Shok dozivljaj

[badgirl]

ovu temu necu nikad vise otvoriti

[beca]

imala sam 14 godina i bila osmi razred....trebalo se ici na ekskurziju, ali posto su se pojedini bojali poslati djecu negdje dalje/rat prestao prije godinu, dvije/ odluci se da se ide na jezero Modrac kod Tuzle...jednodnevni izlet....

Najbolje drugarica mi se zvala Sanja...od prvog osnovne smo sjedile skupa,zivjele smou istoj zgradi i pravile prve kolacice od blata iza zgrade skupa, pa preko barbika, igranja gume, odbojke, do setanja i prvih simpatija....

Tako mi krenemo na Modrac/ sigurnije je jer je blize/ i ja izgubim najbolju prijateljicu...utopila se, povukao je vir....mislila sam malo opsirnije opisati sve to, ali ne mogu, bila sam sigurna da sam spremna na to kada sam pocela pisati, prevarila sam se....samo cu reci da mi i danas, jedanaest godina nakontog dogadjaja, u usima odzvanjaju rijeci utopila se....nisam satima znala za sebe, isto kao da sam se odnekud sa neba posmatrala...znam da sam dobla temperaturu i sedam dana se nisam / osim sto sam isla na sahranu / pomakla iz kreveta...

kao da je jucer bilo....a imala je cetrnaest godina

[nella26]

šok jednostavno ne možeš izbjeći niti možeš sebi da to ne dozvoliš kad je to sastavni dio života a mene je u životu šokiralo puno stvari najviše me može šokirati ljudska glupost

[grga]

Negdje sam već pisao o tome,negdje u zdravlju;Najveći šok mi je bio kad mi je doktor rekao da imam karcinom doduše u ranoj fazi,sjećam se kako mi je nestalo tlo pod nogama..A usporedio sam to sa onim kad smo u nekom zaseoku našli 13 poklanih civila..i dan danas mi u siječanju najviše ostalo tijelo neke babe bez glave...baaa

[venecija]

Bar jednom u zivotu svi prodjemo kroz to stanje,
neko to teze prebrodi neko lakse,-meni fali pet dana,zivota jer se nesjecam,a cak sam auto vozila u takvom stanju.
Nasla sam se na cesti od Banjaluke prema Prijedoru.ujutro u pola osam, ispred mene je isao sleper koji je vozio ogromni bager,,bila je vec kolona auta iza nas,,takodje u susret su dolazila vozila,,radni dan je bio i ljudi su na posao zurili,,iz suprotnog smjera je dolazio bjeli kombi,
i taman kad je trebao da se mimoidje sa sleperom,nastao je lom,,skamenila sam se,,,samo sa vidjela bezivotno tijelo
covjeka-vozaca kombija-kako pada direktno ispred mog auta,uspjela sam stati,,,cak sam i izasla da mu pomognem,
i pokrila ga cebetom,koje sam imala u autu,,neko je zvao policiju,,,hitnu,,ali ja,,,ja sam samo sjedila u autu,do momenta kad se moglo dalje,tresla sam se ,i ni dan danas neznam,,znaci nemam sjecanje kako sam dosla,,kuci,,,

[im_ex]

Prvi moj ponos, moja najveca zivotna radost - moj melek/andjeo - moja rana na lijevoj strani

Nikad necu zaboraviti taj glas koji je dopirao kroz telefonsku slusalicu, dan nakon "predoperacije":
"Gospodjo, ne mozete dobiti dr. Dizdarevica, jos uvijek je u operacionoj sali. Ali, imam za vas poruku od njega: neka se vas muz cim prije nadje na Djecijoj hirurgiji. A vi, vi nemojte dolaziti!"

Sok, sta li ... ah ... neee, moje dijete MORA DA ZIVI, samo to mi se motalo mislima.
Da, aha, to je to, to treba da se da krv za mog maJog zeku (tako sam mu znala tepati kad je bio uvijen bijelom dekicom na kojoj je masinski, plavom svilom, izvezen prelijep zeko) ... eto, jos i to mi se motalo.

ali, od tog valjda stanja soka, nidje veze s vezom a sto to ja ne bih mogla dati krv.
A onda dolazi on, pruzam njemu slusalicu ... ne cujem sta dopire kroz slusalicu, samo pratim njegov izraz lica ... lice mu postaje odjednom preozbiljno, odjednom bijelo kao krech ... odjednom pusti slusalicu onako, na pod - pogleda u me i rece: Gotovo je. Mali je umro


k vragu, kud naidjoh na ovu temu ... ova tema ne bi trebala postojati, isuvise je bolna ... zao mi vas je sviju koji se okuraziste pisati to nesto vase najbolnije ... ehhh, kako je tesko

[im_ex]

hvala, Vodovita, papya ... da, i sama uvijek kazem: ne dao Bog NIKOME da osjeti tu bol, pa ni moj najveci neprijatelj ako uopce postoji takav neko

[Bebana_de]

ah ebem ti zivot i sudbinu,,,

znam kako to boli

[ra-ja]

Nekad davno sam bila u posjeti mojoj drugarici koja je imala tesku operaciju noge zbog loma....Slucajno na zadnjem katu te bolnice nalazila se psihijatriska klinika...
Isla sam tafda u osmogodisnju skolu...Sa drugaricama zbog znatizelje smo se popele gore i posmatrale te bolesnike...Mogla bih svakog pojedinacno opisati..Ali ne slucajno mi je upao u oci jedan lijepi zgodni mladic..iznad njegove glave je stojala njegova porodica.Toliko ga je majka molila da otvori oci i da pocne pricati sa njima.da me je srce zabolilo...Saznala sam da je bio apsolvent sumarstva veoma inteligentan,ali se iznenada razbolio....To je bio za mene veliki sok...
Da pomognem ..ja sam ga pocela dozivati..i pricati sa njim ...Da moja upornost se isplatila...Probudila sam covjeka koji nije par mjeseci ili duze otvarao oci....
I kada je otvorio oci kaze...HVALA TI....i nastavio je normalno pricati sa svojom posjetom kao da se nista nije desilo....