Evo jedne teme o kojoj cesto razmisljam, dali godine nuzno uvjetuju i iskustvo? Sta je iskustvo...prozivljeni dogadaji koji nam pomazu da bolje shvatimo svijet i stvari oko sebe...
Meni je mama uvijek govorila: "Slusaj mene ipak ja znam bolje, starija sam od tebe!" Djelomicno se slazem s tim, jer sto vise godina imas to je veca mogucnost da si vise toga prozivio, ali mislim da same godine ne uvjetuju i iskustvo, jer ima ljudi koji cijeli zivot zive na jednom mjestu, nista im se ne desava u zivotu, nema nekih turbulencija da bi mogli imati neka iskustva.
Po meni i mlada osoba moze imati puno iskustva zavisi od toga kakav zivot vodi i koliko je dinamicna....
Slazete li se sa mnom?
Dali ste vise za to da vodite miran zivot ili ste za to da sve iskusite na svojoj kozi?
Ja sam za ovo drugo, znam da moze ponekad biti pogubno, ali ne vjerujem puno stvari dok ih sama ne isprobam jos sam ziva
Godine uvjetuju iskustvo???
Godine uvjetuju iskustvo???
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
Make my day!
Make my day!
- vornevljev
- Zvijezda foruma
- Postovi: 2338
- Pridružen/a: 04 Jun 2008 02:00
- Lokacija: ukraina
Najtu¾nije u tome svemu je to ¹to kad ostari¹ i iskusan si i pronicljiv mora¹ u veèna lovi¹ta ,pa ne mo¾e¹ primjeniti sve ¹to si nauèio kroz ¾ivot.A ima i ona stara kad te sretne neki vreme¹ni gospodin/gospoða i ka¾e:"E moj sinko da sam ja tvojih godina ,a ove pameti."
U SLUŽBI DOBRA I ZLA
Re: Godine uvjetuju iskustvo???
Naravno da godine u mnogome uvjetuju iskustvo ali isto bih rekla da i naÄÂin života uvjetuje iskustvo , neko je imao lagodan život i rastao "pod staklenim zvonom" i niÅ¡ta u životu nije nauÄÂio niti se može snaći sam pred bilo kakvim problemom i djaba mu godine kad je za njega život Å¡arena kockica i ne zna sa koje strane joj treba prići.
Sa druge strane ima ljudi koji su imali teži život i bili su prinudjeni ranije odrasti i bez obzira što imaju malo godina znaju puno o životu i o tome šta je dobro , šta loše i kako se postaviti u životu.
Sa druge strane ima ljudi koji su imali teži život i bili su prinudjeni ranije odrasti i bez obzira što imaju malo godina znaju puno o životu i o tome šta je dobro , šta loše i kako se postaviti u životu.
Vezite me cim pocnem sanjati vinograde, zna se ko sam kad se pogase ljeta...
Re: Godine uvjetuju iskustvo???
Nisam ja džabe više puta rek`o : eh , da sam 20 godina mlađi i da imam ovu pamet
Ti si kao najudaljenija zvijezda do koje je najteže doći, ali baš zbog toga je najudaljenija zvijezda najljepša i najsjajnija!
Re: Godine uvjetuju iskustvo???
ne mora biti!
godine uvjetuju iskustvo, ali ne i zrelost i neke druge stvari koje su u uskoj vezi sa tim...
uzmite za primjer osobu koja ima 30 godina, koja je zivjela do tada neki skroman, hajmo reci povucen zivot i osobu od 18 godina koja je, eto sticajem okolnosti prosla puno toga u svom zivotu, naravno, u tom slucaju godine nisu mjerilo....
moje je licno misljenje da se nista ne moze globalizirati, sve se svodi na to, u vezi sa ovim pitanjima i njima slicnim, da je razlika od individue do individue...
godine uvjetuju iskustvo, ali ne i zrelost i neke druge stvari koje su u uskoj vezi sa tim...
uzmite za primjer osobu koja ima 30 godina, koja je zivjela do tada neki skroman, hajmo reci povucen zivot i osobu od 18 godina koja je, eto sticajem okolnosti prosla puno toga u svom zivotu, naravno, u tom slucaju godine nisu mjerilo....
moje je licno misljenje da se nista ne moze globalizirati, sve se svodi na to, u vezi sa ovim pitanjima i njima slicnim, da je razlika od individue do individue...
Re: Godine uvjetuju iskustvo???
sad opet malo razmisljam iskustvo i pamet...jeli to isto....malo odvlacim temu u drugom smjeru
sta je uopce pamet?
sta je uopce pamet?
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
Make my day!
Make my day!
- im_ex
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 14847
- Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
- Lokacija: Dusa mi ostade tamo
Re: Godine uvjetuju iskustvo???
Dijelim tvoje misljenje.sabinaX je napisao/la: Po meni i mlada osoba moze imati puno iskustva zavisi od toga kakav zivot vodi i koliko je dinamicna....
Slazete li se sa mnom?
sta je uopce pamet?
Na ovo pitanje NIKAD neces dobiti odgovor kojim bi mogla biti krajnje zadovoljna, odnosno, kojim bi, kroz definiciju, mogla znati da je tacan
Drustvo, kako god je razlicitih poimanja po mnogo cemu, razlicitog je misljenja i kad je rijec o pameti.
Primjer, neciji stav mogu respektovati a nisam istomisljenik potom.
Licno,
biti pametan signalizira na pridrzavanje nametnutih nam okvira (religija, odgoj, zakon ...), ali, osvrtom na cinjenicu da se svi znamo otrgnuti od kojekakvih okvira, uciniti nesto na svoju ruku, ispada da nismo pametni a ustvari, ubijedjeni smo da jesmo, jer, radi se o nasem zivotu i poimanju istog.
Eto, jesi li zadovoljna odgovorom
hahah, znam da jesi
Kuda idu ljudi kao ja ...
Re: Godine uvjetuju iskustvo???
Nije pravilo da godine moraju i da uvjetuju iskustvo ,i cesto sam dok sam bio mladji to pravilo i prezirao kada sam ga cuo kao opasku na neki moj postupak ali ipak nekada je iskustvo i stalozenost nekoga starijeg presudna u nekim situacijama . Naravno da je spoj mladosti i iskustva ona najbolja kombinacija ali takva kombinacija je cesto i nemoguca upravo zbog suprotnosti u razmisljanju. Upravo sam procitao jednu interesantnu pricu pa prosudite :
PriÄÂa o zakaÅ¡njeloj zaprezi
Bio jednom mladić koji je sa svojim ocem obrađivao maleni komadić zemlje. Nekoliko puta
godišnje natovarili bi povrćem stara zaprežna kola koja je vukao vol i otišli u najbliži
grad prodati svoje proizvode. Osim imena i tog komadićka zemlje, otac i sin nisu imali ništa
zajedniÄÂko. Starac je vjerovao u naÄÂelo: polako, ali sigurno; a mladić je većinom bio u
žurbi: vrijeme je novac.
Jedno jutro, ranom zorom, upregli su vola u zaprežna kola i zapoÄÂeli dugaÄÂko putovanje. Sin je
razmišljao da, ako bi išli brže i to cijeli dan i noć, stigli bi na tržnicu rano
sljedećeg jutra. Zato je štapom tjerao vola da bi životinja išla brže.
''PolakÅ¡e, sinko'', reÄÂe mu otac, ''i duže ćeÅ¡ živjeti!''
''Ali ako stignemo na tržnicu prije svih imat ćemo bolju priliku prodati po višim cijenama'',
bunio se sin.
Otac na to niÅ¡ta nije rekao. Samo je nabio Å¡eÅ¡ir na oÄÂi i zaspao na sjediÅ¡tu. Mladića je
sve to iritiralo i nije se s tim slagao pa je nastavio tjerati vola da ide brže. Njegova
tvrdoglava narav odbijala je bilo kakve promjene. Pa ÄÂak i da razmisli o tome.
ÄŒetiri sata i ÄÂetiri milje kasnije, idući tom cestom, doÅ¡li su do male kućice. Otac se
probudio, nasmiješio i rekao: ''Ovo je kuća tvoga strica. Zaustavimo se i pozdravimo ga.''
''Ali, već smo izgubili jedan sat'', žalio se mladi žuritelj.
''Onda joÅ¡ nekoliko minuta neće niÅ¡ta znaÄÂiti. Moj brat i ja živimo tako blizu, a vidimo
se tako rijetko'', odgovori polako otac.
Mladić je bio nemiran i puhao je ljutito dok su dvojica staraca priÄÂala i smijala se skoro
cijeli sat. Kad su ponovo krenuli otac je bio na redu da preuzme upravljanje kolima. Kako su se
približavali raskrižju ceste otac je usmjerio vola u desno.
''Lijevo je kraći put'', reÄÂe sin.
''Znam'', odgovori starac, ''ali ovaj put je mnogo ljepši!''
''Zar nemaš nimalo poštovanja prema vremenu?'', upita mladić nestrpljivo.
''O, poštujem ga ja, mnogo! Zato ga i volim iskoristiti da gledam ljepotu i uživam svaki
trenutak u potpunosti.''
Krivudavi put vodio ih je kroz divne poljane pune divnog cvijeća i to uz živahnu rjeÄÂicu.
Mladić nije niÅ¡ta od toga zapazio jer se grizao u sebi preokupiran tjeskobom. Nije zapazio ÄÂak
ni to kako je zalazak sunca toga dana bio posebno lijep. Sumrak ih je doÄÂekao u neÄÂem Å¡to je
izgledalo kao veliki vrt pun boja. Starac je udisao i uživao u aromi mirisa, slušao klokot
potoÄÂića i zaustavio kola sa strane.
''Prespavajmo ovdje'' prošaptao je.
''Ovo je zadnji put da idem s tobom'' oÅ¡tro reÄÂe sin. ''Tebe viÅ¡e zanima gledanje zalaska
sunca i mirisanje cvijeća nego da zaradiš novac!''
''To je najljepše što si rekao nakon dugo vremena'' nasmija se otac.
Nekoliko minuta kasnije je zahrkao dok je sin zurio u zvijezde. Noć se vukla sporo, a on nije
mogao zaspati.
Prije zore mladić je žurno prodrmao oca i probudio ga. Upregli su vola i krenuli dalje. Nakon
otprilike milju prijeđenog puta naišli su na nekog zemljoradnika; potpunog stranca
kako pokušava izvući svoja kola iz gliba.
''Hajdemo mu pomoći'' prošapta starac.
''I izgubimo još vremena'' sin se razljutio do kraja.
''Opusti se, sine. Možda ćeš i ti upasti u glib jednog dana. Moramo pomoći drugima koji su u
potrebi; ne zaboravi to!''
Sin je bijesan gledao u stranu.
Bilo je skoro devet sati kad su ta druga kola bila na putu. Odjednom veliki bljesak razdvoji nebo.
Slijedilo je nešto kao grmljavina. Iza brežuljaka nebo je pocrnjelo.
''Izgleda kao da velika kiÅ¡a pada u gradu'' reÄÂe starac.
''Da smo požurili već bismo skoro sve prodali'' mrmljao je sin. ''Uspori, sinko, i duže
ćeÅ¡ živjeti'' savjetovao je dobri stari ÄÂovjek.
Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do brežuljka s kojeg se vidio cijeli grad. Zaustavili su
se i zurili dolje u grad dugo, dugo vremena. Nijedan nije rekao ni rijeÄÂ. Napokon, mladić je
stavio svoju ruku na oÄÂevo rame i rekao: ''Sad razumijem Å¡to mi hoćeÅ¡ reći, tata.''
Okrenuli su kola i zakotrljali se polako od toga mjesta što je nekad bio grad imenom Hirošima.
Charles R. Swindoll
PriÄÂa o zakaÅ¡njeloj zaprezi
Bio jednom mladić koji je sa svojim ocem obrađivao maleni komadić zemlje. Nekoliko puta
godišnje natovarili bi povrćem stara zaprežna kola koja je vukao vol i otišli u najbliži
grad prodati svoje proizvode. Osim imena i tog komadićka zemlje, otac i sin nisu imali ništa
zajedniÄÂko. Starac je vjerovao u naÄÂelo: polako, ali sigurno; a mladić je većinom bio u
žurbi: vrijeme je novac.
Jedno jutro, ranom zorom, upregli su vola u zaprežna kola i zapoÄÂeli dugaÄÂko putovanje. Sin je
razmišljao da, ako bi išli brže i to cijeli dan i noć, stigli bi na tržnicu rano
sljedećeg jutra. Zato je štapom tjerao vola da bi životinja išla brže.
''PolakÅ¡e, sinko'', reÄÂe mu otac, ''i duže ćeÅ¡ živjeti!''
''Ali ako stignemo na tržnicu prije svih imat ćemo bolju priliku prodati po višim cijenama'',
bunio se sin.
Otac na to niÅ¡ta nije rekao. Samo je nabio Å¡eÅ¡ir na oÄÂi i zaspao na sjediÅ¡tu. Mladića je
sve to iritiralo i nije se s tim slagao pa je nastavio tjerati vola da ide brže. Njegova
tvrdoglava narav odbijala je bilo kakve promjene. Pa ÄÂak i da razmisli o tome.
ÄŒetiri sata i ÄÂetiri milje kasnije, idući tom cestom, doÅ¡li su do male kućice. Otac se
probudio, nasmiješio i rekao: ''Ovo je kuća tvoga strica. Zaustavimo se i pozdravimo ga.''
''Ali, već smo izgubili jedan sat'', žalio se mladi žuritelj.
''Onda joÅ¡ nekoliko minuta neće niÅ¡ta znaÄÂiti. Moj brat i ja živimo tako blizu, a vidimo
se tako rijetko'', odgovori polako otac.
Mladić je bio nemiran i puhao je ljutito dok su dvojica staraca priÄÂala i smijala se skoro
cijeli sat. Kad su ponovo krenuli otac je bio na redu da preuzme upravljanje kolima. Kako su se
približavali raskrižju ceste otac je usmjerio vola u desno.
''Lijevo je kraći put'', reÄÂe sin.
''Znam'', odgovori starac, ''ali ovaj put je mnogo ljepši!''
''Zar nemaš nimalo poštovanja prema vremenu?'', upita mladić nestrpljivo.
''O, poštujem ga ja, mnogo! Zato ga i volim iskoristiti da gledam ljepotu i uživam svaki
trenutak u potpunosti.''
Krivudavi put vodio ih je kroz divne poljane pune divnog cvijeća i to uz živahnu rjeÄÂicu.
Mladić nije niÅ¡ta od toga zapazio jer se grizao u sebi preokupiran tjeskobom. Nije zapazio ÄÂak
ni to kako je zalazak sunca toga dana bio posebno lijep. Sumrak ih je doÄÂekao u neÄÂem Å¡to je
izgledalo kao veliki vrt pun boja. Starac je udisao i uživao u aromi mirisa, slušao klokot
potoÄÂića i zaustavio kola sa strane.
''Prespavajmo ovdje'' prošaptao je.
''Ovo je zadnji put da idem s tobom'' oÅ¡tro reÄÂe sin. ''Tebe viÅ¡e zanima gledanje zalaska
sunca i mirisanje cvijeća nego da zaradiš novac!''
''To je najljepše što si rekao nakon dugo vremena'' nasmija se otac.
Nekoliko minuta kasnije je zahrkao dok je sin zurio u zvijezde. Noć se vukla sporo, a on nije
mogao zaspati.
Prije zore mladić je žurno prodrmao oca i probudio ga. Upregli su vola i krenuli dalje. Nakon
otprilike milju prijeđenog puta naišli su na nekog zemljoradnika; potpunog stranca
kako pokušava izvući svoja kola iz gliba.
''Hajdemo mu pomoći'' prošapta starac.
''I izgubimo još vremena'' sin se razljutio do kraja.
''Opusti se, sine. Možda ćeš i ti upasti u glib jednog dana. Moramo pomoći drugima koji su u
potrebi; ne zaboravi to!''
Sin je bijesan gledao u stranu.
Bilo je skoro devet sati kad su ta druga kola bila na putu. Odjednom veliki bljesak razdvoji nebo.
Slijedilo je nešto kao grmljavina. Iza brežuljaka nebo je pocrnjelo.
''Izgleda kao da velika kiÅ¡a pada u gradu'' reÄÂe starac.
''Da smo požurili već bismo skoro sve prodali'' mrmljao je sin. ''Uspori, sinko, i duže
ćeÅ¡ živjeti'' savjetovao je dobri stari ÄÂovjek.
Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do brežuljka s kojeg se vidio cijeli grad. Zaustavili su
se i zurili dolje u grad dugo, dugo vremena. Nijedan nije rekao ni rijeÄÂ. Napokon, mladić je
stavio svoju ruku na oÄÂevo rame i rekao: ''Sad razumijem Å¡to mi hoćeÅ¡ reći, tata.''
Okrenuli su kola i zakotrljali se polako od toga mjesta što je nekad bio grad imenom Hirošima.
Charles R. Swindoll