Vehabije

[mrki62]

I na kraju , rekli su ,...... da su vehabije najgora moguća sekta u islamu !

[nella26]

I na kraju , rekli su ,...... da su vehabije najgora moguća sekta u islamu !

[Bebana_de]

a u teBra sto se castite,,

[mrki62]

Vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju

Ne, nema sumlje
Sumlja je samo u ispravnost vjerovanja kod vehabija .

[mrki62]

ima jos jedan tu sto pojma nema

Za tog Å¡to pojma nema, a i za ostale , ....... evo link http://www.antivehabije.com/

Mnogo gradiva je na toj stranici , između ostalog i ovo :

ODABRANI ÄŒLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

VEHABIZAM I NJEGOVO POBIJANJE OD STRANE ALIMA EHLI SUNNETA

Iako kažu da su muslimani, vehabije, koji se takođe zovu i nedždi, su jedna od grupa ljudi koje nemaju veze sa ehli sunnetom.

Ahmed Dževdet paša, državnik u vrijeme Trideset četvrtog Osmanlijskog padišaha sultana Abdulhamid hana II [1258./1842.-1336./1918.) koji je ukopan u Istanbulu u Turbetu sultana Mahmuda], je u sedmom tomu njegove knjige Tarih-i Osmani, koja ima dvanaest tomova, opširno pisao o vehabijama. Istovremeno je i Ejjub Sabri Paša, kontra-admiral toga vremena rahmetullahi teala alejhim, opširno objasnio vehabizam, počevši od 99. stranice trećeg toma njegove knjige Mir’at-ul-haremejn. Ova knjiga ima pet tomova. Knjiga Mir’at-ul-haremejn je napisana na turskom jeziku. Ona se nalazi u Sulejmanijje biblioteci. Ovdje navedeni članak je uglavnom uzet iz Pašine knjige. Paša je preveo ovu informaciju iz Ahmedove Zejni Dahlanove knjige Fitne-tul-vehhabijje (Vehabijska smutnja). Ejjub Sabri Paša je preselio na ahiret 1308/1890. godine.

Vehabizam je osnovao Muhammed bin Abdulvehhab. On je rođen 1111./1699. godine u oblasti Nedžda, u jednoj kasabici koja se zove Hurejmile. Umro je 1206/1791. godine. On je putovao kao trgovac u Basru, Bagdad, Iran, Indiju i Damask. On je bio u Basri kada je upao u klopku koju mu je postavio Hempher, jedan od mnogobrojnih engleskih špijuna, i poslužio je kao instrument u prljavim planovima koje su Englezi skovali da unište islam. On je objavio besmislice koje je pripremio engleski špijun kao vehabizam. Naša knjiga Confessions of A British Spy (Ispovijesti Engleskog Špijuna) detaljno govori o utemeljenju vehabizma. On je tamo došao u kontakt sa knjigama koje je napisao Ibni Tejmijje iz Harrana [661./1263.-728./1328. koji je umro u Damasku] i pročitao ih. Sadržaj Ibni Tejmijjinih knjiga nije bio u skladu sa učenjima alima ehli sunneta. Pošto je (Abdulvehebov sin) bio jako prepreden čovjek, on je postao jako poznat kao šejh od Nedžda (šejh-i Nedždi). Alimi Mekke-i mukerreme su 1221. godine napisali predivan odgovor na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid koju je on pripremio u saradnji sa engleskim špijunom Hempherom. Ovaj odgovor alima je opovrgao ovu njegovu knjigu jakim dokazima. Zbirka njihovih pobijanja, koja je kasnije štampana u Pakistanu pod naslovom Sejf-ul-džebbar, je 1395./1975. godine reprodukovana u Istanbulu. Abdulvehhabov unuk, Abdurrahman, je napisao komentar na ovu njegovu knjigu koji je nazvao Kitab-ut-tevhid. Jedan vehabija, Muhammed Hamid, ga je dotjerao i izdao ga u Egiptu pod naslovom Feth-ul-medžid. Abdulvehhebove ideje su se raširile među seljacima, stanovnicima Der’ijje. Njihov poglavar, Muhammed bin Sa’ud, ih je takođe prihvatio. Oni koji su objeručke prihvatili njegove ideje, koje je on nazvao vehabizam, su nazvani vehabije ili nedždi. Pošto se broj pristalica počeo povećavati on je sebe proglasio kadijom a Muhammeda ibn Sa’uda emirom i hakimom. On je uspostavio novi zakon da ih samo njihovi potomci mogu zamijeniti.

Muhammedov otac je bio salih (dobar) musliman i alim Medine. On je predosjetio da će njegov sin Abdulvehheb započeti jedan novi i izopačeni pokret pa je svakoga savjetovao da sa njim ne razgovara. Usprkos svega, Abdulvehhabov sin je 1150./1737. godine objavio vehabizam. On se jako loše izražavao o idžtihadu alima islama. Naime, on je otišao do te mjere, da je počeo nazivati muslimane ehli sunneta vel-džema’at kafirima. On je rekao da oni koji posjete grob Pejgambera ili evlije, ili kažu, “Ja Nebijjallah!” ili “Ja Abdelkadir!” postaju mušrici (politeisti, kafiri).

Vehabije vjeruju da su oni, koji kažu, da je neko drugi osim Allaha dželle-šanuhu nešto uradio, mušrici. Na primjer, po njima neko, ko kaže, “lijek mi je pomogao i ublažio bolove” ili, “Allah dželle-šanuhu mi je uslišao dovu kod groba tog i tog Pejgambera ili evlije”, postaje kafir. On je, da bi potvrdio ove svoje ideje, uzeo kao dokaz ajeti kerim “Ijjake neste’in” iz sure Fatiha, to jest, “Samo Tvoju pomoć tražimo” i ajeti kerime koji objašnjavaju tevekkul (uzdanje u Allaha dželle-šanuhu). U drugom poglavlju knjige Se’adet-i ebedijje su iscrpno napisana ispravna značenja ovih ajeti kerima, koje je dala ulema ehli sunneta, kao i pitanja tevhida i tevekkula. Oni koji znaju ispravno značenje tevhida će shvatiti da vehabije, iako oni sebe smatraju muvahhidima, nisu nikakvi muvahhidi (oni koji vjeruju u tevhid, da je Allah dželle-šanuhu jedan).

U knjizi na perzijskom jeziku El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje na kraju drugog poglavlja piše, “Vehabije i druge nemezheblije nisu u stanju da shvate medžaz (figurativni govor, simbolični smisao riječi) i isti’are (metaforu). Kad god neko kaže da je nešto učinio, oni ga zovu mušrik i kafir, iako se on izražava u medžazi (figurativnom i simboličnom) obliku. Međutim, Allah dželle-šanuhu je u Kur’ani kerimu na mnogim mjestima rekao da je On istinski proizvođać svega a da su ljudi samo medžazi proizvođaći (proizvođaći u figurativnom smislu riječi). Meal (značenje) pedeset sedmog ajeta sure Jusuf i četvrtog ajeta sure Nisa, “Odluka (hukm) je samo Allahova.” To znači da je samo Allah dželle-šanuhu onaj koji odlučuje (hakim). Meal šezdeset četvrtog ajeta sure Nisa kaže, “Oni neće biti vjernici sve dok tebe (Pejgambera) ne uzmu kao hakima za svoje nesporazume.” Prvi ajeti kerim nam kaže da je samo Allah dželle-šanuhu istinski hakim. Drugi ajeti kerim nam kaže da se i čovjek može metaforično (u medžazi stilu, to jeste simboličnom smislu riječi) nazvati hakim.

Svaki musliman zna da samo Allah dželle-šanuhu daje i uzima život. Jer On kaže u mealu (značenju) pedeset šestog ajeta sure Junus, “Samo On daje i uzima život,” i u mealu četrdeset drugog ajeta sure Zumer, “Allah dželle-šanuhu ubija u vrijeme čovjekove smrti.” Allah dželle-šanuhu kaže, simbolično (medžaz), u mealu jedanaestog ajeti kerima sure Sedžde, “Melek, koji je postavljen kao vekil (zastupnik), vas ubija.”

Znamo da samo Allah dželle-šanuhu daje bolesniku ozdravljenje (šifa) zato što meal osamdesetog ajeti kerima sure Šu’ara kaže, “Kada se razbolim samo mi On daje ozdravljenje.” Allah dželle-šanuhu citira Isa alejhisselama u mealu četrdeset devetog ajeta sure Imran koji kaže, “Ja liječim sa Allahovom dželle-šanuhu dozvolom slijepe i baras, i povraćam mrtvaca u život.” [Baras je bolest kože (albinizam ili vitiligo, potpuno ili djelomično nestajanje pigmenta u koži) i nastajanje velikih bijelih mrlja na koži]. Samo Allah dželle-šanuhu istinski daje čovjeku dijete. U mealu osamnaestog ajeta sure Merjem Džebrail alejhisselam kaže u medžazi obliku, “Daću ti čistog sina.”

Allah dželle-šanuhu je čovjekov istinski sahib (čuvar, gospodar, vlasnik). Meali šerif (časno značenje) dvije stotine pedeset sedmog ajeta sure Bekara to otvoreno kaže, “Allah dželle-šanuhu je velija (čuvar, zaštitnik) onih koji vjeruju.” Govoreći u mealu šestog ajeta sure Maide, “Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul su vaše velije,” i šestog ajeta sure Ahzab, “Pejgamber štiti mu’mine više nego što oni sebe mogu zaštititi”, Allah dželle-šanuhu nam kaže da i rob (čovjek) može, simbolično i figurativno (medžaz) govoreći, takođe biti velija. Slično ovom, istinski pomočnik je samo Allah dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu, kada kaže u mealu trećeg ajeta sure Maide “Pomozite jedni drugima u dobroti i u takvi!”, naziva i čovjeka (pomočnikom) u simboličnom i figurativnom (medžaz) obliku mu’in. Vehabije nazivaju mušricima (kafirima) muslimane koji nazivaju nekoga robom nekog drugog osim Allaha dželle-šanuhu, kao na primjer, Abdunnebi, Abdurresul. Međutim, u mealu trideset drugog ajeta sure Nur Allah dželle-šanuhu kaže, “Ženite vaše salih robove i udajite neudate žene i džarije (robinje)!” Istinski Gospodar (Rabb) ljudi je samo Allah dželle-šanuhu. Međutim, dozvoljeno je u simboličnom smislu riječi, i figurativno govoreći (odnosno u medžazi smislu te riječi), reći da su i drugi rabb (gospodar). Meal četrdeset drugog ajeti kerima sure Jusuf kaže, “Spomeni me u prisustvu svoga rabba.”

Istigase znači tražiti pomoć ili zaštitu od bilo koga drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Vehabije to nazivaju istigasu širkom (mnogoboštvom) i jako joj se protive. Nema sumnje da istinska istigasa (pomoć i zaštita) dolazi samo od Allaha dželle-šanuhu. To zna svaki musliman. Međutim, dozvoljeno nam’ je i reći, u metaforičnom smislu riječi, da možemo i od nekoga drugog zatražiti pomoć i zaštitu (odnosno i nekog drugog učiniti istigasu) zato što meal petnaestog ajeta sure Kasas kaže, “Pripadnici njegovog plemena su mu učinili istigasu (to jest, zatražili su od njega pomoć) protiv neprijatelja.” Hadisi šerif kaže, “Oni će na Mašheru tražiti pomoć (činiti istigasu) od Adema (alejhisselam).” Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Hisn-ul-hasin glasi, “Onaj kome je potrebna pomoć treba da kaže, ‘O Allahovi robovi pomozite mi!’” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da tražimo pomoć od onih koji nisu blizu.” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje. Ova knjiga je napisana na perzijskom jeziku. Ovo je prijevod sa kraja drugog dijela knjige koja je 1346./1928. godine izdata u Indiji. Ona je 1395./1975. godine fotografski reprodukovana u Istanbulu. Nju je napisao Muhammed Hasen Džan sahib, jedan od unuka hazreti Imama Rabbanija rahmetullahi teala alejhima. Autor Džan sahib je takođe odgovorio i vehabijama i svim drugim nemezheblijama, i opovrgao ih, i u svojoj drugoj knjizi koju je napisao na arapskom jeziku i nazvao Tarikat-un-nedžat. Ova knjiga je 1350. (sa prijevodom na urdu jezik) izdata u Indiji. Ona je 1396./1976. godine u Istanbulu fotografski reprodukovana. [Hasan Džan je 1349./1931. godine preselio na ahiret.]

[Svaka riječ ima svoje pravo značenje. To značenje je pravo značenje te riječi i ono je razlikuje od drugih riječi. Riječ će biti medžaz kada se ta riječ ne upotrijebi u svom pravom značenju već u bilo kom drugom značenju koje se na nju odnosi. Kada se neka riječ, koja je specifična za Allaha dželle-šanuhu, upotrijebi u medžaz obliku (tj. figurativno ili simbolično) za ljudska bića vehabije misle da je ta riječ upotrijebljena u njenom pravom značenju. Oni nazivaju mušrikom i kafirom onoga ko upotrijebi tu riječ. Oni trebaju znati da su ove riječi i u ajeti kerimima i hadisi šerifima upotrijebljane za ljudska bića u svom figurativnom (medžaz) značenju.]

Tražiti šefa’at (zauzimanje, zastupanje, posredovanje) od Resulullaha alejhisselam i evlija ne znači okrenuti se od Allaha dželle-šanuhu, i zaboraviti da je On stvaralac. To je isto kao što od Allaha dželle-šanuhu očekujemo kišu posredstvom (vasitom) oblaka; kao što od Allaha dželle-šanuhu očekujemo ozdravljenje (šifa) uzimanjem lijeka; kao što od Allaha dželle-šanuhu očekujemo da nam dadne pobjedu upotrebljavajući topove, bombe, rakete i avione. To su sve samo sebebi (sredstva, posrednici). Allah dželle-šanuhu sve stvara preko posrednika. Prionuti za posrednike, i čvrsto ih se držati, nije širk. Pejgamberi alejhimusselam su se uvijek čvrsto držali za posrednike i sredstva. Kada idemo na česmu da se napijemo vode koju je Allah dželle-šanuhu stvorio, i u pekaru da kupimo hljeb koju je opet On stvorio, i dok pravimo oružje, vježbamo, i treniramo naše trupe, da nam Allah dželle-šanuhu dadne pobjedu, mi isto tako - da bi nam Allah dželle-šanuhu uslišao našu dovu - želimo da povežemo naše srce sa dušama Pejgambera i evlija. Upotrijebiti radio i čuti zvuk koji je Allah dželle-šanuhu stvorio preko elektromagnetskih talasa ne znači zaboraviti na Allaha dželle-šanuhu i utjecati se kutiji, jer, On je taj koji je dao - tom aparatu u radio kutiji - tu specifičnost i moć. Allah dželle-šanuhu je sakrio Svoju svemoć (kudret) u svemu. Mušrik obožava idole. On ne misli na Allaha dželle-šanuhu. Međutim, musliman, kada upotrebljava i koristi posrednike i sredstva (sebebe i vasite) koja daju efekat i specifičnost posrednicima i stvorenjima, misli na Allaha dželle-šanuhu. Musliman očekuje sve, što poželi, od Allaha dželle-šanuhu. On zna da sve što dobije dolazi od Allaha dželle-šanuhu. Značenje gore pomenutog ajeti kerima pokazuje da je to tačno. To znači, kada mu’min uči na svakom namazu Fatihu sure, on kaže, “Ja Rabbi! Ja prianjam za materijalne i naučne posrednike da dobijem moje dunjalučke želje i potrebe, i molim Tvoje voljene robove da mi pomognu. I dok ja to tako činim, ja uvijek vjerujem da si samo Ti davalac i stvaralac želja. Ja samo od Tebe očekujem!” Mu’mini koji ovako svaki dan govore se ne mogu nazivati mušricima. Traženje pomoći od duša Pejgambera i evlija znači čvrsto prionuti za ove posrednike, koje je Allah dželle-šanuhu stvorio. Ovaj ajet sure Fatiha nam jasno kaže da oni, koji ovako rade, nisu mušrici već čisti (halis) mu’mini. I vehabije se grže materijalnih i naučnih posrednika. Oni zadovoljavaju svoje strasti i upotrebljavaju sva moguća sredstva i posrednike (vesile). Međutim, kada se duše Pejgambera i evlija upotrijebe kao sredstvo (vesila) oni to zovu širkom.

Pošto su Abdulvehhabove riječi bile u skladu sa željama nefsa vjerski neuki ljudi su mu lako povjerovali. Oni nazivaju kafirima alime ehli sunneta i muslimane pravoga puta. Emiri (vođe) su osnovali vehabizam jer je on bio u skladu sa njihovim željama da povećaju svoju moć i prošire svoje zemlje i teritorije. Oni su prisilili arapska plemena da postanu vehabije. One, koji im nisu vjerovali, su ubijali. Seljaci su iz straha da ne budu ubijeni slušali Muhammeda ibni Sauda, emira Der’ijje. Kada su oni postali emirovi vojnici oni su mogli zadovoljiti svoje želje i napasti imovinu, živote i čednost onih koji nisu bili vehabije.

Šejh Sulejman koji je bio brat Muhammeda ibn Abdulvehheba je bio alim ehli sunneta. Ovaj mubarek čovjek je u svojoj knjizi Sava’ik-ul-ilahijje firred-i alel-vehhabijje opovrgao vehabizam i spriječio širenje njegovih krivovjernih principa. Ova cijenjena knjiga je izdata 1306. godine. Ona je takođe 1395./1975. godine ponovo ofsetom reprodukovana u Istanbulu. Kada su Muhammedove hodže (učitelji) vidjele da je on otvorio zao i naopak put i oni su takođe opovrgli njegove pokvarene knjige. Oni su proglasili da je on skrenuo sa pravoga puta. Oni su dokazali da vehabije daju pogrešna značenja ajeti kerimima i hadisi šerifima. Međutim, ovo sve, je samo povećalo ozlojeđenost i neprijateljstvo seljaka protiv vjernika (ehli imana).

Vehabizam se nije raširio znanjem i naukom. Njega su raširile neznalice nasiljem, engleskim parama, oružjem i krvoprolićem. Jedan od onih koji su ovako natopili svoje ruke krvlju je bio emir Der’ijje, zalim kamenog srca, Muhammed bin Saud. Ovaj čovjek je pripadao plemenu Beni Hanifa. On je bio potomak onih idiota koji su vjerovali da je Musejlemat-ul-kezzab pejgamber. On je umro 1178./1765. godine. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz kojeg su ši’ije ubile 1217. godine. Njega je naslijedio njegov sin Saud koji je umro 1231. godine. Sauda je naslijedio Abdullah. On je 1240. godine pogubljen u Istanbulu. Njega je naslijedio Terki bin Abdullah, Abdul’azizov unuk. Njega je 1254. godine naslijedio njegov sin Fajsal, kojeg je 1282. godine naslijedio njegov sin Abdullah. Njegov mlađi brat Abdurrahman se nastanio sa svojim sinom Abdul’azizom u Kuvajtu. Abdul’aziz je 1319./1901. godine preselio u Rijad i tamo postao emir. On je u dogovoru sa englezima napao 1918. godine Mekku. On je 1351./1932. godine osnovao Saudi arabijsku državu. Mi smo 1991. godine pročitali u novinama da je Fahd, Saudi emir, poslao četiri milijarde (bilijuna) američkih dolara kao pomoć ruskim kafirima koji ratuju protiv ehli sunnet mudžahida u Afganistanu.

Vehabije tvrde da samo oni iskreno vjeruju u Allahovo dželle-šanuhu jedinstvo, da su samo oni izbjegli kufr, i da oni pokušavaju da spase sve muslimane koji su šest stotina godina bili u širku. Oni, da bi dokazali da su u pravu, i da su svi muslimani bili šest stotina godina u širku i kufru, iznose kao dokument peti ajeti kerim sure Ahkaf i stotinu i šesti ajeti kerim sure Junus. Međutim, svi tefsiri jednoglasno pišu da su ova dva ajeti kerima poslata za mušrike. Meal prvog ajeti kerima kaže, “Niko nije krivovjerniji od onog koji se okrenuo od Allaha dželle-šanuhu i čini dovu (moli se) predmetima (stvarima), koje neće nikada čuti, do kijameta.” Meal drugog ajeti kerima glasi, “Reci mekkanskim mušricima! Meni je naređeno da se samo Allahu dželle-šanuhu molim (činim dovu) i da se ne molim (ne činim dovu) predmetima (stvarima) koji nisu ni korisni ni štetni! Vi ćete nanijeti sebi zulm i štetu (gubitak) ako se budete molili (činili dovu) ikome osim Allaha dželle-šanuhu!”

Knjiga Kešf-uš-šubuhat [koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab] obrađuje treći ajet sure Zumer. Meal ovog ajeta je, “Oni, koji uzmu nešto drugo osim Allaha dželle-šanuhu kao veliju (zaštitnika) kažu: ‘Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više približili Allahu dželle-šanuhu, oni će za nas učiniti šefa’at (posredovati)’” Ovaj ajeti kerim citira riječi mušrika koji obožavaju idole (kipove). Knjiga poistovjećuje pravovjerne (mu’mine), koji traže šefa’at, sa ovim mušricima i namjerno kaže, “Ni mušrici nisu vjerovali da njihovi idoli (kipovi) mogu stvarati. I oni su vjerovali da je samo Allah dželle-šanuhu stvaralac.” Interpretirajući ovaj ajeti kerim knjiga Ruh-ul-bejan kaže, “Ljudska stvorenja imaju sposobnost da priznaju Stvaraoca koji je i njih i sve drugo stvorio. Svako ljudsko biće osjeća želju da obožava (ibadeti) svoga Stvaraoca i da Mu se približi. Međutim, ova želja i sposobnost su bezvrijedni jer nefs, šejtan, ili loše društvo, mogu prevariti čovjeka [i kao rezultat ova urođena želja će biti uništena] pa će čovjek postati [ili nevjernik u Stvaraoca i kijametski dan, kao komunisti i masoni,] ili mušrik. Mušrik se ne može približiti Allahu dželle-šanuhu i ne može Ga spoznati. Ma’rifet je ono što je dragocjeno. Ma’rifet je znanje koje nastaje, i slijedi, nakon što smo eliminisali širk i prionuli za Tevhid. Znak ma’rifeta je vjerovanje i slijeđenje Pejgambera i njihovih kitaba. Ovo je jedini način približavanja Allahu dželle-šanuhu. Šejtan je imao sposobnost da padne na sedždu. Ali, on je, slijedeći svoj nefs, odbio da je učini. Grčki filozofi su postali kafiri zato što su se htjeli približiti Allahu dželle-šanuhu svojim razumom i nefsom, a ne slijedeći Pejgambere. Mu’mini slijede islam da bi se približili Allahu dželle-šanuhu. Njihova srca se na ovaj način pune nurom. Njihovim dušama se manifestuje Allahov dželle-šanuhu sifat Džemal (Ljepota). Mušrici ne slijede Pejgambera i islam da bi se približili Allahu dželle-šanuhu, već svoje nefsove, svoje manjkave i defektne mozgove i bidate (bid’ate). Njihova srca postaju crna. Njihove duše postaju mračne. Allah dželle-šanuhu kaže, na kraju ovog ajeti kerima da oni lažu kada kažu da će za njih kipovi učiniti šefa’at.” Kako vidimo, jako je nepravedno uzimati meale - dvadeset petog ajeti kerima sure Lokman koji glasi, “Ako upitaš kafire ko je stvorio zemlju i nebesa oni će ti svakako reći da ih je Allah dželle-šanuhu stvorio”, i osamdeset sedmog ajeta sure Zuhruf koji glasi, “Ako upitaš one koji obožavaju nešto drugo osim Allaha dželle-šanuhu ko je ovo stvorio oni će ti sigurno reći da je to sve Allah dželle-šanuhu stvorio” - kao dokaze, i reći, “I mušrici su takođe znali da je samo Allah dželle-šanuhu Stvaralac. Oni su obožavali idole (kipove) da oni za njih učine na kojametu šefa’at. Oni su zato postali mušrici i kafiri.”

Mu’mini ne obožavaju Pejgambere i evlije i ne kažu da su oni Allahov dželle-šanuhu šerik (drug, ortak, zajedničar). Mi vjerujemo da su Pejgamberi i evlije stvorenja i ljudska bića, i da oni nisu vrijedni ibadeta. Mi vjerujemo da su oni Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi i da će se On sažaliti na Svoje robove radi bereketa (berićeta, blagoslova) onih koje On voli. Allah dželle-šanuhu sam stvara svaku korist (faidu) i gubitak. Samo On ima pravo (hak) da Ga ibadetimo. Mi kažemo da je On merhametli (sažaljiv) prema Svojim robovima radi onih koje On voli. Mušrici, s druge strane - pošto oni nisu slijeđenjem Pejgambera ojačali (tj. razvili) ovaj svoj prirodni ma’rifet - iako kažu da njihovi idoli ne mogu ništa stvoriti vjeruju da su njihovi idoli, zahvaljujući svom ma’rifetu koji je prirodan njihovom stvaranju, vrijedni obožavanja i obožavaju ih. Oni su postali mušrici zato što su rekli da idoli imaju pravo na obožavanje (ibadet) i da su oni vrijedni obožavanja. Oni nisu postali mušrici zato što su rekli, “hoćemo da nam oni budu posrednici (učine šefa’at)”. [Očekivati posredstvo (šefa’at) od idola je pokvareno vjerovanje. Nije dozvoljeno tako vjerovati. Ali, tako vjerovanje nije širk. Obožavanje idola je širk.] Kako vidimo, poistovjećivanje pripadnika ehli sunneta sa kafirima i idolopoklonicima, je potpuno pogrešno. Svi ovi ajeti kerimi su poslani za idolopoklonike, kafire i mušrike. Knjiga Kešf-uš-šubuhat pogrešno objašnjava ajeti kerime, daje im pogrešna značenja, i kaže da su ehli sunnet muslimani mušrici, da ih treba ubiti, i da od njih treba oduzeti njihovu imovinu.

U knjizi El-fedžr-us-sadik firredd-i ala munkiri-t-tevessuli-velkeramati-vel-havarik je protumačen osamdeset sedmi ajeti kerim sure Zuhruf. Tefsir u ovoj knjizi nam služi kao dokaz da je ovaj ajeti kerim pogrešno protumačen. Ovu knjigu je napisao jedan alim iz Iraka koji se zove Džemil Sidki Zehavi rahmetullahi alejh. Knjiga je 1323./1905. godine izdata u Egiptu. Ona je u Istanbulu je 1396./1976. godine ponovo ofsetom reprodukovana. Džemil Sidki je bio profesor Ilm-i kelama na Univerzitetu u Istanbulu. On je 1355./1936. preselio na ahiret. U knjizi Mundžid (1956. izdanje) je objavljena njegova slika. On piše:

Dva hadisi šerifa koje nam prenosi hazreti Abdullah ibni Omer radijallahu teala anhuma kažu, “Oni su napustili pravi put. Oni pripisuju mu’minima [značenja] ajeti kerima koji su poslani za kafire.”, i, “Ono čega se ja najviše plašim da će se desiti mojim sljedbenicima je to da će oni početi tumačiti Kur’ani kerim po svom ličnom mišljenju i lažnim prevodima.” Ova dva hadisi šerifa nam najavljuju da će se pojaviti nemezheblije koje će upotrebljavati protiv mu’mina pogrešna tumačenja ajeti kerima koja su poslana za kafire.

Jedan od velikih alima Medine, šejh Muhammed bin Sulejman Medeni rahime-hullahu teala je takođe shvatio da Muhammed bin Abdulvehhab ima izopačene ideje koje će kasnije biti štetne. On ga je savjetovao da ih ostavi. On je bio alim fikha u šafi’i mezhebu. On je napisao puno knjiga. Njegovo objašnjenje knjige Tuhfet-ul-muhtać, koju je Ibni Hadžer-i Mekki rahime-hullahu teala napisao kao komentar na knjigu Minhadž, je jako čuven. On ovako piše u svojoj knjizi El-fetva, koja ima dva dijela, “O Abdulvehhabov sine! Ne kleveći muslimane. Ja te savjetujem radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Onom, ko kaže da neko drugi osim Allaha dželle-šanuhu stvara djela, svakako treba reći istinu! Ali, mi ne smijemo nazivati kafirima one koji su se čvrsto uhvatili za sebebe (uzroke, razloge, posrednike, povode, sredstva, načine) i koji vjeruju da je Allah dželle-šanuhu stvorio i ove sebebe i njihovu moć. I ti si, takođe, musliman. Ispravnije je nazvati jednog muslimana krivovjernikom nego sve muslimane krivovjernicima. Onaj ko napusti zajednicu će najvjerovatnije zalutati. Meal stotinu petnaestog ajeta sure Nisa kaže. ‘Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji skrene sa puta vjerovanja i ibadeta vjernika, Mi ćemo ga na ahiretu oživjeti u kufru i irtidadu (otpadništvu) i bacićemo ga u Džehennem.’” Ovaj ajeti kerim potvrđuje da su moje riječi tačne. Iako vehabije imaju puno pogrešnih vjerovanja, ona se sva uglavnom temelje na sljedeća tri principa.

1 - Vehabije kažu da su djela i ibadeti sastavni dijelovi imana. Oni kažu da, “Onaj ko ne radi farz, iako vjeruje da je to farz, postaje kafir. Na primjer, ako neko ne klanja, zato što je lijen, iako vjeruje da je namaz farz, ili, ako ne daje zekat zato što je škrt, iako vjeruje da je zekat farz, on postaje kafir, mora biti ubijen i njegova imovina se mora oduzeti i podijliti među vehabijama.”

Ebul Feth Muhammed bin Abdulkerim Šihristani rahmetullahi teala alejh [rođen 479./1086. u Horasanu, preselio na ahiret 632./1234. u Bagdadu], alim fikha i kelama, ovako piše u svojoj knjizi Milel ve nihal, “Alimi ehli sunneta su jednoglasno rekli da ibadet (molitva) nije sastavni dio imana. Onaj ko vjeruje za nešto da je farz, ali ga iz ljenosti ne izvršava, ne postaje kafir. Međutim, ova jednoglasnost, ne postoji u pogledu onih koji ne obavljaju namaz (salat). U hanbeli mezhebu onaj ko iz ljenosti ne klanja postaje kafir.” [Turska verzija knjige, šezdeset treća stranica, kairsko izdanje 1070. godine po Hidžri.] [Senaullah pani-puti rahmetullahi alejh ovako piše u na početku svoje knjige Ma-la-budde, “Musliman koji učini veliki grijeh ne postaje kafir. Ako on ode u Džehennem on će iz njega kad-tad izaći i otići u Džennet. On će ostati vječno u Džennetu.” Ova knjiga je na napisana na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1376./1956. u Delhiju. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula ju je 1410./1990. reprodukovala. U hanbeli mezhebu je rečeno da samo onaj ko ne klanja postaje kafir. Nije rečeno da oni, koji ne rade druge vrste ibadeta, postaju kafir. Dakle, vehabije u ovom pogledu nije ispravno smatrati hanbelijama. Kao je već prethodno objašnjeno, oni koji ne pripadaju ehli sunnetu ne mogu biti hanbelije. Oni koji ne pripadaju nijednom od četiri mezheba nisu ehli sunnet.

2 - Vehabije kažu, “Onaj, ko traži šefa’at od duša (ruhova) Pejgambera alejhimusselam i evlija, i ko posjećuje njihova turbeta, i ko ih uzima kao vesilu (posrednike) kada čini Allahu dželle-šanuhu dovu, postaje kafir. Oni isto tako vjeruju i to da mrtvac (mejjit) ne osjeća ništa.”
Kada bi se postajalo kafir zato što se razgovara na grobu sa mrtvacem naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem i veliki alimi i evlije ne bi tako činili dovu. Naš Pejgamber je posjećivao (zijaretio) groblje Baki u Medini i uhudske šehide. U stvari ovo je takođe napisano i na 485. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid. U ovoj vehabijskoj knjizi piše da je on nazivao selam i razgovarao sa onim koji su u grobu.

Naš Pejgamber je ovako učio dovu, “Allahumme inni es-eluke bi-hakkissailine alejke.” To znači, “Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Ja tražim od Tebe radi onih kojima si dao kada su od Tebe tražili!” On nam’ preporučio je da ovako tražimo od Allaha dželle-šanuhu. Kada je on svojim mubarek rukama ukopavao hazreti Alijevu majku Fatimu, radijallahu anhuma, on je ovako proučio na mezaru, “Igfir li-ummi Fatimate binti Esad ve vessi’ alejha medhaleha bi-hakki nebijjike vel enbijaillezine min kabli inneke erhamurrahimin.” To znači, “Ja Rabbi! Oprosti mojoj majci Fatimi binti Esad njene grijehe! Proširi joj mjesto gdje se nalazi! Molim te, o Ti koji si erhamurrahimin (milostiviji od svih milostivih), uslišaj ovu moju dovu radi hakka [ljubavi] Tvoga Pejgambera i svih drugih Pejgambera koji su prije mene došli!” Hadisi šerif koji nam prenosi Osman bin Hunejf radijallahu anh, jedan od najvećih ensarija, nam govori kako je Pejgamber naredio slijepcu, koji je od njega tražio dovu za svoje izliječenje. On mu je rekao da uzme abdest i da klanja dva rek’ata namaza i da prouči sljedeću dovu, “Allahumme inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi-Nebijjike Muhammedin nebijjirrahme, ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila Rabbi fi hadžeti hazihi li-takdije-li Allahumme šeffi’hu fijje.” U ovoj dovi je naređeno slijepcu, da bi mu dova bila uslišana (kabul), da uzme Muhammeda alejhisselam kao posrednika (vesilu). Ashabi kiram su često učili ovu dovu. Ova dova je citirana u drugom tomu knjige Eši’at-ul leme’at, i u knjizi Hisn-ul hasin sa svim senedima (dokazima) i znacima upućivanja (referencama) i objašnjena kao, “Ja Ti se okrećem i uzimam Tvog Pejgambera kao posrednika (vesilu).”

Ove dove nam jasno i glasno pokazuju da je dozvoljeno činiti dovu radi ljubavi (hatra) i poštovanja (hurmeta) onih koje Allah dželle-šanuhu voli.

Šejh Ali Mahfuz je umro 1361./1942. godine. On je bio jedan od velike uleme na Univerzitetu Džami’ul-azhar u Egiptu. On puno hvali Ibni Tejmijju i Abduha u svojoj knjizi El-ibda’ koja je 1375./1956. godine izdata u Kairu. Međutim, on ovako piše na dvije stotine trinaestoj stranici iste knjige, “Nije ispravno reći da evlije kiram rahime-humullahu teala nakon svoje smrti utjiču na, ili određuju (čine tesarruf), dunjalučke poslove kao na primjer, ozdravljenje bolesnika, spašavanje onih koji se tope u vodi, pomaganje onim koji se bore protiv neprijatelja, i pronalaženje nečeg izgubljenog. Nije ispravno reći da je Allah dželle-šanuhu njima ostavio ove zadatke zato što je njihov stepen (merteba) visok, ili da oni mogu raditi šta hoće, ili da oni, koji ih slijede u stopu, ne mogu pogriješiti. Allah dželle-šanuhu odabire izvjesne Svoje evlije i daje im počast (ikram). On onda, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, preko njihovih kerameta, izlijeći bolesnika, spasi onog koja se topi u vodi, pomaže onim koji se bore protiv neprijatelja, i vraća izgubljenu stvar. Ovo je logično. I Kur’ani kerim nam takođe otkriva ove činjenice.” Abdullah Desuki i Jusuf Dedžvi, profesori na Džami’ul-azharu, su na kraju knjige Ibda napisali pohvalu ove knjige.

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala piše ovako na stotinu osamdeset drugoj stranici svoje knjige Hadika (Hadikat-un-nedijje), koja je 1290. godine izdata u Istanbulu, “Hadisi kudsi koji nam Buharija prenosi od Abu Hurejre kaže: Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Moj rob mi se ne može ni sa čim više približiti kao sa farzom. Ako Moj rob obavlja nafilu ibadet Ja ga puno volim. Ja ga toliko volim da on sa Mnom čuje, sa Mnom vidi, sa Mnom sve drži, sa Mnom hoda. Ja mu dadnem šta god on od Mene zatraži. Ako se on u Mene pouzda Ja ga zaštitim.’” Nafila ibadet koji se ovdje spominje se odnosi na sunnete i druge nafile onih koji redovno obavljaju sve farzove. [Ovo je vrlo jasno napisano u knjizi Merakil-felah, i u njenoj anotaciji koju je napisao Tahtavi. Molimo čitaoca da pogleda stranicu pod brojem 428.] Ovaj hadisi šerif nam kaže da ćemo, ako nakon što smo obavili sve farzove još dodatno obavljamo i nafilu ibadet, zaraditi Allahovu dželle-šanuhu ljubav i da će nam’ naše dove biti uslišane (kabul).” Kada ovakvi - Allahu dželle-šanuhu dragi robovi - za nekog učine dovu, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, želja (murad) onih za koje su oni učinili dovu se ispuni. Ovakvi ljudi čuju čak i kada su mrtvi. Oni ne vraćaju praznih ruku one koji traže, kao što ih nisu vratili praznih ruku ni kada su bili živi. Zato hadisi šerif kaže, “Kada imate problema u svojim poslovima tražite pomoć od onih koji su u grobu (mezaru)!” Značenje ovog hadisi šerifa je jasno i nije ga dozvoljeno drukčije tumačiti (te’viliti). Alusijevo objašnjenje nije ispravano.

U knjizi Hadikat-un-nedijje piše ovako na dvije stotine devedesetoj stranici, “Mu’mini (pravojerni) su vjernici i kada spavaju i kad su mrtvi. Pejgamberi su i dalje Pejgamberi i kada spavaju i kada su mrtvi zato što je duša (ruh) ta koja je mu’min ili Pejgamber. Kada čovjek umre njegova duša se ne mijenja. Ovo isto je napisano i u knjizi Umdet-ul akaid koju je napisao imam Abdullah Nesefi. [Ova knjiga je izdata 1259./1843. u Londonu.] Isto tako su i evlije i dalje evlije i kada spavaju i kada su mrtvi. Ko ovo ne vjeruje je vjerski neuk i tvrdoglav. Ja sam pokazao i u jednoj drugoj knjizi da evlije, takođe i nakon svoje smrti, posjeduju keramete.” Alim hanefi mezheba, Ahmed bin sejjid Muhammed Mekki Hamevi, i alimi šafi’i mezheba Ahmed bin Ahmed Šudža’i i Muhammed Ševberi Misri, su napisali knjižice u kojima su jakim dokazima potvrdili da evlije i nakon svoje smrti imaju keramete, i da se njihovi kerameti nastavljaju i nakon njihove smrti, i da je dozvoljeno na njihovim grobovima činiti tevessul i istigasu [vidi malo kasnije]. Ove tri knjižice su 1319./1901. izdate u Kairu zajedno sa Ahmed Zejni Dahlanovom rahime-hullahu teala knjigom Ed-durer-us-senijje fi reddi alel-vehhabijje. U Istanbulu je 1396./1976. godine ofsetom napravljena njihova fotografska reprodukcija.

Muhammed Hadimi ef. rahimehullahu teala iz Konje, koji je 1176/1762. preselio na ahiret, je ovako napisao u svojoj knjizi Berika na njenoj dvije stotine šezdesetoj stranici, “Kerameti evlija su istina (hak). Evlija je musliman koji je arif-i billah. To znači da on zna što je moguće više Allaha dželle-šanuhu i Njegove atribute. On puno ibadeti i radi ta’ate (djela koja Allah dželle-šanuhu voli). On vrlo pažljivo izbjegava grijehe i šehvete (požude, strasti) nefsa. Harik-ul’ade (tj. izvanredne ili neobične pojave) je ime pojava koje Allah dželle-šanuhu stvara izvan Svog običaja (adeta) i naučnih zakona. Harik-ul’adeta ima osam vrsta. One su: Mu’džiza, keramet, i’anet, sihr, ibtila, isabet-i ajn ili nazar (urokljive oči), i irhas. Keramet je harik-ul’ade koji se dešava preko mu’mina, muttekije (veoma pobožne osobe koja se čuva svakog grijeha), koji je arif-i billah. Ovakva osoba je evlija a ne Poslanik. Alim šafi’i mezheba, Ebu Ishak Ibrahim Isferani, je poricao izvjesne keramete. Svi sljedbenici grupe mu’tezile poriču keramete. Oni kažu da se keramet može pomiješati sa mu’džizom tako da se vjerovanje u Pejgambere može otežati. Međutim, evlija koji ima keramet ne tvrdi da je Pejgamber. On ne žudi za kerametom. Od Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno tražiti upotrebljavajući Pejgambere i evlije kao posrednike (odnosno vasitu). Čak je od Allaha dželle-šanuhu dozvoljeno tražiti kroz Pejgambere i evlije i nakon njihove smrti. Jer, njihove mu’džize i kerameti ne prestaju sa njihovim prelaskom na ahiret. Ovakvo dova se zove tevessul i istigasa. Isto tako je i Remli rekao. Imam-ul-haremejn je rekao, ‘Samo ši’ije poriču nastavak kerameta nakon smrti.’ Ali Edžhuri, glasoviti alim maliki mezheba iz Egipta, je rekao, ‘Na ovom svijetu je evlija kao sablja u koricama. Njegov uticaj (tesarruf) i efekat (te’sir) poslije njegove smrti postaje jači, kao kada izvučemo sablju iz korica.’ Ove riječi je takođe citirao i Ebu Ali Sendži u svojoj knjizi Nur-ul-hidaje. Kitab (Kur’ani kerim), Sunnet (hadisi šerif) i idžma’ ummeta potvrđuju da je keramet istina (hak). Mnoge važne i dragosjene knjige nam govore o kerametima stotina hiljada evlija.” Ovdje se završava prijevod iz knjige Berika.

Na stotinu šestoj stranici knjige Mir’at-i Medine piše, “Sahih hadis koji nam prenose alimi hadisa Ibni Huzejme, Dar-i Kutni, i Taberani, a koji nam dolazi preko Abdullaha bin Omera, kaže, “Postalo mi je vadžib činiti šefa’at onim koji su posjetili moj grob.” Ovaj hadis takođe citira i imam Munavi u svojoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. On pored ovoga hadisa takođe citira i sljedeći hadisi šerif, koji nam dolazi preko Ibni Hibbana, “Kada nakon moje smrti posjetite moj mezar to je isto kao da ste me je posjetili dok sam bio živ,” kao i hadisi šerif od Tebranija, “Ja ću posredovati (biti šefa’atdžija) onim koji posjete moj mezar.” Sljedeća dva hadisi šerifa su poznata svakom muslimanu. Imam Bezzar citira prvi hadisi šerif koji nam prenosi Abdullah ibni Omer, “Moj šefa’at je halal onim koji posjete moj kabur.” Drugi je napisan u Muslim-i šerifu a prenosi ga Abdullah ibni Omer. On kaže, “Postalo mi je obavezno (hakk) da budem šefa’atdžija onim onim koji dođu u Medinu munevveru da posjete moj kabur.” Ovaj hadisi šerif je merfu’. (Merfu’ je vrsta hadisi šerifa, tj. hadisi mevsul, tj. hadisi šerif koji je ashab radijallahu teala anhum edžma’in prenijeo govoreći, “Čuo sam Resulullaha da je rekao.”)

“Ko obavi hadž, pa onda posjeti moj kabur, on me je posjetio kao da sam živ.” Ovo su predivne vijesti koje se citiraju u hadisi šerifu koji nam prenose Taberani, Dar-i Kutni, i [Abdurrahman] Ibnul-Dževzi. Hadisi šerif, “Onaj ko me ne posjeti poslije svog hadža me je uvrijedio,” koji nam prenosi Dar-i Kutni, aludira na one koji su, iako za to nemaju uzura (šerijatski opravdanog razloga), zanemarili da poslije hadža posjete Kabr-i se’adet (Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob).

Abdul’aziz, rektor islamskog univerziteta Medine-i munevvere ovako piše u svojoj knjizi Tahkik ve izah, “Nijedan od [gore] navedenih hadisi šerifa [koji preporučuju posjetu] nema sened i delil (oslonac, dokaz, evidenciju). Šejhul-islam Ibni Tejmijje je rekao da su oni svi mevdu’ (izmišljeni).” Međutim, njihovi senedi su detaljno napisani u osmom tomu Zerkanijevog komentara na knjigu Mevahib, i na kraju četvrtog toma Semhudinove knjige Vefa-ul-vefa. U ovim knjigama je takođe napisano i to da su ovi hadisi šerifi hasen [vrsta hadisi šerifa u kojem su prenosioci vjerni i povjerljivi] i da je Ibni Tejmijjin komentar neosnovan. Rektor i instruktor na univerzitetu u Medini pokušava da okleveće pisanja alima ehli sunneta. On ne želi da preko svojih knjiga raširi po cijelom svijetu pisanja alima ehli sunneta već principe vehabizma. Vehabije su, da bi uvjerile muslimane i nemuslimane da su oni pravi muslimani, započele novu politiku. Oni su osnovali islamski centar koji su nazvali Rabitat-ul-alem il-islam (Muslimanska svjetska liga). Oni su iz svake zemlje odabrali i sakupili izvjesne neuke i lako podmitljive muslimane s vjerskim obrazovanjem kojima su dali basnoslovne sume novaca. Ovi neuki ljudi na vjerskim položajima, koji nemaju pojma šta piše u knjigama alima ehli sunneta, su onda upotrijebljeni kao marionete. Oni iz ovoga centra šire po cijelome svijetu svoje principe koje nazivaju “Fetve svjetskog islamskog jedinstva.” U jednoj takvoj, lažnoj fetvi, koja je izdata u Ramazani šerifu 1395./1975. godine, oni kažu, “Ženama je farz klanjati džumu namaz. Hutba džume, i bajram namaza, se može održati na maternjem jeziku svake države.” Jedan od Mevdudijevih sljedbenika, krivovjernik, Sabri, koji je bio član ovog centra koji unosi (među muslimane) smutnju (fitnu) i nered (fesad), i čije je sjedište u Mekki, je odmah odnijeo ovu fetvu u Indiju. Oni koji su obilno plaćeni (od strane vehabija), i kojima su dati luksuzni stanovi u stambenim zgradama, su silom natjerivali žene u džamije i držali hutbe na svojim maternjim jezicima. Alimi ehli sunneta, pravi vjerski ljudi rahime-humullahu teala su, da bi zakočili ovaj pokret (smutnje i nereda) pripremili fetve iz cijenjenih i uvaženih izvora i raširili ih. Vehabije nisu bile u stanju da pobiju ove fetve - istinu. Na stotine vjerskih ljudi iz grada Kerale, koji se nalazi u južnoj Indiji, se pokajalo (došlo na tevbe) i ponovo vratilo ehli sunnetu, kada su vidjeli da su bili prevareni. Četiri od ovih fetvi, koje se temelje na jako pouzdanim izvorima, su ofsetom umnožene i prikovane na javnim mjestima u svim islamskim zemljama. Pravi vjerski ljudi u svakoj državi skreću muslimanima pažnju na nemir koji iznutra razjeda islam, i nastoje da ga ugase. Elhamdu-lillah (hvala Allahu dželle-šanuhu), čista i oprezna mladež u svakom kutku svijeta je u stanju da razdvoji istinu od neistine.

Ibni Abidin rahime-hullahu teala je u svojoj knjizi Redd-ul muhtar ovako napisao kod objašnjenja elemenata koji se odnose na hutbu džume i namaski iftitah tekbir, “Reći hutbu na bilo kom drugom jeziku, osim na arapskom, je isto kao što i na početku namaza donijeti iftitah tekbir (reći Allahu ekber na početku namaza) nekom drugom jeziku. Iftitah tekbir je isto kao i zikr u toku namaza. Činiti zikr i dove u namazu na svakom drugom jeziku, osim na arapskom, je mekruh tahrim (grijeh). To je Hazreti Omer zabranio.” On piše ovako u poglavlju o vadžibima namaza, “Učiniti tahrimen mekruh znači učiniti manji grijeh. Ako nastavimo s ponavljanjem tahrimen mekruha mi ćemo izgubiti adalet (pravednost, to jest takvoj osobi se neće vjerovati u vjerskim stvarima i ona ne može biti svjedok). U knjizi Tahtavi piše, “Onaj ko stalno ponavlja manji grijeh postaje fasik (griješnik). Mi trebamo otići u drugu džamiju i klanjati za imamom koji nije fasik i koji ne radi bidate (bid’ate, novotarije).” Pošto je učenje ili dijela ili cijele hutbe na bilo kom drugom jeziku mekruh i bidat, ashabi kiram i tabi’in-i izam rahime-humullahu teala su uvijek u Africi i Aziji držali cijelu hutbu na arapskom jeziku, iako oni, koji su je (hutbu) slušali, nisu ni znali arapski jezik niti su ga razumjeli. Bidat je veliki grijeh. Oni su držali cijelu hutbu na arapskom jeziku usprkos činjenici da vjersko znanje još nije bilo rasprostranjeno i da su ih oni morali podučavati. Pošto su znali da nije dozvoljeno držati hutbu na turskom jeziku, šejh-ul-islam efendije Osmanlijske države, kao i čuveni i veliki svjetski alimi, iz ovoga razloga nisu šest stotina godina dozvoljavali da se hutba uči na turskom jeziku, iako su stvarno željeli da je džemat (džema’at) razumije.

Hadisi šerif koji nam imam Bejheki prenosi od Ebu Hurejre radijallahu anh kaže, “Kada mi neko nazove selam Allah dželle-šanuhu mome tijelu dadne dušu i ja čujem njegov selam.” Imam Bejheki rahimehullahu teala je rekao, oslanjajući se na ovaj hadisi šerif, da su Pejgamberi alejhimusselam živi, na nama nepoznat način, u svojim grobovima.

Abdul’aziz bin Abdullah iz Medine citira ovaj hadisi šerif na šezdeset šestoj stranici svoje knjige El-Hadž vel-Umre i komentariše da se ovaj hadisi šerif odnosi na Pejgamberovo mrtvo tijelo (mejjit). Međutim, on takođe piše - na istoj stranici - da je on živ u svom kaburu (mezaru) na nama nepoznat način. Njegove riječi su kontradiktorne. Ovaj hadisi šerif nam u stvari pokazuje da se njegovom tijelu daje njegova mubarek duša i da on odgovara na selam. Štaviše, dva hadisi šerifa, koja se citiraju na sedamdeset trećoj stranici iste knjige, nam naređuju da kada posjećujemo kabur kažemo, “Esselamu alejkum ehl-el-dijar-i minel mu’minin.” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da nazovemo kaburima svih muslimana selam. Selam se naziva onom ko čuje. Selam se naziva onom sa kim se može razgovarati. Iako nemezheblije citiraju ove hadisi šerife, oni kažu da mrtvac (mejjit) ne čuje. Oni nazivaju mušricima one, koji vjeruju da mejjit čuje. Oni pogrešno tumače ajeti kerime i hadisi šerife.

Ima puno hadisi šerifa koji nam govore da je Resulullah živ u svom grobu na nama nepoznat način. Sama činjenica da ih je toliko je znak njihove vjerodostojnosti. Od ovog velikog broja hadisi šerifa sljedeća dva se nalaze u kutubi sittama (šest čuvenih knjiga hadisa): “Ja čujem salavat koji je proučen na mom mezaru. Salavat koji je donesen na mene iz daljine će mi biti prenešen” i, “Ako neko kod mog kabura na mene prouči salavat, Allah dželle-šanuhu pošalje meleka i on mi prenese taj salavat. Ja ću mu na kijametskom danu (sudnjem danu) biti šefa’atdžija (posrednik za oprost njegovih grijeha).”

Kada musliman dođe na grob muslimana kojeg je poznavao dok je bio živ i poselami ga onaj u grobu će ga prepoznati i odgovoriće mu na njegov selam. Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Ebiddunja kaže da mrtvo tijelo (mejjit) muslimana prepoznaje onog ko mu naziva selam, odgovara mu na njegov selam, i razveseli se. Ako neko poselami one koje nije poznavao oni se razvesele i odgovore mu na njegov selam. Kada su salih osobe (dobri muslimani) i šehidi rahime-humullahu teala u stanju da prepoznaju i odgovore onima koji ih selame da li je moguće da to Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem nije u stanju učiniti? Kako god sunce sa neba obasjava cijeli svijet isto tako i on, istovremeno, odgovara na sve selame.

Jedan hadisi šerif kaže, “Ja ću čuti i nakon moje smrti isto onako kao što čujem kada sam živ.” Drugi hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Ja’la kaže, “Pejgamberi alejhimusselam su živi u svojim grobovima. Oni u njima klanjaju namaz.” Ibrahim bin Bišar, sejjid Ahmed Rifa’i i mnoge druge evlije su rekle da su čule odgovor kada su nazvale selam Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem.

Hazret-i Dželaleddin Sujuti je u svojoj knjizi Šeref-ul-muhkem odgovorio na pitanje, “Je li istina da je sejjid Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu mubarek ruku?” On je u ovoj knjizi dokazao razumnim (akli) i naučnim (nakli) dokazima da je naš efendija, sejjid, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem živ u Kabr-i se’adetu, na nama neshvatljiv način, da čuje selam, i da na njega odgovara. On je u ovoj svojoj knjizi takođe objasnio i činjenicu da je Resulullah vidio u Mi’radž noći Musa alejhisselama kako klanja namaz u svom grobu.

Hadisi šerif koji nam dolazi od naše majke, Aiše siddike radijallahu anha, kaže, “Ja još uvijek osjećam užasan bol od otrovnog mesa koje sam pojeo na Hajberu. Od otrova mi skoro moja aorta (ebher damar) ne radi.” Ovaj hadisi šerif nam dokazuje da je Allah dželle-šanuhu dao Muhammedu alejhisselam, najodabranijem od svog čovječanstva, pored poslanstva, i šehidski stepen (deredžu). Allah dželle-šanuhu kaže u mealu stotinu šezdeset devetog ajeta sure Imran, “Nisu mrtvi oni koji su ubijeni na Allahovom putu! Oni su živi kod svog Rabba (Gospodara). Oni dobijaju svoj rizk (opskrbu).” Nema sumnje da je ovaj veliki Pejgamber, koji je na Allahovom dželle-šanuhu putu i kojem su njegovi neprijatelji dali da pojede otrov, viši od svih onih kojima je dat ovaj počasni stepen - koji je definisan u ovom ajeti kerimu.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Hibban glasi, “Mubarek tijela (vudžudi) Pejgambera alejhimusselam ne trunu. Ako mi mu’min prouči salavat melek mi donese taj salavat i kaže da mi ga je proučio taj i taj iz mog ummeta, sin tog i tog i da me je poselamio.”

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Madže kaže, “Puno mi donosite salavat na dan džume! Salavati će mi biti preneseni čim se prouče.” Od onih koji su bili tu u tom momentu prisutni, Ebudderda radijallahu anh, je upitao, “Hoće li ti biti preneseni i nakon tvoje smrti?” On je odgovorio, “Hoće, takođe će mi biti preneseni i nakon moje smrti pošto je zemlji haram (zabranjeno) da trune tijela Pejgambera. Ona žive i nakon njihove smrti, ona se hrane.” [Ovaj hadisi šerif je takođe napisan i u zadnjem poglavlju knjige Tezkiret-ul mevta vel-kubur koju je napisao Senaullah Pani-puti. Ova knjiga je na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1310./1892. u Delhiju. Izdavaćka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1990. godine reprodukovala ovu knjigu].

Hazreti Omer radijallahu anh je nakon osvajanja Jerusalima (Kudus-i šerifa) ušao u Hudžre-i seadet i posjetio Kabr-i nebevi (Pejgamberov alejhisselam grob). Hazreti Omer bin Abdul’aziz, koji je bio veliki evlija, je uobičajavao slati državne predstavnike iz Damaska u Medinu da prouče salat i selam kod Kabr-i se’adeta. Hazreti Abdullah ibni Omer je nakon povratka sa svakog putovanja prvo išao u Hudžre-i se’adet. On ga je prvo posjećivao, i nazivao Resulullahu selam, zatim Ebu Bekiru Siddiku, a onda svom ocu. Imam Nafi’ je rekao da je vidio, da je hazreti Abdullah ibni Omer više od stotinu puta (ušao u turbe i) posjetio Grob sreće (Kabr-i se’adet), i rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah!” Jednoga dana je hazreti Ali radijallahu anh ušao u mesdžid-i šerif i zaplakao kada je vidjeo mubarek makam (grob) hazreti Fatime radijallahu anha. On je još više plakao kada je ušao u Hudžru sreće (Hudžra-i se’adet) gdje je rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah ve esselamu alejkum o moja dva brata!” i na taj način poselamio hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera radijallahu teala anhuma.

Prema imamu a’zamu Ebu Hanifi trebamo prvo obaviti hadž pa onda otići u Medinu muneverru i posjetiti Resulullaha. Tako isto piše i u fetvi Ebullejsa Semerkandija.

Kadi Ijad - autor knjige Šifa, imam Nevevi - alim šafi’i mezheba, i Ibni Humam - alim hanefi mezheba, rahimehumullahu teala, su rekli da postoji saglasnost (idžma-i ummet) o posjeti Resulullahovog alejhisselam groba (Kabr-i se’adeta). Štaviše, izvjesni alimi su rekli da je ta posjeta čak i vadžib. Zapravo, posjeta groba je sunnet. Ovaj podatak je takođe napisan i u vehabijskoj knjizi Feth-ul-medžid.

Meal šezdeset trećeg ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ako ti oni (Moj Pejgamberu) koji su se sami prema sebi ogriješili dođu, i zamole Allaha dželle-šanuhu da im oprosti, i ako i Allahov Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah dželle-šanuhu sigurno prima (kabuli) njihovo pokajanje (tevbu) i da je milostiv (merhametli).” Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da će Resulullah sallallahu alejhi ve sellem posredovati (činiti šefa’at) i da će njegovo posredstvo biti primljeno (kabul). Štaviše, ovaj ajeti kerim nam naređuje da dođemo iz daleka, da posjetimo Kabr-i se’adet, i da tražimo šefa’at.

Hadisi šerif kaže, “Dozvoljeno je uputiti se na dugo putovanje da bi se posjetila samo tri mesdžida.” Ovaj hadisi šerif nam ističe da ćemo dobiti nagradu (sevab) samo ako krenemo na dugo putovanje sa ciljem da posjetimo Mesdžid-i haram u Mekki, Mesdžid-i Nebi u Medini, i Mesdžid-i aksa u Jerusalimu (Kudusu). Ovaj sevab će biti uskraćen onim koji su bili na hadždžu a nisu posjetili Kabr-i se’adet u Mesdžidu Nebi (Poslanikov alejhisselam grob u Poslanikovoj džamiji).

Imam Malik je rekao, “Onim koji posjete Resulullahov alejhisselam grob (Kabr-i se’adet) je mekruh ostajati dugo kod Hudžre-i se’adeta.” Imam Zejnel’abidin je, dok je zijaretio Kabr-i se’adet, stajao kod stuba koji je u smijeru prema Ravdi mutahheri. On nije odlazio dalje (nije se više približavao). Sve do hazreti Aišinog prelaska na ahiret zijaret se obavljao stojeći s vanjske strane vrata Hudžre-i se’adet i licem okrenutim prema kibli.

Hadisi šerif kaže, “Ne pravite od mog groba (mjesto za) praznik!” Hazret-i Abdul’azim-i Munziri, jedan alim hadisa, je ovako objasnio ovaj hadisi šerif, “Nemojte misliti da je dovoljno samo jednom godišnje posjetiti moj grob, kao na praznik! Stalno me posjećujte!” hadisi šerif koji kaže, “Ne pravite od svojih kuća groblje” znači da ne smijemo dopustiti da naše kuće - ne klanjajući u njima - postanu kao groblje. Ovo objašnjenje nam pokazuje da je Munzirijevo tumačenje tačno, zato što u groblju nije dozvoljeno klanjati namaz. Rečeno je da bi ovaj hadisi šerif mogao imati i ovo značenje, “Nemojte da označavate izvjesne dane kao praznik, i da me samo na te dane posjećujete!” Jevreji i hrišćani tako posjećuju grobove Poslanika, okupe se iz navike, sviraju, i pjevaju, i prave ceremonije. Ovaj hadisi šerif isto tako uključuje u sebe i to da se mi ne smijemo ponašati kao oni, odnosno da se ne smijemo veseliti na bajram sa stvarima koje su haram, i da ne smijemo svirati nej (vrsta svirale od trske), da ne smijemo udarati uz bubanj, niti se iskupljati za vrijeme naše posjete i održavati ceremonije. Mi trebamo samo posjetiti, nazvati selam, tiho proučiti dovu, i otići bez dužeg zadržavanja.

Imam a’zam Ebu Hanife rahime-hullahu teala je rekao, “Posjeta Kabr-i se’adeta je najcjenjeniji sunnet.” Bilo je i alima koji su rekli da je ta posjeta vadžib. Radi toga je u šafijiskom mezhebu dozvoljeno da se zavjetujemo da ćemo posjetiti Kabr-i se’adet.

U knjizi Mir’at-i Medine, na hiljadu dvije stotine osamdeset drugoj stranici piše, “Kada nam Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Ja ne bih ništa stvorio da tebe nisam stvorio,’ On nam ističe da je Muhammed alejhisselam Habibullah i Njegov miljenik. Ovaj hadisi kudsi se takođe citira i u imamovoj Rabbanijevoj rahime-hullahu teala knjizi Mektubat, u trećem tomu, u pismu pod brojem 122. Čak ni obična osoba neće odbiti nešto radi ljubavi (hatra) onoga koga puno voli. Onome, ko voli, je lako uraditi nešto za ljubav voljenog. Neće biti odbijena želja onoga ko kaže, “Ja Rabbi! Ja od Tebe tražim radi ljubavi (hatra) Tvoga Habiba Muhammeda alejhisselam.” Ali, mi ne bi smjeli upotrebljavati Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem ljubav i hurmet kao posrednike (vesilu) za beznačajne dunjalučke želje.”

Imam a’zam Ebu Hanife rahime-hullahu teala je rekao, “Ja sam bio u Medini. Jedan od saliha (dobrih muslimana), šejh Ejjub-i Sahtijani, je ušao u Mesdžid-i šerif. I ja sam ušao za njim. Hazret-i šejh je bio licem okrenut prema Kaburu nebevije (Pejgamberovom alejhisselam grobu). On je bio leđima okrenut prema kibli. Onda je izašao.” Hazret-i Ibni Džema’a je ovako napisao u svojoj knjizi Mensek-i kebir, “Kada posjećujemo, nakon što smo klanjali dva rek’ata namaza kod mimbera i učinili dovu, trebamo otići na stranu Hudžre-i se’adeta koja gleda prema kibli. Njegova mubarek glava će nam biti na lijevoj strani. Trebamo stati dva metra udaljeni od zida Merkad-i šerifa (Pejgamberovog turbeta). Zatim se trebamo polako okrenuti - tako da smo licem okrenuti prema Muvadžehe-i se’adetu, ostavljajući zid koji gleda prema kibli za našim leđima - i poselamiti ga. Ovo je ovako u svim mezhebima.”

Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh ovako piše u svojoj knjizi Hadika, kod objašnjenja dvadeset treće katastrofe izazvane jezikom, “Mekruh tahrim je reći, kada činimo dovu, radi hakka (prava) Pejgambera, ili radi hakka [tog i tog živog ili mrtvog] evlije, ili tražiti nešto od Allaha dželle-šanuhu ovako govoreći, zato što je rečeno da stvorenja (mahluk) nemaju kod Allaha dželle-šanuhu hakka, to jest, On ne mora da ispuni ničiju želju. Ovo je tačno. Međutim, On je obećao Svojim dragim robovima i preuzeo na Sebe njihovo pravo (hakk). To znači da će im On ispuniti (ukabuliti) njihovu dovu. On je rekao u Kur’ani kerimu da je On preuzeo na Sebe dobročinstvo prava (hakka) Njegovih robova. Na primjer, značenje jednog ajeti kerima je, ‘Postalo Nam je pravo (hakk) da pomognemo mu’minima.’” U knjizi fetvi koja se zove Bezzazijje piše, “Dozvoljeno je tražiti nešto radi Pejgambera (Nebija), ili živog ili mrtvog evlije, spominjući njihova imena.” Komentar na knjigu Šir’a kaže, “Mi moramo [Allahu dželle-šanuhu] činiti dovu upotrebljavajući Pejgambere i dobre (salih) robove kao posrednike (vesile). Ovo isto je takođe napisano i u knjizi Hisn-ul-hasin.” Kako vidimo, alimi islama su kazali da je dozvoljeno moliti Allaha dželle-šanuhu putem prava (hakka) i hurmeta (poštovanje) onih kojima je On dao i koje On voli. Nijedan alim nije nikada rekao da je robovima širk tražiti ove hakove od Allaha dželle-šanuhu, zato što je Allah dželle-šanuhu preuzeo na Sebe hakk robova.

[mrki62]

Vehabijska proganjanja muslimana po Mekki

http://www.antivehabije.com/


39 - Iako su ovi nitkovi, nakon što su prolili mnogo krvi u Taifu, takođe napali i na Mekku, oni se nisu usudili da uđu u grad zato što je bilo vrijeme hadža. Šerif Galib-efendi je bio u Džiddi, sakupljao vojsku za pružanje otpora vehabijskim otpadnicima. Stanovnici Mekke su, preplašeni propašću koja se desila u Taifu, poslali delegaciju vehabijskom zapovijedniku sa molbom da ih ne teroriše i ne muči. Vehabije su u mjesecu Muharremu 1218./1803. godine ušle u Mekku i počele da šire svoja vjerovanja. Oni su oglasili da će ubiti svakoga onoga ko zijareti grobove (tj. ode na groblje) ili ode u Medinu da moli pred Resulullahovim turbetom. Oni su četrnaest dana kasnije napali na Džiddu da zarobe šerifa Galib-efendiju, koji je, izveo direktno iz utvrđenja Džidde protunapad na vehabijske razbojnike (odmetnike, hajduke) i skoro sve ih pobio. Ostatak je pobjegao u Mekku. Oni su, na molbu Mekanlija, postavili Galib efendijinog brata, šerifa Abdulmu’in-efendiju, da bude Emir Mekke i otišli nazad u Der’ijju. Šerif Abdulmu’in-efendi je prihvatio da bude emir kako bi zaštitio Mekkanlije od vehabijskih mučenja.

Trideset osam dana poslije poražavanja bandita u Džiddi, šerif Galib-efendi se vratio iz Džidde u Mekku, sa guvernerom Džidde, Šerif-pašom, i džiddanskom vojskom. Oni su istjerali razbojnike (odmetnike, hajduke) koji su ostali u Mekki. On je ponovo postao emir. Razbojnici (odmetnici, hajduci) su, da bi se osvetili Mekkanlijama, napali na sela oko Taifa i pobili mnoge ljude. Oni su postavili razbojnika Osmana (Osman-ul-Mudajiki) da bude guverner Taifa. Osman je 1220./1805. godine sazvao sve razbojnike (odmetnike, hajduke) oko Mekke i opsjeo Mekku sa velikom pljačkaškom družinom. Mekkanski muslimani su mjesecima bili u brizi. Crkavali su od gladi. U zadnjim danima opsade nije ostao ni pas da se pojede. Šerif Galib-efendi je shvatio da ne postoji drugi način već da se s razbojnicima (odmetnicima, hajducima) potpiše ugovor da se spase životi građana. On je predao grad pod uslovom da on ostane emir grada, i da životi i imovine muslimana budu bezbjedni.

Razbojnici su poslije Mekke zauzeli Medinu i opljačkali najdragocjenija istorijska blaga svijeta, koja su preko hiljadu godina bila sakupljana u Poslanikovu riznicu (Hazine-i Nebevijje). Oni su tretirali muslimane tako neučtivo i primitivno da se to ne može opisati. Oni su onda, nakon što su postavili nekoga ko se zvao Mubarek bin Magjan da bude guverner grada, otišli nazad u Der’ijju. Oni su bili sedam godina u Mekki i Medini. Oni nisu - sedam godina - dozvolili hadžijama ehli sunneta da uđu u Mekku. Oni su prekrili Kabu sa dva crna prekrivača zvana kajlan. Oni su zabranili pušenje nargile. Oni su puno mlatili i batinali one koji su je pušili. Stanovnici Mekke i Medine ih nisu voljeli i bježali su od njih.

Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala je u prvom dijelu njegove knjige Mir’at-ul-Haremejn, koja je izdata 1301./1883. godine, ovako opisao mučenja nad mekkanskim muslimanima:

“Mučenja koja su sprovođena svake godine nad muslimanima u blagoslovljenom gradu Mekki (Mekke-i mukerreme) i hadžijama su bila toliko teška da ih je nemoguće detaljno opisati.

Saud, vođa razbojnika (otpadnika, hajduka), je često slao pisma šerifu Galib-efendiji, emiru Mekkanlija. Iako je Sa’ud nekoliko puta opsjedao Mekku on se nije mogao probiti u nju sve do 1218./1802. godine. Šerif Galib-efendi je sa guvernerom Džidde 1217. godine okupio vođe hadžijskih karavana iz Damaska i Egipta. On im je rekao, ‘Razbojnici (otpadnici, hajduci) su naumili da napadnu na blagoslovljeni grad Mekku. Ako mi pomognete mi možemo uhvatiti njihovog vođu Sa’uda.’ Međutim, njegov prijedlog nije prihvaćen. Šerif Galib-efendi je onda imenovao svog brata šerifa Abdulmu’ina da bude njegov zamjenik a on je otišao u Džiddu. Šerif Abdulmu’in je, kao emir Mekke, poslao 1218. godine Sa’udu bin Abdul’azizu pet alima ehli sunneta, koji su se zvali, Muhammed Tahir, sejjid Muhammed Ebu Bekir, Mir Gani, sejjid Muhammed Akkas i Abdulhafiz Adžemi, kao delegaciju dobre volje i oprosta. Sa’ud je to prihvatio i otišao sa njegovim vojnicima u Mekku. On je postavio Abdulmu’ina kao glavnog zastupnika (kajmakama) oblasti. On je naredio da se sva turbeta i mezari poruše. Po vehabijskom vjerovanju stanovnici Mekke i Medine nisu ibadetili (molili) Allaha dželle-šanuhu. Oni su (po njihovom vjerovanju) obožavali turbeta. Oni su rekli da će oni, ako su turbeta i grobovi porušeni, obožavati Allaha ispravno. Po Muhammedu bin Abdulvehhabu su svi muslimani - koji su umrli poslije 500./1106. godine - umrli kao kafiri i mušrici. Njemu je otkriven pravi islam. One, koji su postali vehabije nije dozvoljeno zakopavati kod grobova mušrika, kako je on oslovljavao prave muslimane.

Sa’ud je napao na Džiddu da je zauzme i uhvati šerifa Galib-efendiju rahmetullahi alejh. Međutim, stanovnici Džidde su, zajedno sa osmanlijskim vojnicima, hrabro potukli neprijatelja i natjerali Sa’udove razbojnike u bijeg. Sa’ud je sakupio razbojnike bjegunce i vratio se u Mekku.

Iako je šerif Abdulmu’in-efendi rahime-hullahu teala nastojao da bude ljubazan prema vehabijama, sa ciljem da zaštiti mekkanske muslimane od pokolja i mučenja, surovosti i pljačkanja obijesnih vehabija su se svakodnevno povećali. Kada je šerif Abdulmu’in-efendi vidio da ljubaznost, i lijepa riječ, nisu način za dobre odnose on je poslao poruku šerifu Galib-efendiji u kojoj je rekao da se Sa’ud ulogorio u Mekki sa njegovim vojnicima na mejdanu (prostoru zvanom) Mu’alla i da bi bilo moguće uhvatiti Sa’uda ako bi ih on napao sa malim brojem vojnika.

Kada je šerif Galib-efendija primio poruku on je uzeo sa sobom i sa guvernerom Džidde, Šerif pašom, izvjesne istaknute vojnike i po noći napao na vehabije u Mekki. On je opkolio njihove šatore, međutim, Sa’ud im je živ utekao. Njegovi vojnici su rekli da će predati svoje oružje ako će im biti oprošteno i ako će njihove želje biti uslišane. Tako je blagoslovljeni grad Mekka bio spašen od ovih zalima. Ovaj uspjeh je prepao vehabije u Taifu koje su se predale bez krvoprolića. Zalim Osman Mudajiki je pobjegao sa njegovim ljudima u planine Jemena. Kada je šerif Galib-efendija vidio da su oni, koji su istjerani iz Mekke, počeli da pljačkaju seljake i članove plemena po pokrajinama šerif Galib-efendi rahmetullahi alejh je poslao glasnika plemenu Beni Sakif i naredio, ‘Idi u Taif i napadni na vehabije! Sve što osvojiš uzmi, tvoje je!’ Pleme Beni Sakif je napalo na Taif i osvetilo se pljačkašima. Tako je takođe i Taif bio spašen.

Osman Mudajiki je po jemenskim planinama sakupio neuke divljake, seljake, i sa vehabijama, koje je usput sreo, je opsjeo Mekku. Stanovnici Mekke su tri mjeseca puno brinuli i patili. Iako je šerif Galib-efendija pokušao deset puta da se probije kroz opsadnike on je bio neuspješan u svojim pokušajima. Zalihe hrane su bile iscrpljene. Cijena hljeba se popela na pet rijala a putera na šest rijala po oki (1.2 kg.), međutim, kasnije nije niko ništa prodavao. Muslimani su morali jesti mačke i psetinje kojih se kasnije takođe nije moglo naći. Oni su morali jesti lišće i travu. Kada više nije ništa ostalo grad Mekka se predao Sa’udu pod uslovom da on ne muči i ne ubija stanovnike. Ovaj put to nije bila šerifova Galib-efendijina greška. Ali, da je on ranije zatražio pomoć od plemena koja su bila saveznici, on ne bi došao u ovakvu situaciju. U stvari, Mekkanlije su molile šerifa Galib-efendiju, ‘Ako ti dobiješ pomoć od savezničkih plemena koja nas vole, mi možemo do vremena hadža pružati otpor, i, kada dođu egipatske i damaske hadžije mi ih možemo savladati.’ Šerif Galib-efendi im je odgovorio, ‘Ja sam to mogao uraditi ranije ali sada je nemoguće’, i tako priznao njegovu raniju grešku. Ni on se nije takođe nije htio predati ali su mu Mekkanlije rekle, ‘Gospodine, i tvoj je mubarek predak, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, takođe napravio sporazum sa njegovim neprijateljima. Molimo vas da se i vi takođe nagodite sa neprijaljem i da nas oslobodite od ovih briga. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je poslao hazreti Osmana [iz Hudejbije] plemenu Kurejš u Mekki da napravi sporazum.’ Šerif Galib-efendi je odvratio narod od ove ideje predaje sve do zadnjeg časa i nije mogao ići u sporazum. Kada narod više nije mogao izdržati ovu poteškoću on je popustio na prinudu jednog vjerskog čovjeka koji se zvao Abdurrahman. Sa šerifove Galib-efendijine rahmetullahi alejh strane je bilo jako razumno što je poslušao Abdurrahmana, i uzeo njega kao posrednika da spriječi Sa’uda da ne muči muslimane. On je takođe i osvojio ljubav Mekanlija i vojnika na taj način što je rekao, ‘Ja sam nerado popustio. Ja sam planirao da čekam do hadža.’

Poslije kapitulacije, Abdul’aziz, Sa’udov sin (Sa’ud bin Abdul’aziz), je ušao u Mekku. On je prekrio Veličanstvenu Kabu (Ka’be-i muazzam) jednom običnom krpom. On je otpustio šerifa Galib-efendiju rahmetullahi alejh. On je napadao tu i tamo kao firaun i mučio svijet na jedan nezamisliv način. Šerif Galib-efendi je, pošto od Osmanlija nije došla pomoć, bio uvrijeđen. On je širio glasine da je razlog za pad Mekke bila iscrpljenost Osmanlijske države. On je huškao Sa’uda da ne dozvoli egipatskim i damaskim hadžijama ulazak u Mekku sa ciljem da izazove Osmanlijsku državu da ona krene u akciju protiv vehabija.

Ove šerifove Galib-efendijine riječi (tj. njegovo jadikovanje što Osmanlije nisu poslale pomoć) je još više razjarilo i on je povećao mučenja. On je mučio i ubio većinu alima ehli sunneta i istaknutih i bogatih ljudi u Mekki. On je prijetio onim koji nisu oglasili da su vehabije. Njegovi ljudi su uzvikivali po čaršijama, pazarima, i sokacima, ‘Prihvatite Sa’udovu vjeru! Zaštitite se u njegovoj ogromnoj sjenci!’ On je natjerivao muslimane da prihvate Muhammedovu bin Abdulvehhabovu vjeru. Broj jakih vjernika, koji su mogli zaštititi hak din i pravi mezheb, se kao i u pustinji jako smanjio. Broj iskrenih vjernika koji su mogli zaštititi svoju hak vjeru i pravi mezheb se jako.

Kada je šerif Galib-efendi vidio ovu bijedno i žalosno stanje - i shvatio da bi islam mogao takođe biti iskorijenjen i u Hidžazu i mubarek gradovima, isto kao što je iskorijenjen u arabijskoj pustinji - on je poslao Sa’udu poruku u kojoj mu je rekao, ‘Ti se ne možeš oduprijeti osmanlijskoj vojsci koja će biti poslana iz Istanbula ako poslije hadža ostaneš u Mekki. Ti ćeš biti uhvaćen i ubijen. Nemoj da poslije hadža ostaješ u Mekki. Bježi!’ Ova poruka nije pomogla. Ona je samo izazvala još i veći Sa’udov bijes i divljaštvo i mučenje muslimana.

U vrijeme ovog perioda tiranije (zuluma) i mučenja Sa’ud bin Abdul’aziz je upitao jednog alima ehli sunneta, ‘Je li hazreti Muhammed alejhisselam živ u svom mezaru? Ili, je li on, kako je podesno sa našim vjerovanjem, mrtav kao i svaka druga mrtva osoba?’ Alim mu je odgovorio, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je živ na način koji mi ne možemo razumjeti.’ Sa’ud mu je postavio ovo pitanje zato što je očekivao odgovor na osnovu kog bi ga mogao lakše mučiti do smrti. ‘Onda nam dokaži da je on živ u svom grobu da ti mi možemo vjerovati. Ako ti odgovoriš neprimjerno mi ćemo shvatiti da ti tvrdoglavo odbijaš moju vjeru i ja ću te ubiti,’ rače mu Sa’ud. Alim ehli sunneta mu je ovako odgovorio, ‘Ja se neću truditi da te uvjerim iznoseći ti nešto što nije u vezi sa tim pitanjem. Hajmo zajedno u Medinu (Medine-i munevveru)! Staćemo pred prozor Muvadžehe-i se’adet. Ja ću mu nazvati selam. Ako mi on odgovori na moj selam ti ćeš vidjeti da je naš efendija Resulullah živ u njegovom grobu sreće (kabr-i seadetu), i da on čuje i odgovara onima koji mu nazivaju selam. Ako nam on ne odgovori na moj selam shvatiće se da sam ja lažov. Ti me onda možeš kazniti kako hoćeš.’ Kada je Sa’ud čuo ove riječi on je pustio alima ehli sunneta. Jer, da je on uradio onako kako je alim ehli sunneta predložio on bi postao prema svom sopstvenom vjerovanju kafir ili mušrik. On je bio zapanjen. Jer, on nije bio dovoljno učen da odgovori na taj odgovor. On je oslobodio alima da on ne bi dobio loš ugled. Međutim, on je naredio jednom vojniku da ga ubije i da mu odmah dojavi kada ga ubije da je ubijen. Ali, po Allahovoj dželle-šanuhu takdiru (predodređenju, sudbini), ovaj vehabijski vojnik nije uspio naći pogodnu priliku da ubije ovu odličnu osobu (zata). Ove strašne vijesti su doprle do ušiju te odlične osobe-mudžahida, koji se onda iselio iz Mekke, misleći da za njega nije bi dobro da više živi u Mekki.

Kada su do Sa’uda doprle riječi o iselenju ove odličnog čovjeka-mudžahida, on je za njim poslao plaćenog ubojicu (katila, atentatora). Plaćeni ubojica je putovao dan i noć misleći da će on, ako ubije jednog pripadnika ehli sunneta, zaraditi veliki sevab. On je sustigao ovog zata-mudžahida, ali je vidio da je on preselio na ahiret prirodnom smrću malo prije nego što je on došao. On je privezao zatovu devu za drvo i otišao do bunara da izvadi vode. Kada se vratio nazad vidio je da je tijelo nestalo i da je samo deva ostala. On je otišao Sa’udu i ispričao mu šta se desilo. Sa’ud mu je rekao, ‘O da! Ja sam usnio tog čovjeka kako on uzlazi na nebo uz učenje zikira i tesbihata. Neki sa nurli (svijetlim) licima su rekli da se on diže na nebo zbog njegovog ispravnog vjerovanja u Poslanika pretkijametskog doba (ahir-zemana) sallallahu alejhi ve sellem.’ Vehabija je odmah odmah zatim rekao, ‘Ti si mene poslao da ubijem jednog takog mubarek odličnjaka (zata)! I ti, sada, ne ispravljaš svoje vjerovanje iako si vidio da ga je Allah dželle-šanuhu ibasuo Svojim dobročinstvom (ihsanom),’ i ispsovao ga. On je došao na tevbe. Sa’ud nije poslušao tog čovjeka. On je postavio Osmana Mudajikija da bude guverner Mekke i otišao u Der’ijju.

Sa’ud bin Abdul’aziz je živio u Der’ijji. On je takođe zauzeo i blagoslovljenu Medinu (Medine-i munevvere). On je kasnije krenuo u Mekku sa onima koji su htjeli da idu na hadž i koji su mogli dobro hodati. Vjerski ljudi koji su hvalili i širili vehabizam su ranije otišli. Oni su počeli čitati i objašnjavati knjigu koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab, u petak 7. Muharrema 1221./1806. godine, u Mekki, u Mesdžid-i haramu. Ulema ehli sunneta ih je opovrgla. [Za detalje pogledajte knjigu Sejf-ul-Džebbar, kolekciju pobijanja i opovrgavanja vehabizma od strane mekkanske uleme, koja je kasnije izdata u Pakistanu. Ona je ponovo preštampana u Istanbulu 1395./1975. godine.] Sa’ud bin Abdul’aziz je došao deset dana kasnije. On se smjestio u šerifovu Galib-efendijinu palaću koja se nalazila (na mjestu koje se zove) Mualla. On je stavio jedan dio pokrivača koji je imao na sebi na Galib-efendiju u znak prijateljstva. I šerif Galib-efendi je iskazao svoje prijateljstvo prema njemu. Oni su otišli u Mesdžid-i Haram i zajedno obavili tavaf oko Ka’be (Ka’be-i muazzama).

U međuvremenu je došla vijest da se karavan sa damaskim hadžijama približavao Mekki. Sa’ud je poslao Mes’uda bin Mudajikija da ih susretne i da im kaže da im neće biti dozvoljeno da uđu u Mekku. Mes’ud je susreo karavan i rekao, ‘Vi niste poštovali prethodni sporazum. Sa’ud bin Abdul’aziz vam je naredio po Salihu bin Salihu da ne dolazite sa vojnicima. Zašto ste došli sa vojnicima? Vi ne možete ući u Mekku zato što niste poslušali naređenje.’ Emir karavana, Abdullah Paša, je poslao Sa’udu Jusuf-pašu da od njega zatraži oprost i dozvolu. Sa’ud je rekao, ‘Paša! Ja bih vas, da se ja ne bojim Allaha, sve pobio. Donesi mi torbe sa zlatom koje ste namjerili da podijelite stanovnicima Haremejna i arapskim seljanima i odma se vratite nazad! Ja vam ove godine zabranjujem hadž!’ Jusuf paša mu je predao torbe sa zlatom i vratio se nazad.

Šokantne vijesti o damaskom karavanu, o njegovom sprečavanju da obavi hadž, su se raširile po muslimanskom svijetu. Mekkanski muslimani su plakali i jadikovali jer su mislili da će takođe i njima biti zabranjeno da odu na mejdan (veliki prazni prostor koji se zove) Arefat. Sljedeći dan im je bila data dozvola da odu na Arefat ali im je bilo zabranjeno da idu na mahfe i that-i revane. Svako je, pa čak i alimi i sudije (hakimi), išao na Arefat na magarcu ili devi. Na Arefatu je, umjesto mekkanskog kadije, jedan od vehabija održao hutbu. Oni su se poslije hadža vratili u Mekku.

Sa’ud je otpustio kadiju Mekke, Hatib-zade Muhammed-efendiju, i umjesto njega postavio - da bude kadija - jednog vehabiju koji se zvao Abdurrahman. Abdurrahman je pozvao Muhammed-efendiju, mullu Medine Su’ad bega, i nakiba (predstavnika šerifa u Mekki) Ataji-efendiju, i postavio ih da sjedu na pod, na jednu krpu. On im je onda rekao da izraze poštovanje (bi’at) Sa’udu. Ovi alimi su učinili musafehu i rekli ‘la ilahe illallah vahdehu la šerike leh’ u skladu sa vehabijskim vjerovanjem i opet sjeli na pod. Sa’ud se nasmijao i rekao, ‘Ja vam zapovijedam da vi, i damaski karavan, budete pod zaštitom Saliha bin Saliha. Salih je jedan od mojih dobrih ljudi. Ja mu vjerujem. Ja vam dozvoljavam da odete u Damask pod uslovom da platite 300 kuruša za svaku mahfe devu i zaprežnu devu i 150 kuruša za svakog magarca. Za vas je velika blagodat da možete otići u Damask po tako niskoj cijeni. Vi možete putovati srećno i udobno pod mojom zaštitom. Sve hadžije će putovati pod ovim uslovima. A to je moja pravda. Ja sam napisao pismo osmanlijskom sultanu, hazreti Selimu hanu Trećem [rahmetullahi alejh]. Ja sam od njega zatražio da zabrani gradnju turbeta na grobovima, klanje kurbana za mrtve, i činjenje dove preko njih.’

Sa’ud je ostao četiri godine u Mekki. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je po zapovijedi osmanlijskog sultana Mahmuda Adlija, rahmetullahi teala alejhima, došao u Džiddu. Egipatske snage, koje je on poslao iz Džidde i Medine, su, poslije krvave bitke, zajednički istjerale Sa’uda iz Mekke.”

[mrki62]

pogledaj pažljivo


http://www.youtube.com/watch?v=u6Lt33Wt ... re=related

On je i poginuo kao nakaza od čovjeka,.... inače evo dosta za čitati :

Ebul Feth Muhammed bin Abdulkerim Šihristani rahmetullahi teala alejh [rođen 479/1086. u Horasanu, preselio na ahiret 632/1234. u Bagdadu], alim fikha i kelama, ovako piše u svojoj knjizi Milel ve nihal, “Alimi ehli sunneta su jednoglasno rekli da ibadet (molitva) nije sastavni dio imana. Onaj ko vjeruje za nešto da je farz, ali ga iz ljenosti ne izvršava, ne postaje kafir. Međutim, ova jednoglasnost, ne postoji u pogledu onih koji ne obavljaju namaz (salat). U hanbeli mezhebu onaj ko iz ljenosti ne klanja postaje kafir.” [Turska verzija knjige, šezdeset treća stranica, kairsko izdanje 1070. godine po hidžri.] [Senaullah pani-puti rahmetullahi alejh ovako piše u na početku svoje knjige Ma-la-budde, “Musliman koji učini veliki grijeh ne postaje kafir. Ako on ode u Džehennem on će iz njega kad-tad izaći i otići u Džennet. On će ostati vječno u Džennetu.” Ova knjiga je na napisana na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1376/1956. u Delhiju. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula ju je 1410/1990. reprodukovala. U hanbeli mezhebu je rečeno da samo onaj ko ne klanja postaje kafir. Nije rečeno da oni, koji ne rade druge vrste ibadeta, postaju kafir. Dakle, vehabije u ovom pogledu nije ispravno smatrati hanbelijama. Kao je već prethodno objašnjeno, oni koji ne pripadaju ehli sunnetu ne mogu biti hanbelije. Oni koji ne pripadaju nijednom od četiri mezheba nisu ehli sunnet.

2) Vehabije kažu, “Ona, ko traži šefa’at od duša (ruhova) Pejgambera alejhimusselam i evlija, i ko posjećuje njihova turbeta, i ko ih uzima kao vesilu (posrednike) kada čini Allahu dželle-šanuhu dovu, postaje kafir. Oni isto tako vjeruju i to da mrtvac (mejjit) ne osjeća ništa.”

Kada bi mi postajali kafiri zato što razgovaramo na grobu sa mrtvacem naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem i veliki alimi i evlije ne bi tako činili dovu. Naš Pejgamber je posjećivao (zijaretio) groblje Baki u Medini i uhudske šehide. U stvari ovo je takođe napisano i na 485. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid. U ovoj vehabijskoj knjizi piše da je on nazivao selam i razgovarao sa onim koji su u grobu.

Naš Pejgamber je ovako učio dovu, “Allahumme inni es-eluke bi-hakkissailine alejke.” To znači, “Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Ja tražim od Tebe radi onih kojima si dao kada su od Tebe tražili!” On nam’ preporučio je da ovako tražimo od Allaha dželle-šanuhu. Kada je on svojim mubarek rukama ukopavao hazreti Alijevu majku Fatimu, radijallahu anhuma, on je ovako proučio na mezaru, “Igfir li-ummi Fatimate binti Esad ve vessi’ alejha medhaleha bi-hakki nebijjike vel enbijaillezine min kabli inneke erhamurrahimin.” To znači, “Ja Rabbi! Oprosti mojoj majci Fatimi binti Esad njene grijehe! Proširi joj mjesto gdje se nalazi! Molim te, o Ti koji si erhamurrahimin (milostiviji od svih milostivih), uslišaj ovu moju dovu radi hakka [ljubavi] Tvoga Pejgambera i svih drugih Pejgambera koji su prije mene došli!” Hadisi šerif koji nam prenosi Osman bin Hunejf radijallahu anh, jedan od najvećih ensarija, nam govori kako je Pejgamber naredio slijepcu, koji je od njega tražio dovu za svoje izliječenje. On mu je rekao da uzme abdest i da klanja dva rek’ata namaza i da prouči sljedeću dovu, “Allahumme inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi-Nebijjike Muhammedin nebijjirrahme, ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila Rabbi fi hadžeti hazihi li-takdije-li Allahumme šeffi’hu fijje.” U ovoj dovi je naređeno slijepcu, da bi mu dova bila uslišana (kabul), da uzme Muhammeda alejhisselam kao posrednika (vesilu). Ashabi kiram su često učili ovu dovu. Ova dova je citirana u drugom tomu knjige Eši’at-ul leme’at, i u knjizi Hisn-ul hasin sa svim senedima (dokazima) i znacima upućivanja (referencama) i objašnjena kao, “Ja Ti se okrećem i uzimam Tvog Pejgambera kao posrednika (vesilu).”

Ove dove nam jasno i glasno pokazuju da je dozvoljeno činiti dovu radi ljubavi (hatra) i poštovanja (hurmeta) onih koje Allah dželle-šanuhu voli.

Šejh Ali Mahfuz je umro 1361/1942. godine. On je bio jedan od velike uleme na Univerzitetu Džami’ul-azhar u Egiptu. On puno hvali Ibni Tejmijju i Abduha u svojoj knjizi El-ibda’ koja je 1375/1956. godine izdata u Kairu. Međutim, on ovako piše na dvije stotine trinaestoj stranici iste knjige, “Nije ispravno reći da evlije kiram rahime-humullahu teala nakon svoje smrti utjiču na, ili određuju (čine tesarruf), dunjalučke poslove kao na primjer, ozdravljenje bolesnika, spašavanje onih koji se tope u vodi, pomaganje onim koji se bore protiv neprijatelja, i pronalaženje nečeg izgubljenog. Nije ispravno reći da je Allah dželle-šanuhu njima ostavio ove zadatke zato što je njihov stepen (merteba) visok, ili da oni mogu raditi šta hoće, ili da oni, koji ih slijede u stopu, ne mogu pogriješiti. Allah dželle-šanuhu odabire izvjesne Svoje evlije i daje im počast (ikram). On onda, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, preko njihovih kerameta, izlijeći bolesnika, spasi onog koja se topi u vodi, pomaže onim koji se bore protiv neprijatelja, i vraća izgubljenu stvar. Ovo je logično. I Kur’ani kerim nam takođe otkriva ove činjenice.” Abdullah Desuki i Jusuf Dedžvi, profesori na Džami’ul-azharu, su na kraju knjige Ibda napisali pohvalu ove knjige.

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala piše ovako na stotinu osamdeset drugoj stranici svoje knjige Hadika (Hadikat-un-nedijje), koja je 1290. godine izdata u Istanbulu, “Hadisi kudsi koji nam Buharija prenosi od Abu Hurejre kaže: Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Moj rob mi se ne može ni sa čim više približiti kao sa farzom. Ako Moj rob obavlja nafilu ibadet Ja ga puno volim. Ja ga toliko volim da on sa Mnom čuje, sa Mnom vidi, sa Mnom sve drži, sa Mnom hoda. Ja mu dadnem šta god on od Mene zatraži. Ako se on u Mene pouzda Ja ga zaštitim.’” Nafila ibadet koji se ovdje spominje se odnosi na sunnete i druge nafile onih koji redovno obavljaju sve farzove. [Ovo je vrlo jasno napisano u knjizi Merakil-felah, i u njenoj anotaciji koju je napisao Tahtavi. Molimo čitaoca da pogleda stranicu pod brojem 428.] Ovaj hadisi šerif nam kaže da ćemo, ako nakon što smo obavili sve farzove još dodatno obavljamo i nafilu ibadet, zaraditi Allahovu dželle-šanuhu ljubav i da će nam’ naše dove biti uslišane (kabul).” Kada ovakvi - Allahu dželle-šanuhu dragi robovi - za nekog učine dovu, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, želja (murad) onih za koje su oni učinili dovu se ispuni. Ovakvi ljudi čuju čak i kada su mrtvi. Oni ne vraćaju praznih ruku one koji traže, kao što ih nisu vratili praznih ruku ni kada su bili živi. Zato hadisi šerif kaže, “Kada imate problema u svojim poslovima tražite pomoć od onih koji su u grobu (mezaru)!” Značenje ovog hadisi šerifa je jasno i nije ga dozvoljeno drukčije tumačiti (te’viliti). Alusijevo objašnjenje nije ispravano.

U knjizi Hadikat-un-nedijje piše ovako na dvije stotine devedesetoj stranici, “Mu’mini (pravojerni) su vjernici i kada spavaju i kad su mrtvi. Pejgamberi su i dalje Pejgamberi i kada spavaju i kada su mrtvi zato što je duša (ruh) ta koja je mu’min ili Pejgamber. Kada čovjek umre njegova duša se ne mijenja. Ovo isto je napisano i u knjizi Umdet-ul akaid koju je napisao imam Abdullah Nesefi. [Ova knjiga je izdata 1259/1843. u Londonu.] Isto tako su i evlije i dalje evlije i kada spavaju i kada su mrtvi. Ko ovo ne vjeruje je vjerski neuk i tvrdoglav. Ja sam pokazao i u jednoj drugoj knjizi da evlije, takođe i nakon svoje smrti, posjeduju keramete.” Alim hanefi mezheba, Ahmed bin sejjid Muhammed Mekki Hamevi, i alimi šafi’i mezheba Ahmed bin Ahmed Šudža’i i Muhammed Ševberi Misri, su napisali knjižice u kojima su jakim dokazima potvrdili da evlije i nakon svoje smrti imaju keramete, i da se njihovi kerameti nastavljaju i nakon njihove smrti, i da je dozvoljeno na njihovim grobovima činiti tevessul i istigasu [vidi malo kasnije]. Ove tri knjižice su 1319/1901. izdate u Kairu zajedno sa Ahmed Zejni Dahlanovom rahime-hullahu teala knjigom Ed-durer-us-senijje fi reddi alel-vehhabijje. U Istanbulu je 1396/1976. godine ofsetom napravljena njihova fotografska reprodukcija.

Muhammed Hadimi ef. rahimehullahu teala iz Konje, koji je 1176/1762. preselio na ahiret, je ovako napisao u svojoj knjizi Berika na njenoj dvije stotine šezdesetoj stranici, “Kerameti evlija su istina (hak). Evlija je musliman koji je arif-i billah. To znači da on zna što je moguće više Allaha dželle-šanuhu i Njegove atribute. On puno ibadeti i radi ta’ate (djela koja Allah dželle-šanuhu voli). On vrlo pažljivo izbjegava grijehe i šehvete (požude, strasti) nefsa. Harik-ul’ade (tj. izvanredne ili neobične pojave) je ime pojava koje Allah dželle-šanuhu stvara izvan Svog običaja (adeta) i naučnih zakona. Harik-ul’adeta ima osam vrsta. One su: Mu’džiza, keramet, i’anet, sihr, ibtila, isabet-i ajn ili nazar (urokljive oči), i irhas. Keramet je harik-ul’ade koji se dešava preko mu’mina, muttekije (veoma pobožne osobe koja se čuva svakog grijeha), koji je arif-i billah. Ovakva osoba je evlija a ne Poslanik. Alim šafi’i mezheba, Ebu Ishak Ibrahim Isferani, je poricao izvjesne keramete. Svi sljedbenici grupe mu’tezile poriču keramete. Oni kažu da se keramet može pomiješati sa mu’džizom tako da se vjerovanje u Pejgambere može otežati. Međutim, evlija koji ima keramet ne tvrdi da je Pejgamber. On ne žudi za kerametom. Od Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno tražiti upotrebljavajući Pejgambere i evlije kao posrednike (odnosno vasitu). Čak je od Allaha dželle-šanuhu dozvoljeno tražiti kroz Pejgambere i evlije i nakon njihove smrti. Jer, njihove mu’džize i kerameti ne prestaju sa njihovim prelaskom na ahiret. Ovakvo dova se zove tevessul i istigasa. Isto tako je i Remli rekao. Imam-ul-haremejn je rekao, ‘Samo ši’ije poriču nastavak kerameta nakon smrti.’ Ali Edžhuri, glasoviti alim maliki mezheba iz Egipta, je rekao, ‘Na ovom svijetu je evlija kao sablja u koricama. Njegov uticaj (tesarruf) i efekat (te’sir) poslije njegove smrti postaje jači, kao kada izvučemo sablju iz korica.’ Ove riječi je takođe citirao i Ebu Ali Sendži u svojoj knjizi Nur-ul-hidaje. Kitab (Kur’ani kerim), Sunnet (hadisi šerif) i idžma’ ummeta potvrđuju da je keramet istina (hak). Mnoge važne i dragosjene knjige nam govore o kerametima stotina hiljada evlija.” Ovdje se završava prijevod iz knjige Berika.

Na stotinu šestoj stranici knjige Mir’at-i Medine piše, “Sahih hadis koji nam prenose alimi hadisa Ibni Huzejme, Dar-i Kutni, i Taberani, a koji nam dolazi preko Abdullaha bin Omera, kaže, “Postalo mi je vadžib činiti šefa’at onim koji su posjetili moj grob.” Ovaj hadis takođe citira i imam Munavi u svojoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. On pored ovoga hadisa takođe citira i sljedeći hadisi šerif, koji nam dolazi preko Ibni Hibbana, “Kada nakon moje smrti posjetite moj mezar to je isto kao da ste me je posjetili dok sam bio živ,” kao i hadisi šerif od Tebranija, “Ja ću posredovati (biti šefa’atdžija) onim koji posjete moj mezar.” Sljedeća dva hadisi šerifa su poznata svakom muslimanu. Imam-i Bezzar citira prvi hadisi šerif koji nam prenosi Abdullah ibni Omer, “Moj šefa’at je halal onim koji posjete moj kabur.” Drugi je napisan u Muslim-i šerifu a prenosi ga Abdullah ibni Omer. On kaže, “Postalo mi je obavezno (hakk) da budem šefa’atdžija onim onim koji dođu u Medinu munevveru da posjete moj kabur.” Ovaj hadisi šerif je merfu’. (Merfu’ je vrsta hadisi šerifa, tj. hadisi mevsul, tj. hadisi šerif koji je ashab radijallahu teala anhum edžma’in prenijeo govoreći, “Čuo sam Resulullaha da je rekao.”)

“Ko obavi hadž, pa onda posjeti moj kabur, on me je posjetio kao da sam živ.” Ovo su predivne vijesti koje se citiraju u hadisi šerifu koji nam prenose Taberani, Dar-i Kutni, i [Abdurrahman] Ibnul-Dževzi. Hadisi šerif, “Onaj ko me ne posjeti poslije svog hadža me je uvrijedio,” koji nam prenosi Dar-i Kutni, aludira na one koji su, iako za to nemaju uzura (šerijatski opravdanog razloga), zanemarili da poslije hadža posjete Kabr-i se’adet (Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob).

Abdul’aziz, rektor islamskog univerziteta Medine-i munevvere ovako piše u svojoj knjizi Tahkik ve izah, “Nijedan od [gore] navedenih hadisi šerifa [koji preporučuju posjetu] nema sened i delil (oslonac, dokaz, evidenciju). Šejhul-islam Ibni Tejmijje je rekao da su oni svi mevdu’ (izmišljeni).” Međutim, njihovi senedi su detaljno napisani u osmom tomu Zerkanijevog komentara na knjigu Mevahib, i na kraju četvrtog toma Semhudinove knjige Vefa-ul-vefa. U ovim knjigama je takođe napisano i to da su ovi hadisi šerifi hasen [vrsta hadisi šerifa u kojem su prenosioci vjerni i povjerljivi] i da je Ibni Tejmijjin komentar neosnovan. Rektor i instruktor na univerzitetu u Medini pokušava da okleveće pisanja alima ehli sunneta. On ne želi da preko svojih knjiga raširi po cijelom svijetu pisanja alima ehli sunneta već principe vehabizma. Vehabije su, da bi uvjerile muslimane i nemuslimane da su oni pravi muslimani, započele novu politiku. Oni su osnovali islamski centar koji su nazvali Rabitat-ul-alem il-islam. Oni su iz svake zemlje odabrali i sakupili izvjesne neuke i lako podmitljive muslimane, koji imaju vjersko obrazovanje, kojima su dali basnoslovne sume novaca. Ovi neuki ljudi na vjerskom položaju, koji nemaju pojma šta piše u knjigama alima ehli sunneta, su onda upotrijebljeni kao marionete. Oni iz ovoga centra šire po cijelom svijetu svoje principe koje nazivaju “Fetve Svjetskog islamskog jedinstva.” U jednoj takvoj lažnoj fetvi, koja je izdata u Ramazan-i šerifu 1395/1975. godine, oni kažu, “Ženama je farz klanjati džumu namaz. Hutba džume i bajram namaza se može održati na maternjem jeziku svake države.” Jedan od Mevdudijevih sljedbenika, krivovjernik koji se zvao Sabri, koji je bio član ovog centra fitne (smutnje, spletke) i fesada (korupcije, izopačenosti) čije je sjedište u Mekki, je odmah odnijeo ovu fetvu u Indiju. Oni koji su obilno plaćeni i kojima su dati luksuzni apartmenti u stambenim zgradama su silom natjerivali žene u džamije i držali hutbe na raznim jezicima. Alimi ehli sunneta, pravi vjerski ljudi rahimehumullahu teala, su, da bi zakočili ovaj pokret, pripremili fetve iz cijenjenih i poštovanih izvora i raširili ih. Vehabijje nisu mogle opovrći ove fetve - istinu. Na stotine vjerskih ljudi iz Kerale, koja se nalazi u južnoj Indiji, su, kada su vidjeli da su bili prevareni, došli na tevbe i ponovo se vratili ehli sunnetu. Četiri od ovih fetvi su, koje se temelje na jako pouzdanim izvorima, umnožene ofsetom i prikovane na javnim mjestima u svim islamskim zemljama. Pravi vjerski ljudi, u svakoj državi, skreću muslimanima pažnju na nemir koji iznutra dijeli islam i nastoje da ga ugase. Elhamdu-lillah (hvala Allah dželle-šanuhu) čista i oprezna omladina u svakom kutku svijeta je u stanju da razluči istinu od neistine.

Ibni Abidin rahime-hullahu teala je u svojoj knjizi Redd-ul muhtar ovako napisao kod objašnjenja elemenata koji se odnose na hutbu džume i namaski iftitah tekbir, “Reći hutbu na bilo kom drugom jeziku, osim na arapskom, je isto kao što i na početku namaza donijeti iftitah tekbir (reći Allahu ekber na početku namaza) nekom drugom jeziku. Iftitah tekbir je isto kao i zikr u toku namaza. Činiti zikr i dove u namazu na svakom drugom jeziku, osim na arapskom, je mekruh tahrim (grijeh). To je Hazreti Omer zabranio.” On piše ovako u poglavlju o vadžibima namaza, “Učiniti tahrimen mekruh znači učiniti manji grijeh. Ako nastavimo s ponavljanjem tahrimen mekruha mi ćemo izgubiti adalet (pravednost, to jest takvoj osobi se neće vjerovati u vjerskim stvarima i ona ne može biti svjedok). U knjizi Tahtavi piše, “Onaj ko stalno ponavlja manji grijeh postaje fasik (griješnik). Mi trebamo otići u drugu džamiju i klanjati za imamom koji nije fasik i koji ne radi bidate (bid’ate, novotarije).” Pošto je učenje ili dijela ili cijele hutbe na bilo kom drugom jeziku mekruh i bidat, ashabi kiram i tabi’in-i izam rahime-humullahu teala su uvijek u Africi i Aziji držali cijelu hutbu na arapskom jeziku, iako oni, koji su je (hutbu) slušali, nisu ni znali arapski jezik niti su ga razumjeli. Bidat je veliki grijeh. Oni su držali cijelu hutbu na arapskom jeziku usprkos činjenici da vjersko znanje još nije bilo rasprostranjeno i da su ih oni morali podučavati. Pošto su znali da nije dozvoljeno držati hutbu na turskom jeziku, šejh-ul-islam efendije Osmanlijske države, kao i čuveni i veliki svjetski alimi, iz ovoga razloga nisu šest stotina godina dozvoljavali da se hutba uči na turskom jeziku, iako su stvarno željeli da je džemat (džema’at) razumije.

Hadisi šerif koji nam imam-i Bejheki prenosi od Ebu Hurejre radijallahu anh kaže, “Kada mi neko nazove selam Allah dželle-šanuhu mome tijelu dadne dušu i ja čujem njegov selam.” Imam-i Bejheki rahimehullahu teala je rekao, oslanjajući se na ovaj hadisi šerif, da su Pejgamberi alejhimusselam živi, na nama nepoznat način, u svojim grobovima.

Abdul’aziz bin Abdullah iz Medine citira ovaj hadisi šerif na šezdeset šestoj stranici svoje knjige El-hadž vel-Umre i komentariše da se ovaj hadisi šerif odnosi na Pejgamberovo mrtvo tijelo (mejjit). Međutim, on takođe piše - na istoj stranici - da je on živ u svom kaburu (mezaru) na nama nepoznat način. Njegove riječi su kontradiktorne. Ovaj hadisi šerif nam u stvari pokazuje da se njegovom tijelu daje njegova mubarek duša i da on odgovara na selam. Štaviše, dva hadisi šerifa, koja se citiraju na sedamdeset trećoj stranici iste knjige, nam naređuju da kada posjećujemo kabur kažemo, “Esselamu alejkum ehl-el-dijar-i minel mu’minin.” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da nazovemo kaburima svih muslimana selam. Selam se naziva onom ko čuje. Selam se naziva onom sa kim se može razgovarati. Iako nemezheblije citiraju ove hadisi šerife, oni kažu da mrtvac (mejjit) ne čuje. Oni nazivaju mušricima one, koji vjeruju da mejjit čuje. Oni pogrešno tumače ajeti kerime i hadisi šerife.

Ima puno hadisi šerifa koji nam govore da je Resulullah živ u svom grobu na nama nepoznat način. Sama činjenica da ih je toliko je znak njihove vjerodostojnosti. Od ovog velikog broja hadisi šerifa sljedeća dva se nalaze u kutubi sittama (šest čuvenih knjiga hadisa): “Ja čujem salavat koji je proučen na mom mezaru. Salavat koji je donesen na mene iz daljine će mi biti prenešen” i, “Ako neko kod mog kabura na mene prouči salavat, Allah dželle-šanuhu pošalje meleka i on mi prenese taj salavat. Ja ću mu na kijametskom danu (sudnjem danu) biti šefa’atdžija (posrednik za oprost njegovih grijeha).”

Kada musliman dođe na grob muslimana kojeg je poznavao dok je bio živ i poselami ga onaj u grobu će ga prepoznati i odgovoriće mu na njegov selam. Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Ebiddunja kaže da mrtvo tijelo (mejjit) muslimana prepoznaje onog ko mu naziva selam, odgovara mu na njegov selam, i razveseli se. Ako neko poselami one koje nije poznavao oni se razvesele i odgovore mu na njegov selam. Kada su salih osobe (dobri muslimani) i šehidi rahime-humullahu teala u stanju da prepoznaju i odgovore onima koji ih selame da li je moguće da to Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem nije u stanju učiniti? Kako god sunce sa neba obasjava cijeli svijet isto tako i on, istovremeno, odgovara na sve selame.

Jedan hadisi šerif kaže, “Ja ću čuti i nakon moje smrti isto onako kao što čujem kada sam živ.” Drugi hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Ja’la kaže, “Pejgamberi alejhimusselam su živi u svojim grobovima. Oni u njima klanjaju namaz.” Ibrahim bin Bišar, sejjid Ahmed Rifa’i i mnoge druge evlije su rekle da su čule odgovor kada su nazvale selam Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem.

Hazret-i Dželaleddin-i Sujuti je u svojoj knjizi Šeref-ul-muhkem odgovorio na pitanje, “Je li istina da je sejjid Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu mubarek ruku?” On je u ovoj knjizi dokazao razumnim (akli) i naučnim (nakli) dokazima da je naš efendija, sejjid, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem živ u Kabr-i se’adetu, na nama neshvatljiv način, da čuje selam, i da na njega odgovara. On je u ovoj svojoj knjizi takođe objasnio i činjenicu da je Resulullah vidio u Mi’radž noći Musa alejhisselama kako klanja namaz u svom grobu.

Hadisi šerif koji nam dolazi od naše majke, Aiše siddike radijallahu anha, kaže, “Ja još uvijek osjećam užasan bol od otrovnog mesa koje sam pojeo na Hajberu. Od otrova mi skoro moja aorta (ebher damar) ne radi.” Ovaj hadisi šerif nam dokazuje da je Allah dželle-šanuhu dao Muhammedu alejhisselam, najodabranijem od svog čovječanstva, pored poslanstva, i šehidski stepen (deredžu). Allah dželle-šanuhu kaže u mealu stotinu šezdeset devetog ajeta sure Imran, “Nisu mrtvi oni koji su ubijeni na Allahovom putu! Oni su živi kod svog Rabba (Gospodara). Oni dobijaju svoj rizk (opskrbu).” Nema sumnje da je ovaj veliki Pejgamber, koji je na Allahovom dželle-šanuhu putu i kojem su njegovi neprijatelji dali da pojede otrov, viši od svih onih kojima je dat ovaj počasni stepen - koji je definisan u ovom ajeti kerimu.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Hibban glasi, “Mubarek tijela (vudžudi) Pejgambera alejhimusselam ne trunu. Ako mi mu’min prouči salavat melek mi donese taj salavat i kaže da mi ga je proučio taj i taj iz mog ummeta, sin tog i tog i da me je poselamio.”

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Madže kaže, “Puno mi donosite salavat na dan džume! Salavati će mi biti preneseni čim se prouče.” Od onih koji su bili tu u tom momentu prisutni, Ebudderda radijallahu anh, je upitao, “Hoće li ti biti preneseni i nakon tvoje smrti?” On je odgovorio, “Hoće, takođe će mi biti preneseni i nakon moje smrti pošto je zemlji haram (zabranjeno) da trune tijela Pejgambera. Ona žive i nakon njihove smrti, ona se hrane.” [Ovaj hadisi šerif je takođe napisan i u zadnjem poglavlju knjige Tezkiret-ul mevta vel-kubur koju je napisao Senaullah Pani-puti. Ova knjiga je na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1310/1892. u Delhiju. Izdavaćka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1990. godine reprodukovala ovu knjigu].

Hazreti Omer radijallahu anh je nakon osvajanja Jerusalima (Kudus-i šerifa) ušao u Hudžre-i seadet i posjetio Kabr-i nebevi (Pejgamberov alejhisselam grob). Hazreti Omer bin Abdul’aziz, koji je bio veliki evlija, je uobičajavao slati državne predstavnike iz Damaska u Medinu da prouče salat i selam kod Kabr-i se’adeta. Hazreti Abdullah ibni Omer je nakon povratka sa svakog putovanja prvo išao u Hudžre-i se’adet. On ga je prvo posjećivao, i nazivao Resulullahu selam, zatim Ebu Bekiru Siddiku, a onda svom ocu. Imam-i Nafi’ je rekao da je vidio, da je hazreti Abdullah ibni Omer više od stotinu puta ušao u Kabr-i se’adet i rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah!” Jednoga dana je hazreti Ali radijallahu anh ušao u mesdžid-i šerif i zaplakao kada je vidjeo mubarek makam (grob) hazreti Fatime radijallahu anha. On je još više plakao kada je ušao u Hudžra-i se’adet gdje je rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah ve esselamu alejkum o moja dva brata!” i na taj način poselamio hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera radijallahu teala anhuma.

Prema imamu a’zamu Ebu Hanifi trebamo prvo obaviti hadž pa onda otići u Medinu muneverru i posjetiti Resulullaha. Tako isto piše i u fetvi Ebullejsa Semerkandija.

Kadi Ijad - autor knjige Šifa, imam-i Nevevi - alim šafi’i mezheba, i Ibni Humam - alim hanefi mezheba, rahimehumullahu teala, su rekli da postoji saglasnost (idžma-i ummet) o posjeti Resulullahovog alejhisselam groba (Kabr-i se’adeta). Štaviše, izvjesni alimi su rekli da je ta posjeta čak i vadžib. Zapravo, posjeta groba je sunnet. Ovaj podatak je takođe napisan i u vehabijskoj knjizi Feth-ul-medžid.

Meal šezdeset trećeg ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ako ti oni (Moj Pejgamberu) koji su se sami prema sebi ogriješili dođu, i zamole Allaha dželle-šanuhu da im oprosti, i ako i Allahov Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah dželle-šanuhu sigurno prima (kabuli) njihovo pokajanje (tevbu) i da je milostiv (merhametli).” Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da će Resulullah sallallahu alejhi ve sellem posredovati (činiti šefa’at) i da će njegovo posredstvo biti primljeno (kabul). Štaviše, ovaj ajeti kerim nam naređuje da dođemo iz daleka, da posjetimo Kabr-i se’adet, i da tražimo šefa’at.

Hadisi šerif kaže, “Dozvoljeno je uputiti se na dugo putovanje da bi se posjetila samo tri mesdžida.” Ovaj hadisi šerif nam ističe da ćemo dobiti nagradu (sevab) samo ako krenemo na dugo putovanje sa ciljem da posjetimo Mesdžid-i haram u Mekki, Mesdžid-i Nebi u Medini, i Mesdžid-i aksa u Jerusalimu (Kudusu). Ovaj sevab će biti uskraćen onim koji su bili na hadždžu a nisu posjetili Kabr-i se’adet u Mesdžidu Nebi (Poslanikov alejhisselam grob u Poslanikovoj džamiji).

Imam Malik je rekao, “Onim koji posjete Resulullahov alejhisselam grob (Kabr-i se’adet) je mekruh ostajati dugo kod Hudžre-i se’adeta.” Imam-i Zejnel’abidin je, dok je zijaretio Kabr-i se’adet, stajao kod stuba koji je u smijeru prema Ravdi mutahheri. On nije odlazio dalje (nije se više približavao). Sve do hazreti Aišinog prelaska na ahiret zijaret se obavljao stojeći s vanjske strane vrata Hudžre-i se’adet i licem okrenutim prema kibli.

Hadisi šerif kaže, “Ne pravite od mog groba (mjesto za) praznik!” Hazret-i Abdul’azim-i Munziri, jedan alim hadisa, je ovako objasnio ovaj hadisi šerif, “Nemojte misliti da je dovoljno samo jednom godišnje posjetiti moj grob, kao na praznik! Stalno me posjećujte!” hadisi šerif koji kaže, “Ne pravite od svojih kuća groblje” znači da ne smijemo dopustiti da naše kuće - ne klanjajući u njima - postanu kao groblje. Ovo objašnjenje nam pokazuje da je Munzirijevo tumačenje tačno, zato što u groblju nije dozvoljeno klanjati namaz. Rečeno je da bi ovaj hadisi šerif mogao imati i ovo značenje, “Nemojte da označavate izvjesne dane kao praznik, i da me samo na te dane posjećujete!” Jevreji i hrišćani tako posjećuju grobove Poslanika, okupe se iz navike, sviraju, i pjevaju, i prave ceremonije. Ovaj hadisi šerif isto tako uključuje u sebe i to da se mi ne smijemo ponašati kao oni, odnosno da se ne smijemo veseliti na bajram sa stvarima koje su haram, i da ne smijemo svirati nej (vrsta svirale od trske), da ne smijemo udarati uz bubanj, niti se iskupljati za vrijeme naše posjete i održavati ceremonije. Mi trebamo samo posjetiti, nazvati selam, tiho proučiti dovu, i otići bez dužeg zadržavanja.
nazad

Preuzeto sa http://www.al-shia.org/html/bos/01/yz/02.htm