Kao dva stranca što se prvi puta vide, stojimo jedno

kraj drugoga nijemi, nemamo si što reći, postao sam

stranac kojeg vidiš prvi i posljednji put a da toga

svjesna nisi! Kroz mene gledaš, ništa ne tražiš, ne

očekuješ, samo bi da se od mene makneš, jer se

nadaš da će ti biti bolje!

I ne osuđujem tvoju nadu u život u kojem nema

mene, ne osuđujem ništa, ljutim se, ne na tebe, na

sebe, ljutim se na sve drugo ali na tebe ne!

Mogu se samo okrenuti, poštivati tvoju želju i poći

dalje, ali poći nemam kuda, i prvi put mi je

svejedno što će biti sutra, hoće li sunce izaći ili

pasti kiša, jer ja sam odavno umro, ni duša mi više

ne daje radost, plačem u sebi jer suza za van

nemam, lice mi je kameno, usne nijeme, oči su

izgubile odavno sjaj kojeg nikada vratiti neće!

I koga briga što je tako, koga briga za mene kada ni

mene nije? Vrijeme je nestalo u procjepu želja

svladanih nemoći, vrijeme je nestalo u vremenu,

pokušavam zamrznuti sve lijepo što lijepo je bilo,

tvoj lik da mi ostane kao melem na rane što mi ih

život dade, ali od toga nemam koristi kada tebe

nema! I ništa mi više nije važno, niti će biti, došao

sam do kraja puta, i to si priznajem, i nemam volje,

nemam ni snage ni za riječ više, pokret neki, sve je

umrlo u meni, uvenulo a da ni procvjetalo nije!

Ostat ću prah s kojim će se vjetar igrati, kojeg će

slučajni prolaznici gaziti kao što je i mene pregazilo

vrijeme...©