Moc nade u vama

[andro]

Citajuci ovu interesantnu pricu ili pouku jos bolje ponukalo me je da se osvrnem na tu famoznu " nadu"u nesto , u nekoga ili u bolje sutra. Da li doista nada moze da nas odrzi u ravnotezi zivota da nam dadne snagu za nesto sto nam na prvi tren izgleda nezamislivo.Molicu vas da previse ne ulazimo u politiku bez obzira sto cu ja da uzmem za primjer ne zeleci da to politizujem, svoje nadanje da ce ipak na ovim Bosansko- Hercegovackim prostorima da prevlada zdrav razum i da ce ipak poceti novi i bolji zivot na ovim prostorima ako nista za nadolazeca pokoljenja.

MOĆ NADE

Četiri su svijeće lagano gorjele.

Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.

Prva je svijeća rekla:
“Ja sam mir. Nažalost, ljudi me ne uspijevaju sačuvati – mislim da ću se ugasiti.”
I odmah se ugasila.

Druga je svijeća rekla:
“Ja sam vjera. Nažalost, mnogi ljudi imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam. Nema smisla da i dalje gorim.”
Tek Å¡to je to izgovorila, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio ju.

Treća je svijeća žalosno progovorila:
“Ja sam ljubav. Nemam više snage. Ljudi zaboravljaju na mene i to koliko sam im potrebna. Oni ne vole ni svoje najbliže.”
I bez oklijevanja se ugasila.

Odjednom je ušlo neko dijete i ugledalo tri ugašene svijeće.

“Šta je to?” upitalo je.
“Vi ste trebale svijetliti do kraja.”
I rekavši to, počelo je plakati…

Uto je progovorila četvrta svijeća:
“Ne boj se, dok ja gorim moći ćemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam nada.”

[nella26]

Pa nada je spas čovjeku ma koliko mi mislili nekad kako smo je izgubili ipak se nadamo.
Jadan je onaj koji zaista ostane bez nje, preživjela sam to i ne bih nikad nikome požljela.
Kažem preživjela, preživljavam i dan danas već 7 dugih godina.

Nada nas drži živima i kad nas svi napuste, kad sve lađe potonu ona nam dođe kao spas i dobro je sve kad je tu i postoji.

[ra-ja]

Imala sam radnu kolegicu koja se razboljela..Dugo su tragali sta joj je ? Na njoj se nikada nije proimjetilo da se nervira ili tisti nesto zbog situacije u koju je zapala...
Na kraju pronadju da ima tumor..Iako joj nije bilo jednostavno ali opet nije jadikovala nad sobom.Nadala se da ce se ipak izvuci...
Kada je krenula na operaciju samo je jednom rekla...Ja moram da zivim..ja imam dvije male kcerkice koje trebam podici,,,ja niukom slucaju nesmijem umrijeti...
Zaista se borila da to ostvari...Borite se i Vi....

Operisana je ..lijecena...A umrla je mnogo kasnije kada su kcerke zavrsile srednju skolu.......
To je reci borba sebe sa sobom.....

[andro]

Malu seosku školu grijala je starinska, trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.
Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesviještenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu.
Napola pri svijesti ležeći na postelji, dječak je jedva mogao čuti šta su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela.

No, hrabri dječak nije želio umrijeti. Odlučio je da da preživi.
I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživio je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela, biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama.

Opet je hrabri dječak odlučio. On neće biti bogalj.

On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.

Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, ali on ih uopšte nije osjećao niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.
Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima.
Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež vazduh. Ovaj put, umjesto da kao i obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom.

Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu. Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda. Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život.

Konačno je zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati.

Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslije se na fakultetu uspio pridružiti atletskom timu.

A onda je taj mladić, koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke – taj je isti hrabri mladić, dr. Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara.

[sabinax]

Nada i otimizam je nesto sto nas cesto odrzava u zivotu jer da toga nema neke situacije bi nam se cinile bezizlazne i jedini izlaz bi bilo posezanjem za samounistenjem
svaka situacija ima izlaz, nekad treba cekati i to je upravo vrijeme koje provedemo nadajuci se
svida mi se ova Ra-jina prica i sigurna sam da je tocna jer znam dosta osoba koje su svojim pozitivnim stavom i nadom u bolje izljecile ili bar usporile rak i dr.bolesti