Kuda sad na istok il’ zapad ne znam ni ja sam,okrecem se u krug,ruku pod ruku sa svojim bolom gdje da podjem,vise nemam gdje,niti topli dom,niti skroviste,kuda da pobjegnem od sebe od ove ranjene duse...nemam gdje..iz njenog zivota ja sam protjeran jer nista osim duse nisam imao da dam...na cija vrata da pokucam,gdje da potrazim te oci,to lice,tu crnu kosu,to tijelo andjela..pored koga da se spustim umoran od svega,od lutanja,od svijeta,od zivota....kako kad se probudim da te oci ne ugledam..kako podnijeti taj udarac...kako dalje da idem sam,kako da naucim ponovo sta je to biti radostan,ne mogu se navici da zivim sam...
Uzalud da zivim kada zivot ne osjecam.
Ne mogu, ne mogu se navici da zivim sam,
Ne znam vise kad je noc a kad je dan,
Izgubljen ko dijete,ja sam napusten I sam.
Kad se u sebe povucem,opet nju nadjem ne znam vise gdje je kraj ovog tunela prepunog tame ipak kazu mi da puteva mnogo ali kojim god da podje ovo umorno moje lice svaki tebi opet vodi me...
Ne mogu...