Ima nesto u njenim rijecima,nesto sto krade mi mir,pitam se gdje li je kad nije tu, sta radi kada ne pise meni..uh onda pitam samog sebe ''covjece sta ti je''..usla je tiho,na prstima,ostavila crte svog lica na bijelom papiru mojih misli i od tada trudim se da nacrtam njen lik uvjek kada nije tu..i ne uspjevam,ne zelim ni znati zasto jer znam sto vise pitanja u vezi s njom manje odgovora...ipak ona nije od onih koje sve kazu, pokusava da me odbije od sebe ali kao da zeli da ostanem jos malo, nekako znam da ipak ostat cu..ali znam da ima nesto u tom sto me nece, u njenim rijecima, u njenim mislima,u njenim ocima a htio bih biti dio njenog svijeta,dio njene svakodnevnice i da lutam njenim mislima bas kao sto ona luta mojim..ali cekat cu, polako osvajat cu korak po korak do nje, do njenih misli i do njenog osmijeha...a znam da nasmijesit ce se..i pustiti da kazem par rijeci tom divnom stvorenju u cijem pogledu nestadoh i ne znam da se vratim...