Bosnu Srebrenu žele ukloniti s povijesne scene

Sve o Bosni i Hercegovini
Odgovorite
Avatar
mrki62
Specijalni status V.I.P
Specijalni status V.I.P
Postovi: 6413
Pridružen/a: 02 Apr 2006 02:00
Lokacija: sLOVEnija

Bosnu Srebrenu žele ukloniti s povijesne scene

Post Postao/la mrki62 » 24 Okt 2010 12:14

slika
Fra Ivan Šarčević, teolog

Glavni urednik franjevačkog časopisa Svjetlo riječi, profesor na Franjevačkoj teologiji i kolumnist sarajevskog Oslobođenja, za Dane govori o perspektivama hrvatske politike u BiH, stanju u Rimokatoličkoj crkvi u svijetu i u našoj zemlji, u kolikoj mjeri i na koji način Crkva treba i mora biti politična, o zabludama nacionalističkog interpretiranja vjere te o lažnim optužbama na račun Provincije Bosne Srebrene od strane radikalnih hrvatskih nacionalista

DANI: Kakvo je trenutno stanje u Katoličkoj crkvi u BiH, pogotovo kada je u pitanju politička agitacija klera?

ŠARČEVIĆ:
Mislim da je nakon jednog prilično aktivnog angažmana, koji je bio i karitativni, nastupilo stanovito diferenciranje. Jedan dio svećenika, što iz razočaranja u političare, što iz straha i nesnalaženja, danas ima ne samo apolitičan, nego i antipolitičan stav. Jedni se povlače u crkvu, u liturgiju i obrede, neki u Karitas, drugi se opet okreću - društveno gledano - sterilnoj, prema politici i svijetu neprijateljskoj duhovnosti. Neki još uvijek ministriraju političarima i to mahom HDZ-u, jer su im pomogli i pomažu, osobito u gradnji crkava. Ne bih ja olako osuđivao takve, jer se, koliko znam među svojima, rijetko tko od njih osobno obogatio. Htjeli su, naime, u opustošenim mjestima što prije izgraditi crkve kako bi se i njihovi vjernici vratili, a jer pomoć crkvama nije zakonski regulirana, političari daju, tobože, svoj novac, kao iz svoga budžeta i svoje navodne vjerničke velikodušnosti, ali uz očekivanja podrške za svoju politiku i uz svoj postotak. Ono što je loše pritom jest i to što su se ti svećenici dali ucijeniti od političara, što su im važniji političari nego njihove kolege, što su unutar pastoralnog posla ne samo izokrenuli prioritete, nego su si zavezali usta pa i zatvorili oči pred stvarnim socijalnim problemima svojih vjernika i naroda, što su u konačnici suspendirali i sebe i Evanđelje.

Ima još jedna stvar. Naši su se biskupi i provincijali u zadnje vrijeme povukli i uzdržavaju se od izjava. Zanimljivo je da biskup Perić gotovo nikada nije imao intervju, pa ni u Večernjaku, mediju koji pretendira biti stožerni hrvatski medij, čak i bilten Katoličke crkve u BiH, osobito hercegovačkog dijela. Biskup Komarica je češće u medijima, a najčešće je - prije više, danas ne toliko - bio prisutan kardinal Puljić. Ono što trenutno smatram pozitivnim jest da je kardinal Puljić odustao od zagovaranja jedinstvenog hrvatskog kandidata za člana Predsjedništva i što je kazao da je za demokraciju normalno da ih ima više. Zagovaranje političkoga jedinstva, bez minimalnoga konsenzusa i poštivanja dogovora oko stvarnih interesa svih Hrvata u BiH, koristi najmoćnija politička stranka za svoju samovolju. Dakle, donedavno se iz Crkve, pod parolom jedinstva naroda, u biti agitiralo za HDZ. Danas postoji više povlačenja pa i šutnje. Apolitičnost i antipolitičnost su zabrinjavajući, jer se pri tome ne samo olako osuđuju oni koji imaju što kazati za promjenu naših društvenih odnosa, nego se i iz Crkve zagovara politička nezrelost i nekritičnost što onda omogućuje da vlada loša politika, politika straha i ugroženosti.

DANI: Međutim, dio hrvatske javnosti u BiH, podržan od jednog dijela klera, osuđuje upravo Vas. Ivo Lučić je tako časopis Svjetlo riječi nazvao new age časopisom, želeći tako podučiti da ste odstupili od "istinske Crkve"?

ŠARČEVIĆ: Napada ima, ali su rijetko utemeljeni. Neki od onih koji napadaju govore da se uopće ne treba baviti politikom i s nekog svoga ugodnoga moralističkoga, duhovnoga ili crkvenoga visa, iz tobožnje nesvrstane pozicije, propisuju što je poziv svećenika i teologa, a da se ne osvrću ni na socijalni nauk Crkve a kamoli na Evanđelje ili građansko pravo. Većina kritizira zato što smatra da ako netko nije uz vladajuću stranku, dakle uz HDZ, onda se ne smije baviti politikom. Gotovo nikada niste susreli kritiku iz Crkve prema onima koji čak bezrezervno podržavaju vladajuću stranku, jer to je "normalno". Ti su napadi najzlobniji kada se za sve zlo optužuje komunizam pa se nas nekolicinu fratara povezuje s navodnim ljevičarenjem, točnije sa SDP-om ili nas se, jednako apsurdno, proglašava "daidžama", "fra efendijama", plaćenicima bošnjačkog unitarizma. Odatle i etikete antihrvatstva i necrkvenosti.

S obzirom na Lučićev prigovor za new age, pitanje je da li on sam zna što je to i što je time htio reći, osim da se malo razmeće neobičnim (dis)kvalifikacijama. A da u Svjetlu riječi ima i kritičkih članaka prema lošoj politici, ne samo hrvatskoj, to je točno, i to je valjda ono što Lučiću i sličnima smeta.

DANI: Da, ali upravo na osnovu tog uređivanja prozvani ste ružičastim i crvenim fratrima, a Vaše pisanje u Oslobođenju opisano je kao angažman u nekadašnjem "glasniku socijalističkog radnog naroda"!

ŠARČEVIĆ: Mislim da se osobito zadnjih dvadeset godina radi na tome da se Bosna Srebrena ukloni s povijesne scene, da joj se otupi društveni utjecaj.

DANI: Kako to mislite?

ŠARČEVIĆ: Pa Bosna Srebrena smetala je i smeta svakom političkom projektu podjele BiH i ispražnjenju Bosne od Hrvata. U tome je uz druge franjevce, nekolicinu hrvatskih političara i intelektualaca, veliku ulogu odigralo upravo Svjetlo riječi i urednici prije mene. Zato nije ništa iznenađujuće da se na istom zadatku nađu Lučić i lučići s onim srpskim i bošnjačkim političarima i intelektualcima koji su u službi takve politike.

Dopustite da se malo osvrnem na ono što Lučić naziva udbašenjem bosanskih franjevaca. Nije on osobno tu neka veličina da se njome bavimo, nego on izražava stav koji bi trebao postati opći i znanstveni, i to redovito kroz publikacije i medije gdje ima utjecaja i preko portala koji više sliče na "virtualnu neuropsihijatriju", nego na forume istinskog dijaloga. Te Lučićeve klevete izraz su obrane propale herceg-bosanske politike, politike da se sačuva što se još može sačuvati, i u biti se svode na nabacani skup difamacija iz "obavještajnih" izvora, bolje rečeno, iz obavještajnog podzemlja. On prigovara bosanskim franjevcima i udruženju Dobri pastir za kolaboraciju s antihrvatskim i bezbožnim komunističkim sistemom, a da pri tome uopće ne uvažava kontekst djelovanja tih franjevaca. On to, tobože znanstveno, ismijava. Lučić, recimo, fra Bonu Ostojića, bosanskog franjevca, koji je bio predsjednik Udruženja katoličkih svećenika stavlja do nogu policajcu Rankoviću, a ne spominje potpredsjednika tog udruženja hercegovačkog franjevca Serafina Dodiga, niti preko dvadeset drugih članova Hercegovačke provincije koji su prišli Udruženju, što nije malen broj ako se zna koliko je hercegovačkih kao i bosanskih franjevaca ubijeno u ratu i koliko ih je bilo po zatvorima. Lučić zapravo to zna, bolje od mene, ali služi sebi i politici koja je propala, koja je težila raspadu Bosne i Hercegovine i to nauštrb bosanskih Hrvata, politici "prisajedinjenja" Hercegovine Hrvatskoj i koja BiH nikada nije prihvatila kao domovinu i državu bh. Hrvata. Lučić je svojim napisima samo dio opskurne politike i one tendencije dijela hercegovačkih Hrvata i "novih" intelektualaca, proizišlih iz hadeze znanstvenog inkubatora, koji na nepravdi stečenim utjecajem revidiraju povijest. Jer šta kazati na Lučićevu tvrdnju da je fra Filip Lastrić, prvi historiograf u BiH, zamislite, još sredinom 18. stoljeća negirao Hercegovinu i Hercegovce, kad tih kategorija u današnjem smislu u to vrijeme uopće nema. To je ona historiografija koja iz današnjih uskih političkih interesa učitava u povijest tobože svjesni nacionalni, dakle hrvatski identitet i državu, a što je znanstveno već prevladano. Tuđmanovi đaci u politici ne mogu biti drugačiji ni u znanosti ni u povijesti.

DANI: Uzevši u obzir da je takva politika propasti još uvijek vrlo moćna, kada je u pitanju hrvatska politika u BiH, kakve su onda nove perspektive hrvatske politike u BiH, pogotovo u odnosu na ekspanzivni bošnjački nacionalizam?


ŠARČEVIĆ
: Perspektiva hrvatske politike u BiH jest radikalan, a u praksi će to biti postupan zaokret od dosadašnje politike, u smislu političkog vraćanja Hrvata Bosni i Sarajevu, a i Banjoj Luci, ali ne kako se to do sada radilo i radi. Također mislim da je dobro da se pluralizira hrvatska politička scena pa makar se tim usitnjavanjem kratkoročno gubila birokratsko-vlasnička pozicija. Političari stalno plaše još gorom ugroženošću ako oni ne pobijede, a kad izbori prođu onda po starom. Naravno, bosanskim Hrvatima nije za sve kriva hercegovačka politika, nego i servilnost njoj što iz političke nemoći, neznanja i zaostalosti, što za sitni probitak, a trebali bi se prisabrati i postati politički zreliji bilo u novoj, bosansko-hrvatskoj stranci, bilo u postojećim.

Ono što je generalno problem naših etnonacionalizama jest promatranje drugih etničkih korpusa kao homogenih s kojima, uz to, nema kompromisa. Tako drugi vide i Bošnjake. Ono što je za sve bošnjačke političke opcije loše, mislim tu i na bošnjački dobro određeni SDP, nije pluralizacija, nego često skriveni bošnjački nacionalizam, unitarizam, slično srpskom unitarizmu u prijašnjim državama: svi su nacionalizmi bili separatistički, nedržavni, osim srpskoga. Kasnije smo požnjeli ratove i katastrofu. Bošnjaci politički trebaju prihvatiti da ova država nije samo njihova te da i na drugim područjima, od povijesti, religije i kulture uopće, ne interpretiraju sve sa stajališta da je bosansko (i hercegovačko) isto što i bošnjačko. Odatle naime proizlazi da su Bošnjaci samodovoljni u Federaciji ili u Sarajevu, ne obazirući se dostatno kako je Hrvatima i Srbima, a prema RS-u im je "cilj dugoga trajanja", dakle nju ćemo "osvojiti" polako. Hrvati, budući da ne mogu adekvatno odgovoriti na stvarni bošnjački unitarizam, upravo jer mnogi nisu prihvatili BiH kao svoju državu, učitavaju taj unitarizam gotovo u sve, u svaku bošnjačku politiku, i idu u zagrljaj Dodiku i svim projektantima etnoteritorijalne podjele zemlje. Time, međutim, ne rješavaju stvarnu ugroženost Hrvata. Mislim ipak da će vremenom većina hrvatskih političara prihvatiti BiH, ostaviti se reorganiziranja zemlje na isključivo nacionalnom principu, što će također dugo potrajati. Najbitnije je hoće li se ustrajati na toj priči o trećem entitetu, koja je fokusirana samo na zapadnu Hercegovinu, a koja je osiromašenje i tih Hrvata i epilog samoubilačke hrvatske politike u BiH.

DANI: Dakle, perspektive nisu baš ružičaste za hrvatsku politiku?

ŠARČEVIĆ: Ako uzmemo u obzir Čovića i njegovu "stožernu stranku" i situaciju na drugim stranama, onda vidimo da se u nekom smislu ponavlja '92. Čović od svoje stranke opet pravi hrvatski pokret i traži kult ličnosti. Posvaja "hrvatsku volju". S druge strane, HDZ 1990 nije dovoljno profiliran. Mislim da je trebala promijeniti ime i osloboditi se balasta loše prošlosti. Nastupila je s moralnijom politikom, ali je pitanje kako će se sve razviti, iako pokazuju da im je nakana politički izići iz Hercegovine i ne služiti se baš svim sredstvima da se domognu vlasti. Ono što hrvatskoj politici uopće nedostaje jest strategija za, recimo, deset godina, a ne do izbora. Čović je čovjek makijavelistički sposoban za politiku, dvanaest godina je u samom vrhu, a što je loše u njoj, to su, govori on, učinili drugi. Tako ponavljaju i njegovi poslušnici. I za podjele među Hrvatima i za cijepanje stranaka, sve su to činili drugi. On će, s jedne strane, reći da BiH jest hrvatski interes, a s druge sve čini da se ne samo politika, nego sve, i obrazovanje i medicina i šume i pošta i struja, svede na interes zapadne Hercegovine. Ponavljam, perspektiva je u novoj politici koja će biti samokritična, samostalna i konstruktivna, a ne da se priklanja jačima ili da zbog vlasti sklapa sumnjive koalicije koje će razvrći čim se pokaže netko jači ili čim se ne može dovoljno profitirati.

DANI: Vratimo se u tom kontekstu Crkvi. Upravo je taj isti Čović kardinalu Vinku Puljiću dao pastirski štap za predvodništvo nad hrvatskim narodom.

ŠARČEVIĆ: To što se dogodilo s tim štapom jest majstorija vlasti na koju crkveni ljudi i vjernici najlakše nasjedaju. Vjernici, narod, je vrlo manipulativan. Pa od vjernika se uvijek traži da ne misli i da odmah povjeruje u ono što im se s vrha govori. Štapom se prihvatilo da jedan stranački vođa, tobože u ime čitava naroda, izražava narodnu privrženost i lojalnost Crkvi. A dobio je potvrdu od Crkve da zastupa čitav narod. Mislim da je do naplate računa došlo onda kada je Čović izjavio da "kardinal ne zna politiku" i beskrupulozno nastavio biti najbolji interpret i vođa naroda. Ako se crkveni ljudi sociopolitički angažiraju, a to su dužni kad je stvar općeg interesa i u obrani dostojanstva svakoga čovjeka, to ne bi smio biti stranački angažman. Crkva nema stranačko poslanje. Zato pred političkim majstorima treba biti odlučan, dostojanstven, a upravo te odlučnosti i političke zrelosti u Crkvi nedostaje.

DANI: Ogleda li se ta neodlučnost i u rehabilitaciji nadbiskupa Ivana Šarića, odnosno u potvrdi odanosti nacionalističkim narativima?

ŠARČEVIĆ: Što se tiče biskupa Šarića i sličnih narativa, mislim da to treba gledati u širem kontekstu crkvenoga valoriziranja povijesti. U Katoličkoj crkvi, mislim kod nas u BiH, postoje različita tumačenja, uvjetno kazano i historiografije koje su opet dio onoga što se može nazvati širom, okvirnom hrvatskom historiografijom. Jedna je franjevačka a druga dijecezanska, a zadnjih dvadesetak godina u ekspanziji je novo hercegovačko čitanje i pisanje povijesti, osobito od strane nekolicine autora franjevaca i dijecezanaca, kao i Lučića i sličnih, koji iz današnje pozicije osvojene ili neosvojene moći, bahatosti ili nove ugroženosti, reinterpretiraju prošlost BiH. Gotovo sve te nacionalne reinterpretacije žele prikazati da su njihovi protagonisti bili heroji, sveci ili nedužni stradalnici. Ako su na nekom području eventualno i ljudski i vjernički skroz zakazali, iz svoje ljudske slabosti, kako se to opravdava, onda im se preuveličavaju njihova stvarna ili navodna dobra djela koja su tobože činili u herojskom ili svetačkom stupnju, bez trunke sebičnosti, posve izgarajući za svoj narod.

U taj kontekst mislim da treba staviti biskupa Šarića i njegovo djelovanje. I ne samo njega. U dijelu znanstveno već osporene i prevladane hrvatske historiografije u BiH, a njezini su glavni nositelji najčešće ljudi iz Crkve, događa se doista neznanstvena revizija povijesti: od "hrvatskog" srednjega vijeka, preko franjevačkog tobožnjeg papučarenja sultanu i Turcima, kolaboracije s komunistima i udbašima, do veličanja pavelićevstva, Tuđmana i Šuška. Nekima će trebati dug put da svoju povijest zabluda, zločina i gubitništva čitaju samo u ogledalu sudbine nevinih žrtava. Dug put oslobođenja, ako se ikada na njega i stane. Osobito oslobođenja od dva tragična mita koja danas vladaju tim "drugim umovima" - ustašija i Herceg-Bosna.

DANI: Oslobođenje od vjerske podrške kontinuirano destruktivnoj politici?



ŠARČEVIĆ: Zlo drugoga ne opravdava "moje" zlo. To je jedan od ključeva demitologiziranja "ponosne" ili "žrtveničke" prošlosti. To će osobito u Crkvi ići sporo, jer izlaskom iz komunizma mi smo mislili da znamo s politikom. Iz crkvenog trijumfalističkog stava došli smo gotovo na ništa, na političku ledinu. Ali se zadržao trijumfalizam. Oholost je vrlo prisutna kod duhovnih i crkvenih ljudi, a upravo priznanje vlastite krivnje i odgovornosti čini čovjeka slobodnim.

DANI: Bez lažne političke korektnosti, Sarajevo je danas bošnjački grad. Kako živi katolička zajednica kao manjina u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?

ŠARČEVIĆ:
Živi tako da se gotovo svi znaju (smijeh). Puno je starijih ljudi. Ima i jedan broj mlađih obitelji koje ovdje dolaze živjeti i raditi u administraciji, ali se ne zadržavaju. Dobro je što se povećava broj studenata Hrvata koji dolaze studirati u Sarajevo i što su sarajevski Hrvati ipak dinamični, uvijek nešto organiziraju, druže se. To Hrvata što je ostalo, ima neki ponos i urbani identitet, međutim, ne može se reći da bošnjačka politika ide naruku njihovoj afirmaciji i da doista stvaraju grad kojim se diče kao primjerom tolerancije. Bošnjaci su većinom zadovoljni svojom moći u Sarajevu, ne mislim na posao i zaradu. Mnogi uopće ne primjećuju kako je manjini, srpskoj, hrvatskoj, ostalima, niti im je išta čudno što neki iz Islamske zajednice grad žele kapilarno islamizirati, kao što ih ne zabrinjava da se čak i neki tobože "antinacionalni", "liberalni" i "ostali" političari udvaraju bošnjačkom nacionalizmu samo da dobiju glasove i vlast.

Mislim također da je loše što neki od utjecajnih Hrvata Sarajeva - o Čoviću i hrvatskoj politici uopće da i ne govorimo - kao i neki od svećenika, ne prihvaćaju Sarajevo kao svoj grad i zatim, naravno, time manipuliraju i straše druge. Trajno se podgrijava teza da Hrvati u Sarajevu nemaju šta tražiti. A zaboravlja se, naprimjer, predislamsko Sarajevo, naselja koje ovdje Osmanlije zatiču, o čemu piše recimo Nedim Filipović, zatim Latinluk u kojem su živjeli katolici koji kasnije postaju Hrvati. Pa tu je pisana i jedna od najvažnijih knjiga, o kojoj se sada govori s ponosom kao bitnoj za standardizaciju hrvatskoga jezika, Divkovićev Nauk krstjanski. Naravno, Sarajevo je za Hrvate i mjesto njihova zločina, krivnje i odgovornosti, osobito prema sarajevskim Židovima i Srbima. Ono je mjesto padova ali i uspona, mjesto u kojem su mnogi ostavili i ostavljaju tragove univerzalnih vrednota u kulturi, politici, religiji. Tu su i jedinstvena poznanstva, brakovi i prijateljevanja s nehrvatima, i danas. Treba također kazati da je katoličko Sarajevo veći pojam od hrvatskog Sarajeva. Mislim da je sarajevska crkva to počela prilično uvažavati, jer ima katolika Čeha, Slovenaca, Mađara, Poljaka, Nijemaca, potomaka doseljenih u vrijeme Austro-Ugarske.

DANI: Da li u Katoličkoj crkvi dolazi do globalne reakcije, tj. poništavanja zaključaka Drugog vatikanskog koncila i kako se to stanje reflektira na BiH?

ŠARČEVIĆ: Postoji ta tendencija, ali postoje i pojedinci i manje skupine vjernika koje žele živjeti vjernički u društvu, kroz sociopolitički angažman, primjereno kontekstu. Postoji ta tendencija vraćanja u predmodernu. I nesvjesno se smatra da su izolacija, zaostalost i intelektualni primitivizam prava rješenja. U nesigurnim vremenima, a svaka su to na svoj način, ljudi rado pribjegavaju tzv. čvrstim odgovorima, rigidnim receptima, a time odbijaju život. Zavukli bi se u svete prostore, pobjegli od svijeta. Mnogi se danas i sklanjaju u "sigurnost obreda", pa vidimo koliko se inzistira na ritualiziranju vjere, do terora obrednim sitnicama. Neki se skrivaju iza moralizma i religijskog juridizma, kao da puko održavanje propisa rješava sve životne situacije i a priori donosi spasenje.

S druge strane, postoji otvaranje suvremenom čovjeku. Mislim da je danas mnogo ateizma, ali praktičnoga, ne verbalnoga, onoga bez etičnosti pa i kriminalnoga, a da se pri tome stoji u prvim redovima na molitvi i u blizini religijskih poglavara. Kod nas je malo ozbiljnoga dijaloga i istraživanja o vjeri i nevjeri, razgovora teologije i sociologije religije. Zanimljiva je, recimo, Jergovićeva tvrdnja da kod nas i nema "čistih" ateista nego su i naši ateisti konfesionalni.

Prema stvarnim ateistima i agnosticima, koji su često proskribirani od strane prije svega nominalnih vjernika, ne treba se zatvarati, oni nisu manje ljudi. Naprotiv, oni su, ako njihov ateizam nije intelektualna poza ili sredstvo vladanja, redovito veći tražitelji smisla pa i utjehe života od onih vjernika koji su se skrasili u zavjetrinu političke, nacionalne religioznosti ili u laku utjehu obreda.

Ima u svim našim religijskim zajednicama i jedna jaka struja duhovnika i vjernika koji vjeru svode na lošu psihoanalizu i laku psihoterapiju, tako da naš problem nije samo u tradicionalizmu, ritualizmu i moralizmu.

Rekao bih na koncu nešto o zabrinjavajućoj pojavi određenog metafizičkog opravdavanja rata. Od simpozija na Cetinju i zbornika Jagnje Božje i zvijer iz bezdana, pod pokroviteljstvom glavnih ideologa Karadžića i vladike Amfilohija, pa sve do ovogodišnjeg romana Rajka Vasića Prsti ludih očiju, pravoslavna "politička" filozofija i teologija žele zlo rata pripisati nekom metafizičkom zlu. U tom manihejskom, pa i fatalističkom tumačenju, rat, ubijanja i zločini opravdavaju se, postaju nešto normalno, jer su pred tim zlom ljudi nemoćni. Oni su, kako Vasić kaže, samo "prsti ludih", ali "tuđih umova" i "tuđih očiju", kod nekih "prsti" đavla i demonskih sila. To je krajnje poniženje čovjeka, njegova krajnja dehumanizacija, jer se čovjeka lišava umskoga uvida, slobode, krivnje i odgovornosti. Odatle je, naravno, posve lagan prijelaz iz metafizike u stvarnost, iz filozofije i teologije rata u političku realnost Republike Srpske koja je za njezine tvorce i održavatelje ništa drugo nego metafizička, neupitna i vječna kategorija, a u stvarnosti je najgore ljudsko zlo u BiH, zlo slobodnih ljudi. Ovim bih želio kazati kolika je važnost teologije i da ona u nas ima jedan od ključeva "bolje" budućnosti a "lošije" prošlosti.

DANI: Da li su onda međureligijski susreti u BiH jalovi?

ŠARČEVIĆ: Rekao bih da ima puno deklarativnoga, što nikako ne znači da treba prestati s dijalogom. U nas skoro sve funkcionira na simboličnoj razini, pa je važno da se ljudi i tako susreću i razgovaraju. Religiozni poglavari se doduše najprije slože oko moći u društvu, oko opasnosti od sekularizma i sinkretizma, dok je poštivanje drugih često dvolično, jedno se priča za našu javnost, jedno za svoju zajednicu, jedno izvan države. Najiskreniji su molitveni susreti, ali ostaju u krugu nekolicine i u svetim prostorima. I teolozi se više zatvaraju nego u komunizmu. U zadnje vrijeme čak se želi difamirati i teološki dijalog između profesora i studenata teoloških fakulteta. Tako je nedavno u Avazu Nedžad Latić vrlo nisko a i opasno denuncirao dvojicu relevantnih islamskih teologa Rešida Hafizovića i Adnana Silajdžića zbog njihova studiranja na katoličkom fakultetu. Latić osobito prigovara Hafizoviću što "zaustavlja daljnju islamizaciju Bošnjaka, pod krinkom borbe protiv islamskog radikalizma" te da je "njegov jezik katoliciziran", što je, prema Latiću, neprimjereno "islamskom, a posebno klasičnom bosanskom teološkom diskursu". Zbog toga, zaključuje Latić, Hafizovića "običan svijet, pa i studenti, zovu Fra Rešid".
Ovo ne samo da podsjeća na one koji bosanske franjevce nazivaju "daidžama" i "fra efendijama", nego pokazuje krajnje neznanstveni i neteološki stav kojim se nužna interdisciplinarnost poništava nekim skoro nepostojećim, zamislite, "klasičnim bosanskim teološkim diskursom". Ne radi se ovdje samo o predizbornom agitiranju za jednog političkog moćnika i o obrani jednog religioznog poglavara, Radončića i Cerića, nego o svođenju teologije na terminološki primitivizam i o stjerivanju Bošnjaka-muslimana u ideološko sljepilo izvan suvremenih znanstvenih dostignuća. Radi se o politikantskoj kleveti koja obezvrjeđuje društvenu nadu potrebnu za multireligijsko, pluralno i sekularno društvo i državu, kao i za teološki dijalog kao sastavnicu međureligijskoga poštivanja. Radi se i o difamiranju osoba i nijekanju onoga što su Hafizović, Silajdžić i druge kolege s FIN-a nepobitno pridonijele u međureligijskom i posebno teološkom dijalogu i od kojih, barem za sebe mogu kazati, i mi katolički teolozi imamo što čuti i naučiti. U ovom vremenu preokretanja svih vrednota nekima izgleda nužno izopačiti i ono što je znanstveno neporecivo i vjernički jedino ispravno.
Ti si kao najudaljenija zvijezda do koje je najteže doći, ali baš zbog toga je najudaljenija zvijezda najljepša i najsjajnija!

slika

slika

Odgovorite