ROĐENA DA PATIM

Sve me podseća ne tebe moja tugo... Gledam u druge ljude, ali ja njihovo lice ne vidim samo si mi ti pred očima... Tvoje nebesko plave oči ne daju mi nikad mira. Najteže mi dođe u snu. Sanjam te često i onda se probudim suznih očiju i samo sebe pitam zašto? Odgovora nema znam... ali opet pomislim doći će i taj dan, i dobiću odgovor.

Nijedan dan mi nije protekao da te se nisam setila, da se nisam bogu za tebe pomolila. Ja te stvarno volim a ti... Tebi nije stalo do mojih osećanja, ti ne mariš za moj bol. Tebi laska kad i za sebe ostaviš još jedno "slomljeno srce". Tebi i sada osmeh ne silazi sa lica, tvoje društvo mene smatra za još jednu "ludo zaljubljenu osobu" u tebe moja tugo. Oni ne znaju za moj bol, oni se kao i ti smiju mome bolu, jer oni uopšte kao i ti nikad nisu osetili a ni saznali šta je bol. Oni taj bol drugima "poklanjaju" ja ne mogu da shvatim kako ti moja tugo ne mariš za moj bol. Zašto kad se javljam sa tebi neznanih brojeva uvek odgovaraš a kad saznaš da sam ja iza tih brojeva prestaneš se javljati??!! Zar je toliko teško zavoleti me? Sve te devojke oko tebe su sa tobom iz koristi i opet ih više voliš i ceniš nego mene koja bi dala život za tebe. I sad sedim i razmišljam o tebi. Nemam volje ni za šta, život mi je postao "crn", sve zbog tebe. Samo jedno izvinjenje tvoje vratilo bi me u život ali od toga znam nema ništa. Živim što moram, druge osobe me ne zanimaju. Stalno se vraćam u prošlost, u sećanje, nadajući da će mi to doneti mir i snagu da izdržim u ovom svetu tuge u kojem za mene nema mesta. Ali to mi zapravo donosi bol, nespokoj, beznađe. Neko je rođen da ima sve a neko da nema ništa. Ja sam u ovoj drugoj kategoriji, rođena sam da patim, živim a na kraju i da umrem zbog tebe moja tugo...