Stranica: 72/73.

Re: Poeziju ce svi pisati...

Postano: 26 Jan 2011 12:47
Postao/la toores
Nepopravivi sam romantik
u srcu ratnik
u dusi pesnik
nikad bolesnik
u zivotu samo obican decak
koji samo iskoreno zna da voli,
iako to ponekad boli...

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 26 Jan 2011 16:23
Postao/la PIRAT_SA_KARIBA
Uđi u moj Um imaš moje tijelo...uđi mi u dušu imaš me zauvjek [smile.gif]

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 26 Jan 2011 18:53
Postao/la selma24
Strepnja - Desanka Maksimovic

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 11 Feb 2011 05:46
Postao/la tores
NASA LJUBAV
Neobična ko ljetna kiša

Tvoja je ljubav

Pala na moju dušu

Ko žedna zemlja

Moja je duša

Od tvoje ljubavi pila



A Bog, vječiti tvorac

Spustio u nju sjeme

I sada je to naša ljubav

ÄŒudesna neka biljka

Korjenje duboko

U zemlju je spustila

A grane visoko

Među oblake savila

I sada nas na njima ljulja

Uspavljuje nas i budi

Nemirom i tišinom

Savija i razvlači

Ko da smo lutke od gume



Mi više nismo svoji

Mi smo u njenoj moći

I dok još nesvjesni sreće

U strahu zatvaramo oči

U rukama ljubavi

Na vjetru života

Rastu naše duše

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 14 Feb 2011 00:36
Postao/la selma24
ILUZIJA

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvucenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sopstvene setve...
Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzlece iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duse.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo zesti
ozivljavaju dubine sto te videse i cuse
kako izranjas iz svemira
kroz paucinu svesti...

Izgubljeni trenuci slazu se u memljive kule
otezalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one sto su sve videle, i one sto su cule
posrcu pod teretom bremena...
Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no sto se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi
sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 14 Feb 2011 00:38
Postao/la selma24
BIJELE KOSE


Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli, snjegovi neusporedivi…

Bile su to zlatne kose… Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
začas podizalo nad morem osvijetljenim…

Silne su bure urlale - rani snijeg su nanijele,
ovjenčale su zauvijek tvoje čelo nepokorno…
Ti ćeš uvijek biti isti - u zori i u mraku,
kao ponosni vrh Å¡to ga kroz prozor vidim.

Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao Å¡to padaju zvijezde na vrh u planini,
kao Å¡to mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o Å¡to nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.

Bijele meke kose! Kao mliječni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć - ako svjetlosti nemam!

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 14 Feb 2011 12:40
Postao/la Lavica27
Reći ću ti kako se zovem

i koliko sam sretan što će šapat

tvoje nostalgije slagati mozaik mog imena

u vremenu koje smo zarobili i okovali,

dok su nam poljupci odjekivali

ovom tišinom - zvanom život.
Reći ću ti svoje ime,

nek te ispuni zaboravom i moj lik u

tvoju sjenu nek pretvori,

kao tihu većer u predvećerje dana

zvanog - dan kada sam te sreo.
Reći ću ti kako se zovem

i slobodno izgovori tu izmišljenu ćaroliju

kojom se raspoznaju gluhi,

izgovori i zaboravi ... i:

zaboravom svojim rodi me u sebi,

bez rijeći, moje ime izgovaraj:

jedino ljubavlju svojom.

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 15 Feb 2011 12:30
Postao/la selma24
Ostani noćas
ne odlazi
u tišine noći,
ostani samo ovu noć.
Podari mi jutro,
onako meko
i nježno,poljubac prvi
pokloni usnama,pokloni
duši mojoj snenoj.
Osjećam dodir,
treperi od njega
svaka moja nit,
drhtaji
tijela od želje gore,
ne idi..stisnula sam se
u krilo tvoje
ostani..ne želim noćas
sama bez tebe biti.....

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 29 Apr 2011 13:03
Postao/la MINJA
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 29 Apr 2011 18:11
Postao/la Lavica27
Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u Å¡ali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 14 Jul 2011 09:40
Postao/la tores
PRIJATELJ

Prijatelj je zvijezda na nebu
koja svaku večer silazi
i pada na naš dlan
da nam poželi laku noć.

Prijatelj je svjetlo na kraju tunela
što svijetli i dan i noć,
nikada se ne gasi
a rasvjetljuje svaku tamu.

Prijatelj je ruža bez trnja
koja privlači najljepše leptire
a svaki korov na srcu
pretvara u najmirisnije cvijeće.

Prijatelj je suza na jastuku,
utjeha za tužnih dana,
molitva na usnama
i nada u bolje sutra.

Prijatelj daje snagu i mir,
pun je ljubavi i nježnosti,
hoda tiho na prstima
da ne prekine najljepše snove.

Prijatelj nas čuva i štiti
od svih neprijatelja i zala.
Zato se sad manje bojim
jer, znam, ti si moj prijatelj!

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 14 Jul 2011 09:41
Postao/la tores
ODA PRIJATELJICI

Hvala ti,
za tvoju ljubav
i nježnost
i lijepu riječ!

Hvala ti,
Å¡to si tu
uz mene
i Å¡to mogu
s tobom podijeliti
i sreću i tugu.

Hvala ti,
Å¡to mi tvoja ruka
i blagi osmijeh
pokazuju put.

Hvala ti,
što brineš za mene
i što me ne pitaš
za prošlost.

Hvala ti,
za bezuvjetnu ljubav.
Hvala ti,
Å¡to si mi prijateljica!

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 15 Jul 2011 12:08
Postao/la MINJA
Ko noću što se burni vali pjene,
Čas rastuć sve do sjajnih zvijezda gore,
Čas rušeći se na dno kao sjene,
U smjeni igre, Å¡to je stvara more,
Sve dok se, smireni, ne zarumene
U vlažnom sjaju ružičaste zore;
Na pjesmu tako rujni sjaj će pasti
Iz mora čežnje i grčevite slasti.


Njemačka
Friedrich Schegel (1772 – 1829)

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 26 Jul 2011 10:52
Postao/la Lavica27
Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.

Re: Poeziju će svi pisati...

Postano: 27 Jul 2011 11:42
Postao/la selma24
Amazing Grace

Amazing grace! (how sweet the sound)
That sav'd a wretch like me!
I once was lost, but now am found,
Was blind, but now I see.

'Twas grace that taught my heart to fear,
And grace my fears reliev'd;
How precious did that grace appear
The hour I first believ'd!

Thro' many dangers, toils, and snares,
I have already come;
'Tis grace hath brought me safe thus far,
And grace will lead me home.

The Lord has promis'd good to me,
His word my hope secures;
He will my shield and portion be
As long as life endures.

Yes, when this flesh and heart shall fail,
And mortal life shall cease;
I shall possess, within the veil,
A life of joy and peace.

The earth shall soon dissolve like snow,
The sun forbear to shine;
But God, who call'd me here below,
Will be forever mine.


John Newton