Masakr u Ahmićima
Petak, Å¡esnaesti
Tog 15. aprila 1993, na danaÅ¡nji ÄÂetvrtak prije sedamnaest godina, potpredsjednik bosanskohercegovaÄÂkog HDZ-a Dario Kordić okupio je u Vitezu svoje oficire i razradio detaljni plan sutraÅ¡njeg napada na Ahmiće. U "Pregledu saznanja MUP-a RH o dogaÄ‘ajima vezanim za zloÄÂin u Ahmićima", tajnom izvjeÅ¡taju o svojedobnoj istrazi hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, zabilježeno je kako je na tom sastanku netko dobacio da "u Ahmićima ima i djece", na Å¡to je neimenovan netko odgovorio: "Pa, Å¡to onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!"
Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima - ne znamo.
- Adnane, tko je tada živio u vašoj obiteljskoj kući?
- Otac Sabahudin, on je bio 37 godina star, majka Hajrija, koja je imala 40, sestra Alisa od 11 godina i druga sestra Melisa, ona je imala Å¡est godina. Meni je tada bilo trinaest.
- U ÄÂetvrtak, 15. aprila naveÄÂer, svi ste bili kod kuće?
- Da, zaspali smo oko deset sati. Ja sam spavao u svojoj sobi, sestre u svojoj, a roditelji u trećoj sobi.
- Adnane, hoćeÅ¡ li, molim te, ispriÄÂati ovom sudu Å¡to se dogodilo sutradan, u petak, 16. aprila?
- Rano ujutro, oko pet sati, otac i majka su utrÄÂali u naÅ¡e sobe i probudili nas viÄÂući da se brzo obuÄÂemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se ÄÂule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Negdje kraj Zahirove kuće zaustavio me neki vojnik, lice mu je bilo obojano u crno, i pitao: "Gdje ćeÅ¡ ti, mali?" Vidio sam da Zahir leži na tlu do njega, rekao sam da se puca, da bježim, a on je rekao: "Bježi, bježi!" Nastavio sam trÄÂati, a onda me zaustavila grupa vojnika i rekli su mi da stanem. Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao. Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je "Ubij ih, ubij ih, ubij ih!"... tri puta. Kad je drugi put rekao "Ubij ih", moj otac je rekao: "Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!"
- Tvoje sestre su tada još uvijek bile s ocem i majkom?
- Da, otac je držao za ruku Alisu, a majka Melisu.
- Ã…Â to se tada dogodilo?
- Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.
- Ã…Â to se s njom kasnije dogodilo?
- Kad sam doÅ¡ao svijesti, nje viÅ¡e nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir Ahmić sa svojom sestrom. Rekao je da je naÅ¡ao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će priÄÂekati da se mama probudi.
- Adnane, ta tri vojnika koja su pucala u tvoje roditelje bila su u uniformama, zar ne? Kakve su im bile uniforme?
- Bili su u maskirnim uniformama.
- Jesu li na uniformama imali nekakve oznake?
- Da. Imali su oznake Hrvatske vojske.
Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Ã…Â to je s njima sada, Å¡to rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima - ne znamo. Znamo, meÄ‘utim, Å¡to je s njihovim ocem: Sabahudin Zec je jedan od stotinu i Å¡esnaest žitelja malog sela Ahmići kraj Viteza, koje su u petak 16. travnja 1993. poubijali pripadnici Jokera, eskadrona smrti iz sastava Hrvatskog vijeća obrane, "Hrvatske vojske", kako ih je na suÄ‘enju u Haagu djeÄÂaÄÂki toÄÂno opisao Sabahudinov sin Adnan. Znamo i Å¡to je bilo s njegovom majkom: Hajrija Zec jedna je od trideset dvije žene likvidirane toga petka. Znamo, najzad, i Å¡to je bilo s jedanaestogodiÅ¡njom sestrom Alisom: ona je bila jedna od petnaestoro maliÅ¡ana hladnokrvno smaknutih toga petka po djeÄÂjim sobama, avlijama i sokacima Ahmića.
Dogodi se, ponekad, svakih pet-Å¡est godina, da se dani i datumi iz proÅ¡losti poklope s danima danaÅ¡njim, pa je tako godiÅ¡njica onoga zlokobnog ÄÂetvrtka kad su se u Vitezu sastale glaveÅ¡ine laÅ¡vanskog HVO-a da dogovore plan sutraÅ¡njeg napada na Ahmiće, a Adnan Zec u obiteljskoj kući zaspao u deset naveÄÂer - posljednjeg ÄÂetvrtka njegovih roditelja i sestre Alise, sedamnaest godina kasnije opet pala u ÄÂetvrtak.
Mnogo je petnaestih aprila proÅ¡lo, i pedeset dva puta viÅ¡e ÄÂetvrtaka da bi i po ÄÂemu ovaj bio drugaÄÂiji od ostalih, u malom selu Ahmići kraj Viteza. Tek će, za razliku od prethodnih Å¡esnaest petnaestih aprila, ovoga ÄÂetvrtka stići u selo kolona crnih limuzina, izaći će iz nje jedan sijedi gospodin u dugaÄÂkom crnom kaputu i položiti cvijeće na kameni spomenik sa stotinu i Å¡esnaest uklesanih imena.
Novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović prvi je visoki hrvatski funkcioner i prvi hrvatski politiÄÂar uopće koji će u Ahmićima kleknuti i zatražiti oprost. Nije poznato koliko će to znaÄÂiti Adnanu i Melisi. Vijenac pod spomenik njihovim roditeljima njima ne treba - on treba Hrvatima, onima dakle ÄÂija je vojska toga petka upala u selo i ÄÂiji predsjednik će se sedamnaest godina kasnije pokloniti ahmićkim žrtvama. Adnan i Melisa ionako su nauÄÂili živjeti izvan hrvatskog pamćenja.
Iz tog su pamćenja Ahmići - mjesto najstraÅ¡nijeg zloÄÂina kojega su vojnici sa Å¡ahovnicom na nadlakticama poÄÂinili u svih pet godina svih naÅ¡ih ratova - u proteklih sedamnaest godina temeljito izbrisani. Za to vrijeme Hrvatska je plaćala vojne penzije ubojicama iz Ahmića i advokate njihovim zapovjednicima, davala im lažne liÄÂne karte i utoÄÂiÅ¡ta pred pravdom. Pratila je sve to vrijeme Hrvatska kalvariju vitezova LaÅ¡vanske doline u haÅ¡kom zatoÄÂeniÅ¡tvu, ÄÂitala bez daha potresne reportaže iz zatvora "Karlau" u Grazu, "austrijskog Guantanama", oplakujući gorku sudbinu Darija Kordića, i nikad se nitko u tih sedamnaest godina nije sjetio Adnana i njegove sestre Melise, koja je toga petka ÄÂekala da joj se mrtva majka probudi. Minuta Å¡utnje za njihove roditelje u Hrvatskoj traje punih sedamnaest godina.
Neće ih se Hrvatska sjetiti ni danas: velika i važna državniÄÂka gesta Ive Josipovića bit će tek Å¡lagvort za nove Å¡ovenske i revizionistiÄÂke komentare. Mozgovi "operacije Ahmići" danas su u zatvoru, ali ubojice Adnanovih roditelja, valja to imati na umu, i danas su na slobodi. Eno ih u famoznom Registru hrvatskih branitelja, u rubrici HVO, s reguliranim ratnim stažom i zasluženim penzijama. Registra s imenima Sabahudina, Hajrije i Alise Zec u Hrvatskoj nema, niti će ga biti i poslije ovog ÄÂetvrtka. Zato Josipovićeva posjeta ahmićkom stratiÅ¡tu neće mnogo toga promijeniti: on danas ide tamo gotovo incognito, hrvatska javnost za to saznaje dva dana pred put, iz neslužbenih izvora, da za to ne sazna previÅ¡e onih u ÄÂije će se ime pokloniti, i u ÄÂije je ime ubijena mala Alisa.
Tog 15. aprila 1993, na danaÅ¡nji ÄÂetvrtak prije sedamnaest godina, potpredsjednik bosanskohercegovaÄÂkog HDZ-a Dario Kordić okupio je u Vitezu svoje oficire i razradio detaljni plan sutraÅ¡njeg napada na Ahmiće. U "Pregledu saznanja MUP-a RH o dogaÄ‘ajima vezanim za zloÄÂin u Ahmićima", tajnom izvjeÅ¡taju o svojedobnoj istrazi hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, zabilježeno je kako je na tom sastanku netko dobacio da "u Ahmićima ima i djece", na Å¡to je neimenovan netko odgovorio: "Pa, Å¡to onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!"
Adnan i Melisa su postali odrasli ljudi. O njima, hvala na pitanju, ne znamo niÅ¡ta. NiÅ¡ta o njima nećemo znati ni kad veÄÂeras u televizijskom dnevniku pogledamo vijest da se predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u ÄÂetvrtak 15. aprila poklonio žrtvama zloÄÂina u Ahmićima. Adnanu i Melisi bit će, slutim, svejedno. Njihovi užasi poÄÂinju sutradan