Kako nekada naprosto ne znaš ništa i ni u što nisi siguran. Ne znaš ni ko si. Izgubljen si u svom gradu, svom svijetu, ne prepoznaješ se. Nisi siguran da li je juče juče i da li je danas sad. Kao da se nešto u tebi slomi. Sumnje i stotine nejasnih slika i pitanja prolaze kroz glavu. Ne znam gdje da gledam, šta da slušam. Kao da je oko mene stotine puteva, a ja ne znam koji je pravi. Ne znam čak ni kojim sam išla juče. A nikoga da mi pomogne, Pa i ako pokušaju, ne ide. Previše se stvari nakupljalo u meni, i kao da nemaju gdje da izađu iz ove duše, iz ovoga tijela. Kao da su zarobljene tu i muče me. Suze su im najlakši, jedini izalaz, ali ih nema, nema sada kada bi me spasile. Šta se to dešava? Šta si mi ovo uradio? Zašto? Zar je moralo baš ovako da bude? Ti ne znaš koliko me ovo boli, nisi svjestan kolika je količina ove boli. Kao da me ubija polako, nemilosrdno. Ma da me bar ubije bilo bi lakše. Prestane kada je najteže i počinje ponovo..