U pravu si, beco, i ja sam misljenja da vjernici koji su u odnosu na nas vecinu jachi vjernici lakse mogu da se bore pri iskaljivanju zhali, tuge.
Moje sestre svekrva je bila jedna od zena cije ime kad se pominje rahat se treba ustati, osvrnuvsi se na sklad u braku, sa te godine kad podje na hadz, najstarijim hadzijom u BiH. Njih dvoje uopce nisu znali za svadju, uvijek je tu bila sega pa se to odrazilo i na njihovu djecu koji su sada vec i sami dede i nane a vec i na njihovoj unucadi se osjeti taj smisao za shalu.
Obuzeo ju secer koji ju je crpio godinama, vec mucila stadij potpunog sljepila, al taj duh veselosti u njoj je i dalje bio prisutan. I ako ju sta boli, ona s osmijehom prokomentarise, kao, nije ni cudo, mora da boli nesta koje su godine ... a dvije godine nakon muzeve smrti uvijek bi, kad o njemu prica (a to je pocesto bivalo) rekla: "Ja, bomme, jedva cekam da dodjem kod njega. Svaka cast djeci, ne zivim sama, ali, meni ce dragi Bog ispuniti brzo zelju da se ja preselim i budem sa svojim coJkom".
Kad joj je javljeno da joj je muz preselio na ahiret, iz oka joj je kliznula suza koju je vjesto docekala vrskom marame.
Ne racunajuci nekih pola sata spocetka (trebalo je da bulama iznesem mali stakleni stolich i na isti serviram "zgusnuti", i tako jos stosta, dakle, nisam bila skoncentrisana na ucenje) ucenja tehvida, svo vrijeme do sucavanja sam preplakala. Nije da sam za nanom plakala. Bilo mi je zao i nje, nema govora, al, vise mi je bilo zao svekra za kog znam sta su mu roditelji znacili i kolko ih je postovao.
Ali, ja sam plakala zbog neceg posve licnog ... i ... vjerujem da su sve prisutne koje me iole poznaju znale zasto ja toliko placem.
Rijec po rijec na ovoj temi, do sad mi se par put cinilo da vise nema niceg da se sjetim a sto je u vezi s obicajima ... a evo, izroni jedan kog do sad niko nije pomenuo.
Pocetkom ucenja tehvida u vodu se potapa garderoba u kojoj je mrtvac (teska rijec) bio do gasuljenja (vjerski obred pri kom se mrtvo tijelo zadnji put kupa na ovom dunjaluku).
Znam da je spremna voda bila, tamo negdje, uz kucu, al, smetla ja s pameti taj obicaj posve. Gurka me moja rodica, sapatom me pita jel se potopila garderoba ... samo ju pogledam pogledom koji kaze: uh, dobro si ... skacem iz mase, a straaah meeee
... sto sam blize garderobi koja ceka na potapanje sve vise me srklet nekakav obuzima. Jednim potezom uzmem sve to i buch u vodu, dva - tri put gor'- dol' i trkom da sperem s ruku tu vodu. Imala sam dojam da ce me od te vode obuzeti groznica, da ce mi se ruke ukociti ... oh, sva se ev' stresoh
Znali ste za taj obicaj? Cemu taj obicaj?