Poeziju će svi pisati...

[selma24]

Ja nisam božji oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
što se razvija čak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba oči zamagljene.

U meni vode Å¡ume, oblaci putuju,
od čudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju čudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.

U meni ključa izvora, plamsa zvijezda,
i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grožđa; oh! u meni mijeha
s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.

U meni nema jednog: nema grijeha !
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost čvorasta korijenja.

Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
i u prasnuću i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;

u Zori Å¡to je sakrita u lijesu
danom od sila što ni žive nijesu;
jer moj je život tek u pravoj crti
-život u danu poslije svake smrti.

Ako se niko sa mnom ne probudi
U raskuženom grobu vaseljena,
o blago nikom ! neće da ga čudi
nevinost bića na kraju vremena…

[selma24]

ljubav je tako cudna stvar.
odjednom, bez ikakve najave
nastani se u tebi
i postane vladaricom tvog srca,
ispunjava te nekom unutarnjom srecom
koju samo zaljubljeni razumiju.
ponekad ju podijelis
sa nekom tebi dragom osobom
a onda kada sve to zavrsi
polako ti para srce, dusu, tijelo...
poput papira na kojem su ispisane rijeci boli i patnje
pomijesane sa suzama
prolivenih zbog osobe koju volimo,
i onda kada ne zelim da itko vidi
i pokusa shvatiti sto nam je,
papir poderemo u tisuce komadica
ili ga zguzvamo i bacimo...
a to i isto ljubav cini nama...
pusta nas da patimo
dok nas to ne slomi
i onda kad smo na vrhuncu ludila
napusti nas na isti nacin
na koji se i pojavila...
i kad smo prepusteni sami sebi,
tek tada uistinu patimo...
do tada smo krivili ljubav,
a sada krivimo samocu...
ona je najgori covjekov neprijatelj...
uvijek je prisutna
i kad tad nam opet pravi drustvo,
a onda opet sve iznova...
ljubav se bez ikakve najave
nastani u tebi
i ti opet volis.....

[selma24]

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo Å¡ljunak u krvi,
Ljuštim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reči te se odriču
I u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
Sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
Da bi se pomirili
sa isčeznućem,
Istresam te iz džepova
Starih košulja,
Stružem te okom
Sa fotografija.
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,
Proklinjem pesme
U kojima stanuješ,
Jedeš, spavaš, umivaš se,,
Sve bih ti oprostio
Samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
Izvajao bih i pod rebra
Ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
Imalo izvan reči,
Samo da postojiš.
Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
Izmislio.

[selma24]

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
Å¡to obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubvljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
Å¡to srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.

[selma24]

Jer nisam mogla za Smrt stati

Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.

Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.

Prođosmo školu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčan zalaz.

Il bolje, on pokraj nas prođe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo Å¡ala.

Pred jednom kućom zastadosmo
- Ko zemlja da je nabubrila -
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.

Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.