Citanjem texta koji ce uslijediti, spopadose me zmarci ... te, rijesih podijeliti s vama tu dirljivu a istinitu pricu koja ni vas nece ostaviti ravnodusnima, u to sam sigurna.
Hoce li uslijediti misljenja "pametnjakovicha" da ovom textu nije mjesto na ovoj, mojoj temi, ma savrseno me ne zanima.
dakle:
„Volim te k'o Bajro mater“
Cerska, 1. Muharrem 1429. g. po H./10. januar 2008. god.
Prvog dana Nove hidžretske 1429. godine rjeÅ¡ih sebe da poÄÂastim jednom pjeÅ¡aÄÂkom Å¡etnjom do skuta UdrÄÂa, te se namjerih hoditi preko Kurjaka. Idući putem, odveć suženim, onih koji su ga Å¡irili svojim hodom ovdje viÅ¡e nema, neki sada hode putevima džennetskim, a drugi Å¡ire puteve po bjelosvjetskim „džunglama na asfaltu“, sjetih se da je ovim putem, prije rata, najÄÂešće hodio naÅ¡ dobri komÅ¡ija Bajro Goga. Prolazeći kraj njegova, joÅ¡ uvijek uspravnog kućerka, doduÅ¡e bez krova, srce mi se steže od pomisli da je ovo joÅ¡ jedan zauvijek ugaÅ¡eni dom,
kakve ÄÂesto gledam po Cerskoj. RjeÅ¡ih da napiÅ¡em slovo o ovom neobiÄÂnom ÄÂovjeku, da progovorim o onome koji to nije mogao, pouÄÂen primjerom „da su pisci/pjesnici najbolji historiÄÂari jer oni mogu iznijeti najdublje istine“.Ne bih znao mnogo kazati o Bajri Gogi. Poznato mi je malo od onog Å¡to je on sam, da je mogao, trebao ispriÄÂati i malo viÅ¡e od onoga Å¡to je ljudska maÅ¡ta domislila na onim mjestima koje je on sam uvijek preÅ¡ućivao. Kada je prvi put, i da li je, proplakao na ovom vedrom svijetu ne bih mogao taÄÂno kazati. Moglo bi to biti one hladne, ljute ceranske zime, na Bajram, 1948. godine o kojoj sam sluÅ¡ao poÄÂesto u svome djetinjstvu. Bajro je roÄ‘en od oca Omera Kurjaka i majke Ajkune koja je bila rodom iz zvorniÄÂke JoÅ¡anice. Rano je ostao siroÄÂe jer mu je otac preselio dok je on joÅ¡ bio maksumÄÂe. Ljudi su se ÄÂesto pitali otkud da je ime i oÄÂevo ime Bajrinog oca bilo isto: Omer. Bolji znalci Bajrine loze vele da je i Bajrin otac Omer se rodio brzih dana nakon smrti svoga oca Omera, te mu iz tog razloga dadoÅ¡e oÄÂevo ime. Ubrzo je ostao sa sestrama Havom i Mejrom i bez toplog majÄÂinskog krila jer mu se mati preudala za Ã…Â abana Baltića.
- „Ta sirotinja se objesi o mome vratu, ne mogadoh ih gledati da su gladni“, sjetno zboreći, veli Bajrin amidžić Mujo, te dodaje: „K'o da je danas bilo, popnem Bajru na krkaÄÂu i pravac Smailu Veliću. Velim mu: „Smail-aga ja sam se dosad brin'o i ne znam kako ću dalje?“.
Mujo nastavlja, srÄÂući bez hiće svoj ohlaÄ‘eni fildžan kahve: „Odemo ti mi do Ã…Â abana Baltića i Ajkune. Kupi se Ajkuna svojoj djeci ili ih tu primite. DrugaÄÂije ne mere bit'“.
„Sestre su mu ÄÂesto iÅ¡le kod matere u Baltiće, ali Bajro nikad i nikud nije stio ići sa svoga topraka“, besjedi Mujo tarući suze sa lica. Mujo mi nadalje veli da je Bajrin krevet bila slama a pokrivaÄ ponjava. „Naroda nije bilo ko mu nije dav'o, nije isk'o, nije tražio ni od koga. Ko mu god da on uzme i donese svojoj materi, pa joj broji“, sjeća se Mujo djetinjstva Bajrinog. I joÅ¡ zbori o danima Bajrine mladosti: „ÄÂe su kopaÄÂi, eto ga, Ä‘e se kupi sjeno eto ga, jal' mu hoćeÅ¡ dati, jal' nećeÅ¡, svejedno mu. Samo da pomogne“.
Mnogo je Cerana koji su pomagali Bajri. Jedan je zaslužio da se posebno spomene: o poslednjim godinama života Bajrinog oca i njegovom životu najviše se brinuo Ragib Mustabašić.
Dragi Bog, kod Koga su kljuÄÂevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, Bajru je stavio u kuÅ¡nju da ispita dunjaluk i Njegove tajne bez darova kakvi su govor i sluh. Nadimak Goga darivale su mu komÅ¡ije zbog njegove, jedino moguće, arhaiÄÂne govorne ekspresije koja je odgovarala glasanju slogova go-ga. Bajro je živio sirotinjski, ali uzorno i poÅ¡teno, neko vrijeme, sa svojom majkom Ajkunom i dvije sestre, dok se one nisu udale. Veći dio svoga života proveo je u samoći svoje troÅ¡ne kuće.
Kad mu je mati preselila ranih osamdesetih, ostao je jedan detalj, jako pouÄÂan primjer odnosa djeteta prema majci. Bila je hladna, jaka, ljuta ceranska zima a Bajro je svoj jedini jorgan kojim se pokrivao odnio do materinog mezara i nju pokrio. Od tada je u naÅ¡em narodu zaživjela ÄÂuvena izreka: „Volim te k'o Bajro mater“.
Iako je živio u posebnom svijetu, nama neznanom, ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao potvrditi da je Bajro izostavio ijednu dženazu ili džuma namaz. „Džumu nije ostavljao, samo mu 'vako uÄÂinimo rukama da je sutra petak a on se odma' ÄÂisti, sprema, boji se zakasniće“, veli Mujo.
Ja sam, joÅ¡ kao maksumÄÂe nezrelo u vaktu i prostoru, uÄÂeći se životnoj odgovornosti svakodnevnom brigom o sitnom i krupnom blagu, znao da je petak i džuma toga dana kad bi Bajro Goga proÅ¡ao veselo i lijepo obuÄÂen kao da ide po svoju mladu, koju nikad nije svome domu doveo.
Bajro je dobio ime jer se rodio na Bajram te je njegov život pouÄÂan primjer da ime ima svoje puno znaÄÂenje. Bio je uvijek razdragan, veseo i lijepo obuÄÂen kao Å¡to mi trebamo biti barem za vrijeme Bajrama.
Bajro je jako uživao i radovao se svim onim danima koji su bili vezani za ceranske svadbe. To ga nije moglo maÅ¡iti i jedan je od rijetkih koji nije niti jednu propuÅ¡tao. Srijedom je bila kna, ÄÂetvrtkom su sviraÄÂi hodali od kuće do kuće, obavezno zakićeni a i Bajro s njima, kao da je ÄÂlan njihovog orkestra. Poslije jacije opet je slijedila muzika a Bajro izgarao igrajući dok ga noge nose. U petak je bio pilavski teferiÄ gdje su bile glavne atrakcije niÅ¡an, razbijanje lonca, bacanje kamena sa ramena i trka muÅ¡karaca. ÄŒesto se deÅ¡avalo da niko ne može zavezanih oÄÂiju razbiti lonac a Bajro je imao ćeif da ga on, kad ga privedu, na kraju maljem zdrobi zemljani lonac u paramparÄÂad. KoÅ¡ulja koju bi dobio za osvojenu nagradu ÄÂinila ga je ponosnim i lijepo bi se uklapala uz njegov crveni fes sa kićankom.
Ima neÅ¡to u naÅ¡em ceranskom narodu Å¡to ne bi trebalo nikako iÅ¡ÄÂeznuti a to je naÅ¡a lokalna, komÅ¡ijska solidarnost. Ima, zaista i kod Velića, bez subjektivizma, neÅ¡to gospodsko. Fikro i Ćamil su joÅ¡ prije rata bili inicijatori da se Bajri napravi nova kuća, pored odveć troÅ¡ne stare kuće. Bajro, iako golema sirotinja, najbolje se oblaÄÂio od svih Cerana. Za njegov styling brinuli su se naÅ¡i gasterbajteri, Talovići ponajviÅ¡e. Goga je najviÅ¡e volio drugima pokazivati svoju kolekciju svilenih kravata, koÅ¡ulja, odijela i taze Å¡vicarskih satova.
Jako je volio mog rahmetli amidžu Mevludina jer je Mevlo bolje razumijevao njegov svijet od drugih Cerana. Uživao je da zapjeva izvorno sa Mevlom na svoj naÄÂin.
PriÄÂalo se da je jako bilo ÄÂudno na koji naÄÂin je Bajro stizao od RovaÅ¡ke džamije nakon klanjanja Bajram namaza i primljenih hedija, i ispred džamije u ÄŒelebićima do svojih hedija, iako je bajramski namaz klanjan u isti vakat, bezbeli.
Znao je dobro s parama, iako nikad nije trgovao, niti gubio vrijeme da pohaÄ‘a Å¡kolu. ÄŒudnovatno je dobro znao selektirati novÄÂanice istih apoena. Nije se zaustavljao na jednom brojanju te bi ih opet sve pomjeÅ¡ao pa opet slagao. Pa opet tako.
PriÄÂa se, takoÄ‘er o joÅ¡ neÄÂemu, vjerovali ili ne! Naime, prije rata, jednog vrelog ljetnjeg dana bio je veliki teferiÄ u Konjević Polju a to Bajro nije propuÅ¡tao. Poslijepodne, istog dana, preselio je Ã…Â ahin ÄŒelebić iz Dola. Obzirom da je bila nesnoÅ¡ljiva vrućina njegovi bližnji rjeÅ¡ili su ga kopati isti dan. Haber o dženazi stigao je samo onima koji su bili ublizu, koji nisu otiÅ¡li na teferiÄÂ. Pred akÅ¡am ljudi su se posafali da klanjaju dženazu i taman da zanijete kad i Bajro stiže. Kako je stigao na dženazu a da mu niko nije mogao haberiti, odgonetnute sami?
Iako smo bili uskraćeni da osjetimo ljepotu Bajrinog govora, onaj koji je želio „komunicirati“ sa njim uvijek je razumijevao Å¡ta on misli. Bajro kao da je znao „da je govor dan ÄÂovjeku da bi isti sakrio svoje misli“. InaÄÂe, u životu je važnije sluÅ¡ati nego govoriti. Bajro je sluÅ¡ao druge dok govore sa nesvakidaÅ¡njom pažnjom i žarom. Oduvijek sam se pitao otkud mu ta vjeÅ¡tina. Shvatih da je ta vjeÅ¡tina sluÅ¡anja bila izbruÅ¡ena u njegovoj samoći.
Žene, slobodnije u govoru, uživale su da ga zezaju po pitanju njegove ženidbe, ÄÂesto cirkuzajući i naglas razmiÅ¡ljajući sa kakvim žarom bi Bajro, onako vrijedan i neistroÅ¡en, nasrnuo na svoju mladu prve braÄÂne noći, unaprijed znajući da se takva sretnica neće naći.
I Bajro Goga je bio s nama cijelo vrijeme opsade Cerske, od aprila '92 do marta '93. Kad je pala Cerska otiÅ¡ao je sa narodom put Srebrenice. Tamo je preživljavao sa svojom sestrom Ajkom i zetom Alijom Sokolom u predzoru srebreniÄÂke klaonice.
PriÄÂa se da je Suljo ef. Memić, ratni imam u SolaćuÅ¡i kod Srebrenice, dugo se ibretio zbog jednog prizora kojeg je bio oÄÂevidac. Naime, Suljo ef. poranio je jednog petka, prije džume da se pripremi za hutbu. DoÅ¡avÅ¡i u džamiju zatekao je samog Bajru kako uÄÂi ÄÂasni Kur'an „na svoj naÄÂin“.
Upadom povampirenih ÄÂetniÄÂkih nekrofila u Srebrenicu, Bajro je otiÅ¡ao, po prvi put u svome životu, u krivom smjeru. Umjesto da ide sa vojskom i civilima preko brda put Tuzle, Bajro se zaputio ka autobusima koji su „trebali“ sigurno prevesti žene, djecu, stare, iznemogle i bolesne, smatrajući da mu je tu mjesto.
Neki naÅ¡ ÄÂovjek zamolio je „skretniÄÂara“ za žive (put u autobus, op.a.) i mrtve (odvajanje od autobusa ustranu, op.a.) da ga pusti u autobus jer je ÄÂovjek gluhonijem. Nekrofil reÄÂe da su za njega sve balije iste, te i Bajru odvoji ustranu. Bajro je sa sobom jedino imao mali jorganÄÂić od kojega se nije odvajao. Ne znam gdje su ga nekrofili ubili ali znam da je padajući, pokoÅ¡en rafalima, pored svojih saputnika u dženet, zadnjim trzajima svojih vrijednih i ÄÂestitih ruku, jorganom prekrio sada sebe umjesto majke.
Ja ga joÅ¡ uvijek zamiÅ¡ljam kako usred bijela dana ili u gluho doba noći, gospodski obuÄÂen, svojim lahkim i brzim korakom, preko vrletnih strana, potoÄÂića i Å¡umaraka žurno tutnji prema svojoj kući da ne zakasni, kako bi joÅ¡ jednom ugrijao majku prekrivÅ¡i je svojim jorganom i poÄÂasno ÄÂuvao stražu nad njenim mezarom.
Bio je srednjeg rasta, koÅ¡ÄÂat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu crnu kosu, boÅ¡njaÄÂku ÄÂehru. Njegova glava, koju je vazda ukraÅ¡avala beretka ili crveni fes, mogla je biti glava derviÅ¡a, bista ceranskog heroja u dvoriÅ¡tu osnovne Å¡kole, lik sa naslovnice modnih ÄÂasopisa... Volio bih da mogu taÄÂno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim ÄÂestitim i plemenitim likom Bajro Goga htio je usrećiti ljude oko sebe, viÅ¡e nego sebe. Nikada se nije odvajao od kuće gdje ga je mati, doduÅ¡e rijetko, grijala u svome krilu u prohladnoj, jedinoj sobi njihovog kućerka. Volio je i ÄÂuvao kuću i zemlju naslijeÄ‘enu od svoga oca. Svoj toprak.
„Onu njegovu uspomenu (kuću, op. a.) ne smije niko dirati. To mora bit’ k’o muzej. Da sam mlaÄ‘i ja bi’ to pokrioâ€Â, veli Mujo gaseći odavno dogorjelu cigaru i paleći odmah drugu.
Ako ikada njegovo tijelo bude pronaÄ‘eno, biti će to jednom kad hladna, duga ceranska zima prosniježi. Iako nije mogao kazati, shvatio sam da mu je želja da se ukopa pored mezara njegove majke, u blizini njihovog doma koji, iako polahko nestaje, joÅ¡ uvijek zraÄÂi ÄÂistoćom i toplinom a ako upamtimo njegovu dženazu prekriti ćemo njegov tabut bosanskom zastavom ljiljana. Da ugrijemo sebe. Rijetko se desi, ali narod vjeruje da postoje i Božiji ljudi (dobri). Oni koji su voljeli i radili za života baÅ¡ onako kako dragi Bog od nas traži. SvjedoÄÂim da je Bajro Goga jedan od njih. A Allah najbolje zna!
A Bajri, allah_rahmetelje, neka mu je vjecni rahmet i neka ga dragi Allah nagradi, amin.