Balasevic

Mjesec prosipa bokal fosfora,
Vitraž mraza na oknu prozora,
Jedne noći kao ova, znaće Bog,
Doslikaću portret života mog...

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide, razno tumače?
Đavo prste u farbu umače...

Prave si boje dodala
Na taj portret života mog:
Talase plave,
Nijansu lave,
Vrtloge zelenog,
I lila, tamnu, čežnjivu,
I boju breskve, nežnu i sramežljivu
Setno sivu
Nepogrešivu....

roze nađoh med starim pismima,
Modru vrpcu nad teškim mislima,
Ukrah riđu iz pera drozdova,
Laki purpur iz prvih grozdova...

Uzeh oker sa sveće svečarske,
Drap sa svilene mašne bećarske,
Mrku s tambure tužnih tonova,
A cinober sa nosa klovnova...

Prave si boje dodala
Na taj portret života mog:
Talase plave,
Nijanse lave,
Vrtloge zelenog...
A crnu nisi štedela,
Ali bez nje bi bela još izbledela,
Bez crne bela ne bi vredela....

Srce je moje napuklo
Ko kora starog bagrema,
Ali u tvom oku kao lane zadrema.
I jedva, kao šapati,
Niču po uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati...

Vetar dokono senke spopada,
Huk kroz ambis tišine propada...
Jedne noći ko ova, znaće Bog,
Doslikaću portret života svog....

• 20 Sep, 2010
• ::)))
• 1342 pregleda