Nije bol to što mi dušom tumara.
Nije vjera to što me ludo spašava.
Nije čežnja to što me od sna rastavlja.
Nije nada zbog koje ipak ustrajam.

Tvoje su ruke kazaljke moga vremena,
dodiri duše olak su moga bremena.
Tvoj pogled peče ukusom gorkog sjemena,
ćutana ljubav usud je moga tjemena.

Kaži da odem.
Možda ću – čak – i pristati.
Da sve je sen – možda ću i vjerovati.
Ne, nema nas – i ja ću svima priznati.
Još laži me... nemoj mi sebe oteti.