Mila,
moram o ovome sa tobom razgovarati. O tome ÄÂega smo svjesne i ti i ja.Ti si stalno ćutala, ja sam ÄÂekala kada ćeÅ¡ neÅ¡to reći. Ćutnja me tiho i blago opominje, ne može tako...
Sa tobom sam od roÄ‘enja, progovorila (tvojim ÄÂistim jezikom Bosanske Krajine), prohodala (blagim koracima Å¡irokih ulica), djeÄÂije bolesti preležala (tvoje ljetnje veÄÂeri me lijeÄÂile) i sve igre izigrala (ulice Mejdana me krile od vjeÅ¡tica i babaroga, Å¡to izmiÅ¡ljenih, Å¡to stvarnih). Bila si mi majka, ja sam bila ponosna! Imala sam najljepÅ¡u i najblažu majku na svijetu!
Ko te tako lijepu smjestio među bosanskim brdima, da se razlikuješ?! Želim ti priznati da si divna! Sve preživiš, svašta si prošla, a na tebi se ništa ne vidi. Da li te je uvijek tišina spasavala? Ne znam, nisam svjedok tih vremena, samo ovih, sada i samo onih, nekada, ne tako davno.
Mila, kada ćeÅ¡ o njima bilo Å¡ta reći. Hoćemo li ikada saznati da li te boli ono Å¡ta se desilo? Jesi li nekome majka, a nekome maćeha? Ili si majka sve svoje djece, pa i one prema kojima si bila gruba.Da li je grubost bila nužna, da neÅ¡to nauÄÂimo. Ne vjerujem, jer iako smo nauÄÂili, ti nam niÅ¡ta ne priznajeÅ¡. Majka bi se na to osvrnula. Ti to ne spominjeÅ¡, nikada, nikako. Ti se ne osvrćeÅ¡. Da li samo postoji sada i ovdje? Ne, ti to dobro znaÅ¡. Ã…Â to ne priznaÅ¡? ProÅ¡lost te ÄÂini onim Å¡to jesi, sve Å¡to si proÅ¡la, nekad jaka, nekad tako slaba.
Ja sam vidjela dane tvoje mraÄÂne proÅ¡losti, nedaj da je zovu slavnom. Moje djeÄÂije oÄÂi su bile njihovi svjedoci. Vidjela sam kako si se promijenila, onih dana kada si bila ljepotica i u dronjcima, u pogreÅ¡nom druÅ¡tvu, na pogreÅ¡nom putu. Oćutale smo te dane skupa. Moje je djetinjstvo moglo samo da ćuti, ti si birala ćutnju. Obe smo uÄÂile život, ja po prvi put, ti po ko zna koji. UÄÂile i ćutale. Nikad se nisi osvrnula. Nisi vidjela, nisi htjela da vidiÅ¡? Nisi osjetila, nisi htjela ili mogla da osjetiÅ¡?
Mila, zar misliÅ¡ da se na tiÅ¡ini može budućnost graditi? Može li se na milion razliÄÂitih istina iÅ¡ta stvarno stvoriti? Ili samo kule u vazduhu? Možda tako i treba, ti tako nestvarna u ovom okruženju i moraÅ¡ poÄÂivati na bajkovitoj proÅ¡losti koju svako prema svojoj maÅ¡ti piÅ¡e. Možda, mila, i ne treba o stvarnoj proÅ¡losti priÄÂati? Možda ti, kao i svaka dobra majka, svojoj djeci priÄÂaÅ¡ bajke pred noć i gorkom tiÅ¡inom ÄÂuvaÅ¡ ih od istine.
ZnaÅ¡ li koliko je tvoje djece sa gorkim okusom u ustima? Ja znam, priznali su mi, mila. Ã…Â to rijeÄÂima, Å¡to pogledima dok hodaju ulicama kojima svaku pukotinu znaju, kao boru na tvom licu. Svaku znaju, a kao potpuni stranci se osjećaju. Nisi se osvrnula.
Kada odem negdje, na mjesto samo tebi i meni znano, znaš li da osjetim tvoj miris. Znaš li da boju tvoje zemlje znam i u mraku? Znam te i kad si umorna i kad si sama. Znam te i u istini i u laži. Ja te vidim dalje od tvog zelenila, dalje od širokih aleja, moj pogled je širi od onog sa Šehitluka.
Znam, mila, da nije lako biti ovdje majka. Možda je i tebe tuga ućutala što si sudbinom za ovakvu djecu vezana. Nisi ti ova brda birala, ova brda koja tvoju raskoš ne prepoznaju i uvijek i neprestano žele da je unište.
Ko te razumije? Ko ÄÂita ono Å¡to simbolima piÅ¡eÅ¡, ko sluÅ¡a ono Å¡to tiÅ¡inom govoriÅ¡? A moraÅ¡, mila, progovoriti. MoraÅ¡ se osvrnuti, bar jednom, da vidimo ima li suze u oku ili nas ledeni pogled ÄÂeka. Kakvo je zaista tvoje lice? Koliko si novih bora dobila?
Koliko na tebe liÄÂim? Tvoje banjaluÄÂanke, kakve su one danas? Da li se sa njihovih lica može proÄÂitati Å¡ta su sve vidjele, doživjele? Da li i one ćute svoje istine? Hoću li i ja svojoj djeci bajke priÄÂati i joÅ¡ gušćom tiÅ¡inom od istine ÄÂuvati?
Mila, ponovo uÄÂim blagim koracima hodati. Gledam babarogama u lice i osmjehujem se, jaÄÂa sam od njih.
Ali, moram ti priznati! Uvijek ću te voljeti. Shvatim to grudima, oÄÂima i ćutanjem. TeÅ¡ko te ne voljeti! Voljeću te ćutanjem, tiÅ¡ina o tebi misli...
Ovo je namjenjeno mom gradu,....
...ali ponosna sto sam rodjena i sto zivim ovjde...