1992-1995g.

[nella26]

UH bila sam za vrijeme rata u Sarajevu i dobro osjetila.Imala sam 8 godina kada se zaratilo.Mama i Tata su bili u armiji i puno puta sam ostala sama kući dok padaju granate.Najgori trenutak mi je bio kada mi je mama ranjena i kada je bila na terenu a javili da mi je tata poginuo (bila dezinformacija) i nisam ga vidjela dvije godine.
Ali sam naučila puno toga u ratu od cijepanja drva, loženja, kuhanja, čak sam sebi uz pomoć rodjaka i malu centralu na rijeci napravila pa sam imala kao struju.
Uh kad se sjetim.Neponovilo se.
Svega sam se nagledala i kroz mamin posao jer je ona bila medicinski tehničar uf.

[Dioda]

Ja sam imala deset godina kad se zaratilo. zatekla sam se na ilidzi,i imala prvi put nesto kao fras i tamo sam ostala sve do kraja maja 1992,kad sam sa mamom uspjela izaci i doci kod majke (nane/bake, kako god) u moje lijepo rajvosa
deset dana nakon toga u majkin stan je pala maljutka (raketa), i kroz pod propadnu moja majka i buraz. sreca nista im nije bilo, a komsiju preko puta nisu mogli skupiti
od stana nista, nema zidova, nema poda
tata je bio u armiji, nakon godinu dana poginuo je.
devet puta sam selila po sarajevu, povlacila se po tudjim stanovima.
ni dan danas ne znam (iako samo konacno u nasem stanu) gdje se budim, i hocu li se opet zalijepiti (facom u zid) kontajuci da se budim u nekom drugom krevetu


2009. godina

zivot je lijep
imam sta da jedem, imam sta da pijem
imam vodu, grijanje,struju
i ko se buni da mu je lose, stvarno mi se gadi

[Bebana_de]

Ja ne mogu da se izjasnim,,,
izvinite,,,

[sabinax]

1992-1995...ja cu pocet od 1991. bas sam bila u rodilistu kad smo slusali na radiu o napadima iz i na vojarne i meni, iskreno, nista nije bilo jasno ko koga tu napada...pa kako? JNA je nasa narodna vojska sto bi ona svoj narod napadala?
malo pomalo stvari su bivale jasnije...iako me osobno rat previse tada nije dotaknuo...prvi muz je vjesto izbjegavao pozive za regrutaciju (hippy...te fol bolestan, te ga fol nema kuci...), znam da su ginuli meni neki dragi prijatelji (vecinom moja generacija), i rodbina iz Bosne...vecina je tu izbjegavala i moj otac ih je uzimao na kratko vrijeme dok se ne bi snasli za dalje...sam je radio u merhametu i na taj nacin pomagao ljudima iz Bosne a i odavde

nekako ja sam rat vise osjetila nakon rata

[Bebana_de]

Kad skupim snage jednom cu napisati roman o tome izmedju 91 .... 95

ah strahote i jada,,

ps,naravno sve o meni ne o dogadjanjima drugih

[nella26]

Dan kada je počeo rat nikada neću zaboraviti, mi djeca sjedimo kod mene u kući i gledamo Brenin film, samo nestade struje i čujemo kako nešto jako puca i kao da se kotrlja, gledamo jedni u druge i ne znamo šta se dogajda.Dolazi policija i govori da svi odmah izadjemo i krenemo za njima.Bez i jedne stvari svi smo krenuli prema osnovnoj školi na Vratniku.Ja nosim svoju ćelu-bebu i plačem.
Ostave nas u fiskulturnoj sali ne znam ni broja koliko nas je bilo, sjećam se samo da sam se smrzla kao nikada u životu.Tri dana smo tu ostali zatvoreni i znam da smo samo jednom jeli.
Mama i ja odemo kod njene rodice na Energoinvest, dolje kao bilo mirno.Ali tu noć dolazi njena komšinica i govori da bježimo jer je sa jedne strane srpska vojska a sa druge strane pruge hrvatska.Samo dvije porodice muslimana.Razmakizmedju te dvije vojske je 10 metara.
Jedva pobjegnemo jer kroz srpsko naselje bježimo, odemo kod teteke na Dobrinju.
Ujutro je Dobrinja odsječena od grada, granatiranje i svi smo u haustoru skupljeni jedni uz druge i svak moli Boga samo da preživimo.

Sutradan otvaraju put izlaza iz Dobrinje i dolaze autobusi koji voze van granice, tetka moli mamu da idemo ali mama nije htjela vjerujući da to ne može dugo trajati.

Idemo na Mojmilo kod druge tetke.Naveče tamn legli da spavamo neki vojnik dolazi i govori da su četnici blizu i da samo 5 vojnika sa jednom puškom brani Mojmilo.
Bježimo odatle prema Švrakinom, i znam da smo spavali kod neke žene u podrumu na betonu, opet tri dana nismo jeli.

POslije toga mama i ja se vraćamo kući ali nam je kuća već srušena.
Uzele smo malo stvari što je ostalo čitavo i krenule niz ulicu ne znajući gdje ćemo.Jedna žena nas zustavi kod nje smo provele tri mjeseca.
Onda smo se morale preseliti opet jer i ta žena ide kod kćerke u grad.
Odemo kod druge komšinice i opet tri mjeseca, pa onda opet kod druge tu smo ostali malo duže.

U podrumu u kojem je pod kamenje živimo mama, ja, ta komšinica sa svoje dvoje djece, i još jedna komšinica sa malim dječakom i tek rodjenom bebom.

Nikada neću zaboraviti okus čaja od nekih trava koji smo pili fuj.

Mama je već bila u armiji i nikada neću zaboraviti moje neprospavane noći dok je granatiranje a ja ne znam šta je sa njom.
Svaki put kada je vidim da dolazi kući plakala sam od sreće što je ponovo vidim.
O tati ne znam ništa svo to vrijeme.

Rasplakah se nastaviću drugi put.

[maida_20]

no coments... nasekira se ja pravo!