ufff, YoYo ... previse za tako malo vremena, :stupid: al bar ste uzivali posmatrajuci zalazak sunca
Nikad necu zaboraviti odlazak za BiH (kraj marta 93) ... putovanje trajalo 33h, u mom pasosu izbjeglicka viza (skoro pa malo pred istek). Sofer(katolik) busa rece da nije nikakav problem bas ta viza ... krenulo se, a pred polazak sam kao i svi putnici utefterena na neku extra listu. Bus je bio pun putnika, samo 9 muslimana, ostalo pripadnici katolicke vjere.
Znam, kako sam proracunala, po povratku iz BiH imam dovoljno dana na raspolaganju za produzetak vize.
BiH ... rat ... pocetna faza smirivanja izmedju muslimana i katolika nakon prvih okrsaja.
Na hrvatskoj granici neki debeli, antipaticni granicar mi rece:" S ovom vizom nema nazad, znate zar ne ?"
Sledih se :stupid:
Pogledam automatski u sofera, on mi isareti da cutim, samo nek nas pusti da krenemo, a, ako dodje do problema pri povratku, on ce se zaloziti meni u korist. hmm, odmah mi se uvali nesto kao kamen u zeludac, pa muci, zabrinjava :-k
U to vrijeme, koristen je tranzitni put trajektom ... Boze, kao da putujem s drugog kontinenta kako mi se oteglo do BiH granice.
Uslo se u BiH ...nekad. Znam ja dobro da je put u to vrijeme rizican, ali, ta zelja u meni da vidim svoje nadjacala je sve predrasude koje imah i koje su mi i drugi nametali.
Tek tad nastaje muka ... putuje se po nekim vanrednim, punim rupetina popunjenih vodom otopljenog snijega putevima, u busu od sevapa da je malo svjezeg zraka, predugo se putuje, a grijanje radi, a pun bus putnika, a svakorazni mirisi hrane se izmijesali ... da mi se kakve cesme docapati da se umijem, da operem ruke, da udahnem duboko cistog zraka ... i, pusi se u busu
Ma nek pusi, ja bih poludila da nam je jos i to bilo uskraceno.
heej, na asvaltu smo ... neki dio koji bi mogao pripadati Citluku ... cistina, nigdje auta, busa ... samo cesta i s jedne strane suma, a s druge naizmjenicno ledina, suma, ledina ... ledina, vise strmina ... paznju mi privuce "dogorijevanje manje hrpice otpadaka potpaljenih nakon ociscene ledine/baste/strmine (sta znam sta je ono), u blizini ni kuce nit vikendice, nigdje nista, samo mi, odnosno, nas bus umorno stenje i mili cestom.
Izmorena, pogled ne odmicem od one hrpice koja dogorijeva i mislim:" Boze, kako je vlasnik parcele neki vrijedan domacin, mart, jos se nije svuda snijeg otopio, a on, vec za proljece sredio imanje ... zamisljam svoje roditelje kako cu ih iznenaditi kad im se pojavim na pragu.
Putnici su bili vec premoreni pa cute, kao da svi spavaju ili kao da smo svi medjusobno zavadjeni, niko ni s kim ne govori ... tisinu narusi tek povremno suskanje kese ili papira u kom je nesto za hranu il grickanje. Cutimo ... tad bas nisu ni papirici suskali ... muklu tisinu narusi neki zvizduk, huka ... ne kontam sta je ... vidim da su svi to osjetili ... sve blize zvizdi ...
Na istoj strani na kojoj je dogorijevao "zgrabljeni otpadak", nekih stotinjak metara dalje od tog mjesta, a nekih 20 - tak m od naseg busa "potpali" se jos jedna hrpica i nesta onog cudnog, nepoznatog a jakog zvuka :stupid:
Granata ... bus je bio meta neprijatelja :stupid: pun bus neduznih ljudi :stupid:
Ne moram vam pricat o tadasnjoj panici ... bus je jurnuo kao da je nov novcat iz fabrike upravo na probnoj voznji :stupid:
Nije me bilo strah smrti kao smrti, jedino zal za mojima i njihova tuga zamnom me mucilo, ali, plasilo me da ostanem invalid ... gdje, kome, kako ...
hjooj, ne moze ovo nikako krace ... izdangubicu i kad da stignem citati vase upise ... :-k ovo bi se pretvorilo u mini-roman
ma, i ne zanima vas nesto posebno, zar ne