Kolumne (s neta)

[Sanguine]

Dario Džamonja:
Neće meni više nijedna pušiti a da ne proguta dokaze

Znam da se bliže izbori u Bosni i svi kandidati su kao na iglama, muči ih nesanica i po cijelu bogovjetnu noć premjeravaju koracima svoje kabinete, radne ili spavaće sobe, jer u onom prostoru između ušiju svima odzvanja isto pitanje: A šta kad budem izabran?

(Možda bi bilo bolje da su to pitanje postavili sebi prije nego što su se kandidovali, ali, kako se meni čini, svi bosanski kandidati imaju istovjetan program – a to nije ni Bosna kakva je bila, ni kakva jest, niti kakva bi mogla biti – to je: poraziti protivnika, pobijediti, a što će biti poslije… to samo dragi Bog zna, a valjda će njemu pasti nešto na pamet.)

Da bih im malo olakšao predizborne muke i skratio besane noći, odlučio sam da se ni ovaj put ne kandidujem, mada imam sve predispozicije i kvalifikacije, ili, bolje rečeno, samo jednu: u politiku, ekonomiju, sudstvo… itd. itd. razumijem se k’o Mara u krivi… znate već šta.

Ja pucam navisoko!

Kako su predsjednici dvije najmoćnije države na zemaljskoj kugli k**** i pijanac, u meni se budi želja da se zvanično dokažem na tom planu.

Sa Rusima, imam šuhvu, neću imati nikakvih problema, jer sve su indicije da Boris Jeljcin ne može više ni blizu popiti kao što je nekada mogao, pa cijela nacija traži dostojnog zamjenika, koji može dernečiti svu noć, ujutro otići na Savjet bezbjednosti, staviti veto na svaku njegovu odluku, iz jednostavnog razloga “što mu se može”.

Iz cijele ove frke sa Clintonom, koji je, po svemu sudeći, ostavio neizbrisive tragove na moral i Monicinu haljinu, izvukao sam velike pouke: neće meni više nijedna pušiti a da ne proguta dokaze!

Što se tiče samog upravljanja zemljom i snalaženja u tako komplikovanom društvenom uređenju kao što je demokratija, ni tu ne vidim nekih velikih teškoća, jer kao što reče jedan američki general: “Naše je da sačuvamo demokratiju u svijetu, a ne da je praktikujemo!”

Naravno, kao nerođeni Amerikanac, ne mogu biti biran za predsjednika, ali ni senatorsko mjesto nije talašika.
Jedna od varijanti mora upaliti, a ako upale obje – tim bolje, mada znam da bi to bio presedan da je jedan američki senator u isto vrijeme i predsjednik Rusije, ali vidio sam i većih apsurda na ovom svijetu, kao kad dželati žrtvama čestitaju “praznike”, a žrtve dželatima prostiru ćilim pod noge.

Ali, i do američkih i do ruskih izbora ima još hipten vremena, a meni se u međuvremenu valja hvatati Sarajeva, a kad se ja uhvatim Sarajeva ili kad se Sarajevo uhvati mene, možda u ovom ludilu u kojem živim i nađem neki sistem.

P.S.
U zadnje vrijeme sam pričao sa mnogim svojim jaranima – i onima u Sarajevu i onima rasutim po bijelom svijetu – i jedni mi vele da sam pomahnitao ako zbilja razmišljam o povratku u Sarajevo.

Drugi kažu da sam pomahnitao ako odlučim ostati u Americi. Ne znam, ne znam…

Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na “finalno putovanje”, u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno.

Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.