Politika i gayevi

[mrki62]

Kurir ide dalje: Sanader i Jandroković su gayevi








SRPSKI tabloid "Kurir" ide dalje pa su nakon jučerašnjeg "otkrića" da pobjegli hrvatski premijer Ivo Sanader ima AIDS, danas ekskluzivno saznali da su Sanader i ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković zapravo homoseksualci. Navodno je, kako piše Kurir, Sanader dobio AIDS "družeći se s muškarcima daleko mlađim od njega".

> Kurir: Sanader ima sidu!

Kao argumente Kurir je podastro slučaj novinara Večernjeg lista Arsena Oremovića koji je prije tri godine dobio otkaz zbog samo "jedne rečenice u kojoj je nagovijestio da premijer voli muškarce". Kurir ne zaboravlja kako se jedini odvažio pitati Sanadera je li gay, televizijski voditelj Aleksandar Stanković. Tada je, podsjeća Kurir, Sanader vrlo nemušto odgovorio na to pitanje.

Snimak iz Sheratona

"Krajem devedesetih nekoliko Sanaderovih oponenata udružilo se u 'prokazivanju' njegovih seksualnih sklonosti tadašnjem šefu stranke, pokojnom Franji Tuđmanu. Za to im je poslužio video-snimka Sanadera i jednog mladog zagrebačkog homoseksualca, nakon zajednički provedene noći u zagrebačkom hotelu 'Sheraton'", piše Kurir dodajući kako je snimku vidjelo nekoliko stranih novinara.

Kurirovi argumenti su i pisanja na hrvatskim forumima, "na kojima je više nego jasno da ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića označavaju kao homoseksualca". Jedan od razloga za to je i činjenica da se hrvatski šef diplomacije hvalio kako ima pristup Sanaderovim VIP prostorijama, piše Kurir.

Preuzeo sa http://www.index.hr/vijesti/clanak/kuri ... 47708.aspx

[mrki62]

Ko vjerovao a ko ne vjerovao , uopšte nije važno , važno je to da je nedopusno to da se sve zavilo u tajnost.
Čudno je i to da se institucije ne oglašavaju , sve se je svelo u tajnost a to je daleko od demokracije.

[venecija]

Pa naravno da je u tajnosti! Pa sve bi izgubio,osim doticnog,,,gopodina!
Da li bi ti javno priznao da si homoseksualac ...ako jesi ,,,,

[mrki62]

kako misliš krilo se od javnosti.

Pa ako imalo znaš ko je Sanadesr , onda će ti biti jasno kako se je i zašto krilo.
On je iz ugledne katoličke obitelji : jedan brat je svećenik , sestra redovnica ............
Katolička crkva je njega imala za ikonu svega dobroga a kad bi u javnost dospjelo pederluk ,..... onda bi to bio krah za sve.
Tajnost se ovila oko Hrvatske , cenzura je na djelu i to je to .

zamisli koja ličnost i koji karakter je bio sanader u hrvatskoj. da je priznao da je gej šta bi se desilo? izgubio bi poštovanje ljudi. on je bio vođa države dok je predsjednik mesić kao neki ukras

On je ionako izgubio poštivanje ljudi , jer je na neobičan način odstupio.

[andro]

Iskreno i hrabro

Vinko Kalinić: Prvi deklarirani homoseksualac u Saboru
Svakako najintrigantnije iznenađenje ovogodišnjih parlamentarnih izbora je ime jednog mladog i široj javnosti manje poznatog političara. Naime, prvi put u povijesti hrvatske demokracije, na predstojećim parlamentarnim izborima, izbornu listu i to baš u našoj 3. Izbornoj jedinici predvoditi će deklarirani homoseksualac.
Da iznenađenje bude još veće, dotični ne dolazi na mala vrata iz neke od velikih stranaka lijeve ili liberalne provijencije, koje su jedine otvarale pitanja seksualnih i rodnih manjina u proteklih nekoliko godina, što bi bilo logično za očekivati, već iz jedne novoosnovane po svemu desno orijentirane izvanparlamentarne stranke.
Tko je Vinko Kalinić? Što jedan deklarirani gay traži u politici? Je li krhka hrvatska demokracija spremna suočiti se s još jednim izazovom i napraviti svoj prvi iskorak u tom pravcu? Zašto baš Zagorje? Hoće li Hrvatska položiti i taj test svoje demokratičnosti, tolerancije i međuljudskog uvažavanja, koji je u civiliziranim zapadnim demokracijama odavno već postao standard? I što jedan deklarirani gay može nova donijeti hrvatskoj politici?
Upravo ta pitanja navela su me na intervju. Već i sama kandidatura Vinka Kalinića razbija uvriježeno mišljenje o Hrvatskoj kao konzervativnoj, ulazak Vinka Kalinića u Sabor bio bi presedan i Hrvatsku bi primakao zemljama visoko razvijene demokracije.
Priznajem, onako ljudski! Sa skepsom sam krenuo na razgovor, uvjeren da se radi o još jednom predizbornom triku i željom za medijskom pažnjom, ali nakon dugog, iscrpnog i otvorenog razgovora, ostao sam iznenađen. Čovjek se ne šali, vidi sebe u saborskoj klupi.
Tko je Vinko Kalinić?
Jedan sasvim običan dečko, pomalo romantičan pomalo konzervativan, koji još uvijek vjeruje prvenstveno u čovjeka i ljudske ideale.
Konzervativan? Mnogi će se nasmijati na ovu konstataciju?!
Smijeh još nikoga nije ubio. Volim ja kad se ljudi smiju. Ako ništa drugo, to je zdravo za onoga tko se smije. Da je bar više osmjeha na licima naših sugrađana.
Međutim, da, u mnogo čemu ja sebe percipiram kao konzervativno misaono biće. Dakako, ne mislim tu na ništa primitvno, nazadno, neuko, sirovo – što se često miješa s tim pojmom. Konzervirati, znači uščuvati, zaštititi, učiniti trajnom vrijednošću... I mnogi moji ideali u suštini jesu baš takve prirode, korijen im se vuće od iskona, od početka svijeta, pa svejedno su i danas itekako aktualni. I bit će jednako vrijedni dok bude i zadnjeg ljudskog bića.
Ne znam za tvoje intimne ideale, ali deklarirati se javno kao gay, svakako je liberalno. Za mnoge u našem društvu i više od onoga što se mogu prihvatiti.
To više govori o intelektualnoj i duhovnoj zapuštenosti našega društva, nego o samoj ideji liberalizma ili konzervativizma. Dakako, više bi volio živjeti u bačvi, nego u svijetu bez slobode. Ali sloboda nije dovoljna. Ona je tek poželjno okruženje u kojem čovjek jedino može potpuno ostvariti sebe. Ali ideologija liberalizma ima i jednu ogromnu manu – bešćutnost. To je ideologija ego tripa, ja i samo ja - čisti izum kapitalizma. Ona čovjeku otvara sve moguće granice, ali ga zaboravlja podsjetiti i na odgovornost prema svijetu oko sebe, pa i onom u neposrednoj blizini. Lijepo je imati svoje «ja» i svakome treba omogućiti da to svoje «ja» ispuni i ostvari baš onako kako on to osjeća i želi. Ali također ne treba zaboraviti da je čovjek i društveno biće, i da to «ja» može biti još puno bolje i ispunjenije tek u dodiru s drugim ljudima. U tom kontekstu, puno mi je bliža socijaldemokracija. Sloboda, dakle, apsolutno da! Svakome! Ali i snažan osjećaj da svijet ne postoji samo radi mene, nego da sam i ja jedna od karika u lancu ljudske zajednice, i da sam odgovoran i za svoju i za tuđu slobodu. Kako ono reče Hamingway, «kome zvono zvoni... meni zvoni!»?
Ni ja kao gay, ni ti kao hetrić, nismo birali svoj identitet. Takvi smo kakvi jesmo. Ateisti bi rekli da je za sve to kriva majka Priroda, a ja kao vjernik vjerujem da je sve to dio veličanstvenog čina Božje kreacije. Od najsićušnijeg atoma do zadnje zvijezde u svemiru, ništa nije isto. Čitav svijet je pun raznolikosti. Da nije takav već bi odavno bio dosadan.
Biti gay, nije ništa naročito i ništa posebno. Ni u pzitivnom ni u negativnom kontekstu u odnosu na heteroseksualnost. S tim se nemate što posebno hvaliti, a bome ni zašto sramiti. Iste zakonitosti vrijede i u jednom i u drugom slučaju, i ne vidim ama baš ni jedan razlog zašto bi se stidio svog identiteta. Pitanje «žvakanja» dolazi tek u sagledavanju onoga kako pojedina osoba živi taj svoj identitet, i kako se odnosi prema sebi i prema drugim osobama. A to je opet pak pitanje karaktera te osobe, a ne njene seksualnosti. I ja mogu voljeti isto kao i ti, i ja mogu mrziti isto kao i ti, i ja mogu biti podjednako dobar ili podjednako loš kao i ti. Nema tu nikakve razlike. Ne znam što je tu toliko «liberalno» reći nekome ono što osjećaš i što jesi? Zar bi bilo ispravnije u sebi osjećati jedno, a izvana pokazivati nešto drugo? Živjeti dvostruki život? Zatajiti svoju istinu, jer je nekomu poželjnije čuti tvoju laž? - To je hipokrizija i to je loše! Ta licemjernost je dugo bila i još uvijek se promovira kao poželjan društveni standard. Nasuprot tome, ja otvoreno kažem ono što osječam i ono što mislim, svijestan sebe i svog identiteta. Što više, ako nekoga dovoljno poštujem onda mislim da taj zaslužuje znati moju istinu. Iskrenost je vrlina a ne mana. Žalosno bi bilo pristati na standard po kojemu bi se iskrenost kažnjavala a licemjerje honoriralo.
Eto, zato sam se deklarirao javno! Iz dubokog i intimnog inata – ne želim biti licemjer koji će živjeti dva paralelna života, jedan za sebe drugi za okolinu.
Ali, tvrdiš da si vjernik. U Bibliji pak piše da je Bog stvorio Adama i Evu, crkva nije baš naklonjena ljudima kao što si ti?
Naravno! Teško da mogu i zamisliti svijet bez Boga. I ovakav kakav jest, svijet je jedna ogromna ludara, a zamislite da nema Boga i bar ononog osječaja da nas na kraju ipak svih čeka Netko kome ćemo morati položiti račune za svoja (ne)djela?! Druga je pak stvar što se pojedine institucije stavljaju kao posrednici između Boga i čovjeka, i kao šverceri žicaju tvoju dušu, ne da bi je otvorili Bogu, nego da bi je podredili sebi i svojim zemaljskim interesima. Bog u kojeg ja vjerujem je Bog dobra, onaj kojega je Isus definirao kao Ljubav. I potpuno mi je svejedno kako pojedinac štuje tog Boga, i kako komunicira s Njim. Bio netko katolik, pravoslavac, musliman, budist ili nešto skroz treće, za mene je irelevantno. Bitno je da čovjeka ta vjera nadopunjuje, da ga čini boljim i humanijim bićem.
Što se Biblije tiče, lijepa je i romantična ta biblijska priča o Adamu i Evi. I tužna u isto vrijeme. Ali ako ćemo je slijediti doslovno, postaje i besmislena. Jer ako je Bog stvorio samo Adama i Evu, onda se ta priča neslavno završila. Naime, Adam i Eva su napravili Kaina i Abela, potom je Kain ubio Abela, i gdje smo sad? Jedan bratoubojica ostade sam na svijetu. I kako je onda išlo dalje? Ne vjerujem da je Bog bio toliko kratkovidan. Moralo je tu biti još nešto. Što više, meni se sviđa priča koju je napisao jedan veliki čovjek, Herman Hesse, u kojoj kaže: «Kad pjesnici pišu romane, obično to čine tako kao da su Bog te da mogu imati svekoliki pregled nad nekom ljudskom pričom i mogu je shvatiti i prikazati tako kao da je Bog priča sam sebi bez svih koprena, posve temeljito. To ja ne mogu, kao što ne mogu ni pjesnici. No moja je priča meni važnija nego ikojem pjesniku njegova; jer to je moja vlastita priča, a ona je priča jednog čovjeka – ne kakvog izmišljenog, idealnog ili na neki način nepostojećeg, već stvarnog, jedinstvenog živog čovjeka.»

Tu je i ona ideja, ona poruka koju želim reći svima: «... ni jedan čovjek nije samo on sam, on je i jedinstvena, posve osobita, u svakom slučaju važna i neobična točka gdje se križaju svjetske pojave, samo jednom tako i nikad više. Zato je važna priča svakog čovjeka, vječna, božanska, zato je svaki čovjek, dok neko živi i ispunjava želju prirode, divan i vrijedan svake pozornosti. U svakome je duh postao lik, u svakome trpi stvorenje, u svakome se jedan spasitelj pribija na križ.»
To je vjera i moja poruka i za Adama i za Evu.

OPROSTITE NA ISKRENOSTI
Vratimo se politici, ipak smo ubog toga ovdje. Otkud jedan gay u politici?
Nagovorili me heteroseksualci. Šalim se, naravno. Iako ni to nije daleko od istine. Zapravo, potpuno je nebitno za politiku je li netko gay ili hetero, muškarac ili žena, oženjen ili neoženjen, star ili mlad... U politici bi se trebale vrednovati druge stvari, prije svega programi i ideje. Nisam u politiku ušao zbog toga što sam peder, nego zbog sasvim drugih pobuda. Filmovi koje gledamo na hrvatskoj političkoj sceni previše su zastarjeli, čak i funkcioniraju kao oni sa početka filmske industrije, doduše ne kao crno-bijeli, ali zar crveno-plava igra nijansi nije isti drek.
Htio bi gledati nešto drugo, zanimljivije, konkretnije. Pa kako sve velike stranke funkcioniraju po gotovo istom scenariju, u kojem je partijska logika i disciplina iznad općeg društvenog interesa, pa i programski jedna drugoj sliče kao jaje jajetu, odlučio sam, zajedno sa timom skroz novih i svježih ljudi, sam napisati svoj scenarij. I to je glavni motiv zašto sam tu. To je priča koju želim ispričati.
Ipak, ti si prvi političar koji se javno deklarirao kao gay. I to je ono po čemu će te ljudi prepoznavati.
Ako im je tako lakše, neka bude tako. Nemam ništa protiv. Dapače!
Naime, istina je da je mnogima draže živjeti po već unaprijed iskovanim kalupima, nego uključit mozak i samostalno kročit kroz život, razmišljati o stvarima i donositi samostalne i vlastite odluke. Lakše je imati vođu, sakriti se u masi velikih stranaka, mahati zastavicama i kao mali Mujo vikat što i svi Turci.
I to je, ako hoćeš, nešto što me dodatno motivira. Ako im je šaka u glavu to što im je jedan gay rekao da je peder, onda je to super stvar. Možda se zapitaju kojeg vraga sad hoće taj peder.
Što se tiče toga jesam li prvi peder koji ne krije svoj seksualni identitet, mogu reći samo to da znam hrpu pedera koji su sjedili u Saboru, Vladi, diplomaciji, ministarstvima... I iskreno, intimno mi je jako žao mnoge od tih ljudi. Taj strah od toga hoće li netko otkriti njihov intimni život i koje sve budalaštine rade kako bi se pokazali drugčijima od onoga što jesu, za mene je perverzija svoje vrste. Kome to treba? Kome ti ljudi mogu pomoći, učiniti nešto za druge, kad im je vlastiti strah veći od snage karaktera?
Ne želim to! I ne pada mi na pamet živjeti takvim životom. Ako je išta perverzno u homoseksualnosti, onda je to ta dvoličnost pojedinaca, taj strah od sebe samih. Dakako, ja razumijem ljude kojima bi otkrivanje svoje seksualnosti donijelo niz ozbiljnih problema sa okolinom, i takvi imaju moju punu podršku. Čovjekova intima je vrlo osjetljivo pitanje, i uvijek treba poštivati nečije pravo na privatnost. Tu ozbiljno griješe oni gej aktivisti koji inzistiraju na, kako se to kaže, «izlasku iz ormara» pod svaku cijenu, pri tome smatrajući one osobe koje to iz objektivnih ili subjektivnih razloga nisu u stanju napraviti, manje vrijednim od sebe. I to je također svojevrsna diskriminacija, protiv koje ću uvijek i svugdje govoriti.
No s druge strane, vrijeme je da oni koji imaju hrabrosti iskorače i da pokažu drugima kako homoseksualci nisu bića s rogovima i repovima, nego sasvim obični građani ove zemlje.
Pa, eto, za sebe mislim da to jesam. I oprostite mi na iskrenosti, ako možete, što vam jedan peder govori ono što bi svaki normalan čovjek trebao imati kao elementarni bonton u svojoj komunikaciji i suživotu s drugim ljudima.
Spominješ homoseksualce koji su sjedili u Saboru i Vladi. Može neko ime?
Ne može! Radije ti pustim onu pjesmu, «...što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote...». Ali ću ti reći ovo, pogledaj malo pozornije one ljude iz javnog života, koji koriste svaku priliku da se bace kamenom na homiće. Zanimljivo, ali ajde da analiziramo malo bolje tko to baca kamen na slavuje?

Sanader?

Å to s njim?

Je li i on gay?

Ne znam. I ne zanima me.Gledao sam ga na HTV-u, kod Aleksandra Stankovića. Tamo je rekao da nema stav o tome. Čudna poza, moram priznati. Ali dobro. Ne mora imati svatko stav o svemu, iako bi od premijera bilo normalno za očekivati da ima stav o svim važnim pitanjima svojih građana. No, nije bar elementarno nepristojan i ne trabunja gluposti kao pojedinci iz njegove stranke.
OBITELJ JE VRELO ŽIVOTA

Da se vratimo na izbore. Svaka lista ima 14 kandidata. Na tvojoj ima 5 žena i 9 muškaraca. Jesu li svi istog seskualnog opredjeljenja?
Iskreno, nemam pojma. To nije bio ključ po kojemu sam tražio ljude. Za gospođu Vlastu Miholić Marić, koja je treća na mojoj listi, znam da ima jako skladan i uredan obiteljski život. Žena ima troje zlatne djece, uspješna je poslovna žena, doktorica i dobra majka. Doći u njenu kuću i družiti se s njenom obitelju, uvijek mi je bila posebna radost. To je, recimo, jedan izvaredan primjer dobrog starog tradicionalnog pojma obitelji i braka, kojeg svakako podržavam i kojemu se divim.

Druga na listi je Ana Mijić, cura koja je tek diplomirala, živi sa dečkom i pokušava osnovati svoju obitelj i srediti si život u uvjetima koje nam pruža hrvatsko društvo. I tako redom, svaki kandidat ima svoju priču.

Ono što me vodilo pri odabiru ljudi s kojima sam složio ovu, našu zajedničku priču, bila je ideja – razbijati predrasude svih vrsta i okrenuti jednu novu stranicu u hrvatskoj politici. Tražio sam ljude u kojima se nakupio dovoljan talog frustracija kojeg nam aktualna politika svakodnevno servira i koji imaju minimum građanske hrabrosti zauzeti se za sebe i svoje bližnje.
Dosta nam je kukurikanja kako nitko i ništa ne valja, kako je sve crno i kako se ništa ne može napraviti. Želimo aktivno sudjelovati u političkom i društvenom životu. Želimo govoriti i raditi o onome što nas tišti kao ljude, kao građane... Zanima nas konkretan život i konkretan čovjek. Ne pristajemo na presing aktualne politike, gdje se čitav svijet vrti oko dvije boje i nekoliko imaginarnih «velikih ciljeva» kao što su ulazak u EU i NATO, koji bi navodno trebali rješiti sve naše probleme.

Gay i tradicionalne obiteljske vrijednosti, to mi se nekako ne uklapa?

Kao što vidiš, kod ljudi bez predrasuda - savršeno. Svi mi imamo obitelj. Mamu, tatu, sestru, brata... neki i djecu. Ono što je bitno jest to da svatko može sam izabrati koga će i kako voljeti, s kim će i kako živjeti. A ono što bi bilo dobro, i što mi kažemo jest: živi, i pomozi živjeti! – To je i slogan naše predizborne kampanje. I da, baš ja kao gej, želim promovirat socijalnu politiku koja će voditi posebnu brigu o ljudima koji imaju obitelj, pogotovo onu s više djece. Briga države za takve obitelji, svakako mora biti intenzivnija i osjetljivija. Jer ja koji nemam djecu, ne moram na početku svake školske godine razbijati glavu kako djeci kupiti knjige i opremiti ih za školu, a majka od recimo troje djece i prosječnom hrvatskom plačom itekako mora razbijati glavu kako sve to napraviti sa 2 000 ili 3 000 kuna. Obitelj je vrelo života i ona mora biti na posebnom mjestu u socijalnoj politici države.

Å to je sa gay brakovima?

To nitko nije tražio. Udruge su tražile legalizaciju istospolnih zajednica. Jedan takav zakon je i donijet. Prigovor je bio da istospolne zajednice ne mogu ući u Obiteljski zakon i da se ne smiju zvati brakom. Ok. Neka se nazovu kako žele, ono što je bitno, bar po mom mišljenju, jest to da ljudi koji su u takvim zajednicama imaju jednaka zakonska prava kao i heteroseksualci. Nije bitna forma. Bitan je sadržaj.

Posvajanje djece?

To je još jedan tabu. Djeca su preozbiljna stvar da bi se s njima kockalo i licitiralo. I oprosti, malo mi je perverzno govoriti o posvajanju djece u kontekstu nečije seksualnosti. Djecu mogu odgajati samo dobri roditelji, a koje su oni seksualne orijentacije posve je nebitno. Znam hrpu heteroseksualaca koje boli pimpek za vlastitu djecu, koja maltretiraju, zapostavljaju, pa čak i zlostavljaju tu djecu. I što toj djeci znači činjenica da su im roditelji heteroseksualci, kad su naprosto loši roditelji. Isto tako imam najbolju frendicu koja je lezba i ima kćerku koju kad vidiš, prosto ti je žao što joj nisi tata. Ali ta žena nije to dijete odgajala kao lezba, nego prije svega kao majka.

Često se čuje pitanje, pa i od samih homoseksualaca, kome trebaju te gay parade?

Parade nikoga nisu ubile, ali nekako ne vjerujem da se s njima nešto bitno može postići. Na zapadu to su već odavno dobro komercijalizirane zabavne manifestacije, a kod nas svaka sa sobom vuče nove skandale. To govori koliko smo još daleko od društva tolerancije i prihvačanja različitosti. Ako pravo na parade imaju radnici, vjernici, sindikalci, karnevali... zašto ne bi i homoseksualci. Ono što meni osobno smeta jest činjenica da se one ponekad manipuliraju od strane radikalnih pojedinaca, kojima su one jedino mjeto da provokacijama dođu do izražaja. Ne znam koja logika može stajati iza transparenta «Živjela perverzija», na skupu koji bi trebao razbijati tabu o homoseksualnosti kao perverziji? Zar to nije glupo i kontraproduktivno?


FUĆKA MI SE I ZA LJEVICU I ZA DESNICU

Gdje se krije tajna između Vinka Kalinića i Hrvatskog zbora?

U Tomislavu Grgi Antičiću.

To je onaj koji je pokrenuo časopis Harahvati, a ne zna razliku između «č» i «ć»?

Da, upravo taj. Čovjeka sam upoznao prije dvije godine i fascinirao me svojim načinom razmišljanja. Za razliku od onih koji čitav svoj život šetaju u Zagrebu od Frankopanske do Praške, i znaju samo za razliku između «č» i «ć», ovaj frajer je prošao čitav svijet, živio i radio na svim kontinentima, upoznao razne kulture, religije i civilizacije, a opet ostao svoj. Čovjek je uspio u životu te otvorio nekoliko tvornica i zaposio preko 200 obitelji. I svoj kapital i znanje ne troši, kao mnogi pravopropisni hrvatski mužjaci na skupocjene aute i jahte, nego je odučio podržati jednog pedera i grupu mladih ljudi da zavrte svoj film.
I on je gay?
Ha ha ha... Ne, naprotiv. Pravi pravcati primjerak patrijarhalnog mužjaka. Oženjen čovjek i ima sređenu obitelj.
Zašto te onda podržao?
Zato što je vrlo otvoren i zaista želi nešto promjeniti u ovoj maloj i učmaloj žabokrečini. Meni se svidio njegov gospodarski program. Čovjek ima njuha za biznis i zna sve lupeže koji vladaju svijetom. A uz to voli Hrvatsku. Idealna kombinacija za malo svježine u hrvatskoj gospodarskoj politici. Njemu se pak svidio onaj moj buntovni, pravaški gen. I za čas smo se dogovorili. On je napisao gospodarski program, a ja sam okupio mlade, buntovne, stranački i ideološki neopterečene ljude, i izišli smo na izbore. On vodi 3 izborne jedinice, ja jednu.
Hrvatski zbor, zvuči militantno i desno.
Ma fućka mi se i za desnicu i za ljevicu, ja sam za pravicu. Zanimaju me prave, konkretne stvari. Zanimaju me autentične ljudske priče a ne puka ideološka naklapanja. To desno i lijevo, kod nas vam je isto kao i ono sa «č» i «ć». Nećeš ti filozofije. To je za one kojima je bitna forma, a ne sadržaj. Uostalom, jedan od najbitnijih ciljeva moje kandidature na izborima je razbijanje predrasuda svih vrsta, pa i tih idiotarija podjela na crne i crvene, lijeve i desne... Antičić mi se sviđa baš po tome što ima tu širinu, vidi stvari i s lijeva i s desna. Nije nikakav fanatik. Uz to je i vrlo duhovit čovjek, što bi u gej zajednici rekli – vrlo queer.
Tu je i jedan umirovljeni general HV, general Ante Roso?
Da. Hrvatska vojska nije zločinačka organizacija, nego pobjednička vojska koja je oslobodila Hrvatsku od brutalne agresije koja je izvršena nad nama kao državom i narodom. Čast mi je biti u njegovom društvu, kao i u društvu hrvatskih branitelja. Pa zar to nije i bio naš san s kojim smo 1990-tih i krenuli u priču o slobodi, neovisnosti, demokraciji..., da se i pederi i generali bore za istu stvar – za slobodnu, pravednu i ponosnu Hrvatsku?!
PROTIV URBANOG RASIZMA
Zašto baš Zagorje?
Da, zanimljivo pritanje. Pa od tud su došli svi važni hrvatski mužjaci hrvatske prošlosti – Gubec, Tito, Tuđman... Ha ha ha...Šalim se, naravno. Nije to bio razlog, zašto Zagorje.
Zagorje je bio moj inat svima onima koji su htjeli moju kandidaturu u prvoj izbornoj jedinici, u Zagrebu. Govorili su mi, uvjeravali me, preklinjali... sve samo Zagorje ne. Izmišljali su svašta, em tamo su sela, to je provincija, tamo vladaju predrasude itd. I kako onda nećeš prihvatiti taj izazov?! Odgovorio sam im da ću im dokazati da su u krivu i da njihov urbani rasizam nije ništa bolji od seljačkog primitivizma. Ja sam upoznao Zagorje, i ja sam dijete sa sela. Poznajem dušu hrvatskog čovjeka i znam da je ta duša plemenita. U njoj nema mržnje. Treba joj samo znati priči na pravi način. Nadam se da ću uspjeti.
Pa, eto, ako baš hoćeš, ima i jedan vrlo intiman razlog. Jedan mali Varaždinec ukrao mi je dio srca i zaljubio sam se u ovaj kraj. To je najljepša i najrazvijenija hrvatska regija. I bura dolazi sa sjevera. A to je ono što želim da zapljusne Hrvatsku, val svježih lica, ideja, poleta, vjere u ljude...
Ako uđeš u Sabor, koga ćeš podržati u sastavljanju Vlade? HDZ ili SDP?
Nemam apriori predrasuda prema ni jednoj stranci. Vidjeli smo oba filma već više puta i ja bi radije nešto posve drugo. Sigurno neću prodati svoj glas i nastojat ću biti autentični predstavnik svojih birača. On će se sigurno čuti u Saboru bar duplo više nego da sam član bilo HDZ-a bilo SDP-a, jer me ne obvezuje stranačka stega i mogu misliti i govoriti po vlastitoj savjesti. To je prednost samostalnih zastupnika.
Ipak, tko ti je bliži?
Ponavljam, generalno ni jedni. Ovako, pojedinačno, mogu izdvojiti tek pojedince. Ako govorimo o pravima žena, radnika, obitelji, seksualnih i rodnih manjina, svakako Šime Lučin, gospođa Sobol, Ivo Banac. Ako govorimo o gospodarstvu, Tonči Tadić. Vidiš, opet ne možeš ići logikom crno-bijelo, lijevo-desno. To je uvijek kriva logika. Ne želim, zbog partijskih interesa zatajiti na općem dobru. Ne želim biti prosječan zastupnik. Želim biti drukčiji i bolji od sadašnjih zastupnika.
Konkretno, koji je tvoj program? Što nudiš ljudima?
Prije svega iskrenost. Ako mi dopustiš malo sarkazma na vlastiti račun, mogu reći - bez brige, neću se boriti samo za svoju guzu. Osobno, socijalne teme su moje teme. Čovjek, i to vrlo konkretan čovjek i njegovi egzistencijalni problemi su moja preokupacija. Zanimaju me granice slobode, ali i odgovornost prema društvu, obitelji, okolišu.
Volio bi da država koju smo stvorili u prošlom krvavom ratu ne bude ljudima tuđa kao ona koju smo prije toga srušili. Zaslužili smo bolje i ne sviđa mi se što sve više ljudi razmišlja kako otići iz nje, a ne kako ostati tu i izgraditi sebi život i dom za lijep i ugodan život. Proporcionalno teritoriju, Hrvatska je velika zemlja s malim brojem stanovništva i ima mjesta za svih i svi mogu živjeti dobro. Prije tri mjeseca radio sam intervju sa gospođom Anom Knežević, predsjednicom najveće sindikalne središnjice – SSSH. Ispričala mi je jednu tužnu priču.
Žena kaže ovako: «Bila sam na jednom sastanku u Pragu 1994. godine, kada je govorio jedan predstavnik Svjetske banke. Uspoređivao je Hrvatsku i Finsku. Kaže, Finska ima tisuću jezera, ima pola godine dan pola godine noć, prosjećnu temperaturu 16 stupnjeva. Hrvatska ima tisuću otoka, ima mediteransku i kontinentalnu klimu, ima otok Hvar s 300 sunčanih dana... I sad pita: što mislite koja zemlja ima bolje mogućnosti, koja je po logici stvai razvijenija? Svi su u jedan glas rekli: Hrvatska! A on kaže: ne, Finska je razvijenija. Apsudno, zar ne?»
Eto, to je pitanje o kojem ja razmišljam već tri mjeseca. Zašto živimo apsurdno? Zašto se ubilo preko 1 600 hrvatskih braitelja poslije rata? Zašto pametna i uspješna djeca koja nemaju za platiti 6 000 knuna za upisat godinu, ne mogu završiti fakultet? Zašto uvozimo tuđe smeće, a bacamo plodove naših seljaka? Zašto šutimo kad pretuku dvojicu mladića usred bijela dana u središtu metropole samo zato što se nekome ne sviđaju jer su drukčiji? Zašto momci i djevojke ne žele imati djecu i osnovati obitelj, jer se boje da toj djeci neće imati mogućnost osigurati bolju budućnost od one koju su oni imali? Zašto galasmo uvijek za iste, već izlizane i ofucane face, iako znamo da nas beskrajno lažu, da nas vozaju žedne preko vode. I tako redom, mogao bi nabrajati do preksutra
To i slična pitanja je ono što mene muči. Fućka mi se kad će Hrvatska u EU i NATO. Zanima me kad ćemo mi postat Europljani u sebi? Kada ćemo početi razmišljati na njihov način i početi se voditi njihovom logikom. Ako može Finska, može i Hrvatska. Nemamo alibi za svoje apsurde. To je naša krivnja i naš pederluk. I da, to je moj najveći san - želim tu i takvu Hrvatsku okrenuti naglavačke! To je moj program i zato sam ušao u politiku.
Vidim da si uvjeren u svoj ulazak u Sabor. Ne svodi li se tvoja uvjerenost u nadu da će 10 posto homoseksulaca koliko ih prema nekim tvrdnjam ima u ljudskoj populaciji glasati za tebe upravo zbog tvojeg deklariranja i djelovanja kao gay aktivista?
Ne. Moja kanditaura i politička aktivnost nemaju veze sa mojom homoseksualnošću i nikako ne želim da se to povezuje. Imao sam hrabrosti ili bolje rečeno dovoljno iskrenosti da javno kažem-"Gay sam, pa što!?". Upravo to i jeste moja politička platforma, iskrenost. Naravno da sam zbog toga izazvao veću pažnju javnosti, ali to je opet dio mene i od toga se ne može pobjeći. Da naglasim, razlog moje kanditature nije propagiranje i borba za prava homoseksualnih zajednica, već borba za bolju, liberalniju, socijalno osjetljiviju Hrvatsku. Moja homoseksualnost je dio moje intime, a politika je nešto sasvim drugo. Ne želim da me gledaju kao homoseksualca u politici, već kao politačara koji je homoseksualac.

[mrki62]

njegovo seksualno opredjeljenje je njegova lična stvar. što mora hrvatska znati za to kad to ne utiče na njegov rad i kad se to ne tiče hrvatske.

Aha, jeste ako si običan čovjek a čim pređeš u javnu osobu , onda to više nije tvoja osobna / lična stvar a pogotovo ako si šef države i ako te Crkva podupire.
Zaboga, pa Crkva kao institucija ne podupire a još manje odobrava homiće

[basista]

Ne podnosim te pedere..
Vjerujem da jos postoji vremena,u zivotu savremene zene i savremenog muskarca,za stvaranje obitelji u njenom najboljem svjetlu-u ljubavi.
A sto se Sanadera tice,zalibo me sta on ima a sta nema.
Isto bih ovo rekao i da je rijec o nekom ex bh premijeru.
Takodjer,ne zanima me ni to,da li je ta zavjesa sutnje demokratska ili ne.
Ne zelim trositi svoj zivot na kontanje dali on ima sidu ili je pesko.
Mene to ne zanima i vjerujem da je to njegova licna stvar..
Isto tako,nr zanimaju me ni "provale" katolicke crkve o pederima,kontracepciji,abortusu,itd.itd.. spisak je impozantno dug...
Isto toliko je duga i glupost onih vehabija koji isprljase svoju vjeru i svoj narod na K.er festivalu..onomad u SA..
Sjecam se tih faca..punih gnjeva.. a pogledi..vizionarski ko u zombija.
Sanader ako zeli,moze se slikati sa peskicima za sve TV na svijetu..meni svejedno., Nikako da nadjem vezu izmedju mojih interesovanja i cinjenice da je on iz ugledne katolicke porodice.
Vjerujem da to ne zenima ni veci broj Hrvata u Hrvatskoj i to sasvim opravdano jer on je ipak samo ex premijer.. Dakle,u potpunosti nebitan njegov zivot.
A sto se politike tice..o tom,mozda nekad na adekvatnoj stranici..

[nella26]

Slažem se da je njegovo seksualno opredjeljenje njegova lična stvar, pametnije je ljudima da se zanimaju koliki su lopovi premijeri, predsjednici i ostala kompanija nego da rovi ko se s kim kreše.
Pa i što se crkve tiče mislim da su osnovna načela svake vejre, ne ukradi ne laži i ne ubij pa eto ima razlog da se posveti ovim temeljnim načelima koje nepoštuju političari a samo oni koji imaju ste sklonosti kao i Sanader će se prvi oglasiti protiv toga (mislim na javne ličnosti).