Odnos prema invalidnim licima

Ponasanje.Bonton.Prijateljstvo.
Odgovori
Poruka
Autor/ica
Avatar
vornevljev
Zvijezda foruma
Zvijezda foruma
Postovi: 2338
Pridružen/a: 04 Jun 2008 02:00
Lokacija: ukraina

Odnos prema invalidnim licima

#1 Post Postao/la vornevljev »

Kakav je na¹ odnos prema invalidima,koliko ih po¹tujemo i koliko dozvoljavamo da se ukljuèe u normalne dru¹tvene tokove.

Imate li u svojoj bli¾oj ili daljoj okolini neku invalidnu osobu?

Podijelite s nama svoja iskustva ako ih imate.

Moje skromno mi¹ljenje je da ova tema zaslu¾uje mjesto na forumu jer razgovarajuæi o tome duhovno se obogaæujemo i samim tim postajemo bolji ljudi.



Ja lièno imam poznanika sa kojim s vremena na vrijeme sjednem popijem kahvu pa èak i zapijemo ponekad na derneku.
Znam da je on odlièan momak i da nimalo ne zaostaje za ljudima koji nisu invalidi,ali eto ima deformitet na donjim ekstremitetima.
To ga ne spreèava da bude u dru¹tvu te èak i da ponekad bude u centru pa¾nje jer se nametne svojom duhovito¹æu.
Nekako smatram da se trebamo pona¹ati prema tim osobama tako da oni ne primjeæuju da im povlaðujemo u nekim sluèajevima i da se prema njima u nekim situacijama pona¹amo "za¹titnièki".
U SLUŽBI DOBRA I ZLA

Avatar
sabinax
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 16414
Pridružen/a: 31 Jan 2008 02:00
Lokacija: Croatia

#2 Post Postao/la sabinax »

bila je tema...ali nema veze, vorne smijem li tu ubaciti odgovor jednog meni dragog forumasa, samo ako nadem tu temu, a onda cu ja odgovoriti
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
slika Make my day!

Avatar
vornevljev
Zvijezda foruma
Zvijezda foruma
Postovi: 2338
Pridružen/a: 04 Jun 2008 02:00
Lokacija: ukraina

#3 Post Postao/la vornevljev »

sabinaX je napisao/la:bila je tema...ali nema veze, vorne smijem li tu ubaciti odgovor jednog meni dragog forumasa, samo ako nadem tu temu, a onda cu ja odgovoriti
Za¹to ne bi smjela,prekopiraj taj post.
U SLUŽBI DOBRA I ZLA

Avatar
vornevljev
Zvijezda foruma
Zvijezda foruma
Postovi: 2338
Pridružen/a: 04 Jun 2008 02:00
Lokacija: ukraina

#5 Post Postao/la vornevljev »

papaya je napisao/la:umno zaostale (onaj drugi termin ne znam da prevedem)
U jezicima na ovim prostorima (srpski,hrvatski i bosanski) nekada se govorilo za osobe sa psihom-motorièkim smetnjama da su "retardirane",¹to je bilo grubo i nepo¹teno da ih tako nazivamo,ali slu¾beni naziv je bio taj.

Odnedavno se taj naziv zamijenio sa nazivom "osobe sa posebnim potrebama",mada niti jedan naziv nije dovoljno dobar jer na neki naèin te osobe odmah obilje¾avamo,ali eto ovaj sad je dosta bla¾i i u svakom sluèaju mi se vi¹e sviða nego onaj gore.
U SLUŽBI DOBRA I ZLA

Avatar
sabinax
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 16414
Pridružen/a: 31 Jan 2008 02:00
Lokacija: Croatia

#6 Post Postao/la sabinax »

Citat Yo-yo:
Bas me zanima sta mislite o zaljubljivanju u hendikepirane osobe. Dali mozete da se zaljubite u hendikepiranu osobu? Ili osobu koja ima tesku bolest? Kako uopste gledate na te osobe? Dali biste se ponasali isto kao i sa ostalim osobama?

Znaci govorim o razlicitim vrstama hendikepa, od slijepila, preko invaliditeta do raka pluca.

Moje licno misljenje, a i iskustvo je da mogu zaljubiti se u takve osobe. I recimo nikad se neponasam drugacije u njihovom prisustvu. Sto vise mislim da itekako znaju imati dosta nekih vrlina i sposobnosti sto mi ''normalni'' nemamo.

Imao sam djevojku koja nije imala jednu nogu. Ali to me nije sprjecavalo da je vodim sa sobom u kino, pozoriste, pa cak smo bili i na koncertima. To je bilo ludo, hehe, sjecam se da je izvadila umjetnu nogu i pocela zadirkivati ljude...hehe, sasavo. Dosta toga sam cijenio kod nje sto nije imalo veze sa izgledom, sta vise ona je bila jako privlacna.

Isto tako se sjecam da je bilo dosta ljudi koji nisu mogli to da shvate. Bilo je tu i dobacivanja, podrugivanja i svasta sto ne dolici ni jednoj ''normalnoj'' osobi. U tim sam se trenutcima stalno pitao, 'pa dobro, ko je ovdje normalan?'
I kad smo prekinuli to uopste nije bilo zbog izgleda...
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
slika Make my day!

Avatar
sabinax
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 16414
Pridružen/a: 31 Jan 2008 02:00
Lokacija: Croatia

#7 Post Postao/la sabinax »

a ovo je tada bio moj odgovor:
Moj odgovor je da hendikep ne smeta ako ta osoba koja ga ima sama njime nije opterecena u smislu da sama razmislja da joj je nedostatak i da se zali.
Jako mi se svidaju ljudi koji su kao ova djevojka od Yo-Yo koji se cak sale na racun svog hendikepa, s takvima je lako biti.
Ali s druge strane znam covjeka koji je obolio od multiple skleroze i postao jako naporan. Zeni je brojao svaku minutu kada je bila vani i bio strasno ljubomoran, stalno je sebe sazaljevao. Zena vise nije mogla i odlucila se razvesti. Rekla je: neka mi bog sudi: ne rastajem se zbog njega jer je bolestan vec zato jer je stvarno egoistican.
I ja joj vjerujem
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
slika Make my day!

Avatar
sabinax
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 16414
Pridružen/a: 31 Jan 2008 02:00
Lokacija: Croatia

#8 Post Postao/la sabinax »

I sada mislim slicno, kod fizièkih invalida je vrlo bitan duh, ne da sebe sazaljevaju vec da su borci i na taj nacin mogu postici da se zanemari njihov fizicki nedostatak
Dok kod "mentalno zaostalih osoba" je drugi slucaj, ali oni znaju biti tako bezbrizni i dobrodusni, jedan nas prijatelj ima retardiranog brata koji ide u skolu za takve osobe i jednom prilikom su imali zabavu u nekom discu gdje smo bili pozvani, vjerujte mi, ja do tada nisam vidjela osobe koje se bolje zabavljaju i uzivaju u tom izlasku...oni su tako iskreno i svim srcem uzivali i zabavljali se tako da je ta njihova odusevljenost presla i na sve ostale posjetioce
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
slika Make my day!

Avatar
dare__71
Zvijezda na usponu
Zvijezda na usponu
Postovi: 1286
Pridružen/a: 12 Dec 2007 02:00
Lokacija: tuzla

#9 Post Postao/la dare__71 »

Osobe koje zasluzuju posebno mjesto u drustvu odnosno mislim na privilegije koje mozda i nisu dostatne bar na nasim podrucjima i da poznajem par pojedinaca mada bosna je puna slicnih lica i moj je jedini odnos prema njima kao i prema ostalima clanovima naseg drustva bara na odnos mislim mada da ima i momenata kada traze moju pomoc ako sam ne zakljucim da je trebam ponuditi.Sta reci sem da mi je drago kada se slicni adaptiraju i nose sa svojim hendikepomali da ih sazaljevam to je zadnja stvar koju bi uradio

Avatar
maida_20
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 6068
Pridružen/a: 05 Maj 2008 02:00
Lokacija: Bosnia

Re: ODNOS PREMA INVALIDNIM LICIMA

#11 Post Postao/la maida_20 »

I ja isto mislim da se prema invalidnim licima treba ophoditi isto kao i sa "normalnim "osobama.

Ali covjek nesvjesno svojim gestovima(mislim da ih ne mozemo ni kontrolisati)pokazuje sazaljenje.

No zalosno je to sto mnogi osjecaju prema takvim licima odbojnost,nerazumijevanje,nepostovanje-zalosno je to,umjesto da bude bas obrnuto,da se borimo da i oni imaju neki polozaj u drustvu mi to njima svjesno ili nesvjesno uskracujemo! :roll:

Avatar
nella26
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 7486
Pridružen/a: 19 Apr 2009 02:49

Re: ODNOS PREMA INVALIDNIM LICIMA

#12 Post Postao/la nella26 »

U našem društvu je jako žalosno što su dali nekakve povlastice invalidima npr. ne moraju čekati red i sl. ako hoće vaditi kakve papire a rijetko gdje su napravili mogućnost prilaza invalidnim osobama u kolicima.
Htio ili ne moraš se sažaliti i pomoći čovjeku da udje npr. u opštinu jer kolica ne mogu uz stepenice.
A vlasti pričaju samo o povlasticama invalida a nigdje u praksi vidjeno.I što je najtužnije veliki broj ih živi na rubu egzistencije.
Vezite me cim pocnem sanjati vinograde, zna se ko sam kad se pogase ljeta...

Avatar
andro
Specijalni status V.I.P
Specijalni status V.I.P
Postovi: 10034
Pridružen/a: 11 Apr 2007 02:00
Lokacija: BiH

Re: ODNOS PREMA INVALIDNIM LICIMA

#13 Post Postao/la andro »

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometana vanjskim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:

„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”

Potom je nastavio priču. Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4:1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, …, može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.”

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu - razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol – sada je gubila samo sa 4:3! S jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u sudačkoj nadoknadi od pet minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti. Neko je došao na ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu. Na opšte iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu!

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je - shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu - odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila toliko spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni! Trči, trči, i zabij je u mrežu!”

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše:

„Šutni je, šutni je u gol!”

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu! Zavladao je muk… Potom provala … prasak - svi skočiše:

„Siniša, Siniša, bravo, Siniša!’

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

„Tog dana …”, završavajući svoju priču potreseni otac - dok su mu suze kotrljale niz lice - dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”

Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

***

Ako ti se dopala ova storija – makar bila izmišljena – kopiraj link i proslijedi ga svojim poznanicima.
slika
slika

Avatar
andro
Specijalni status V.I.P
Specijalni status V.I.P
Postovi: 10034
Pridružen/a: 11 Apr 2007 02:00
Lokacija: BiH

Re: Odnos prema invalidnim licima

#14 Post Postao/la andro »

Tihić i Živković onemogućili invalidima ulazak u zgradu institucija BiH
15.04.2010.

Peti susreti osoba s invaliditetom trebali su da budu održani danas u zgradi institucija BiH, ali im to nije omogućeno.

Tema ovogodišnjeg susreta trebala je biti Implementacija konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom u BiH.

Kako je kazao Zijad Arapčić, predsjednik Udruženja invalida BiH, ulazak u zgradu onemogućio im je predsjedavajući Predstavničkog doma i predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Milorad Živković i Sulejman Tihić.

- Iako smo ovaj susret uredno najavili prije mjesec dana, nismo dobili nikakvo obavještenje da nema saglasnosti za održavanje ovakvog skupa u zgradi institucija - tvrdi Arapčić.

Zbog toga su prisutni održali mirne proteste ispred zgrade, gdje su uručili zahvalnice osobama koje brinu o ovoj populaciji, a među njima je bio federalni ministar rada i socijalne politike Perica Jelečević.

- Ministar ranije nije imao sluha za ovu populaciju, ali u posljednju godinu dana angažirao se na tom polju - kazao je Arapčić.

Sljedeći će put, kaže on, sve drugačije organizirati.
slika
slika

Avatar
nnejra
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 7303
Pridružen/a: 15 Apr 2009 19:48

Re: Odnos prema invalidnim licima

#15 Post Postao/la nnejra »

Invalidne osobe bi trebale da imaju ista prava kao i mi, zdrave i radno sposobne osobe. Nažalost, to nije tako i to je ono što govori kakav je odnos države i društva prema invalidnim osobama. Po mom mišljenju invalidne osobe nisu za žaljenje, njih treba prihvatiti kao osobe koje vrijede kao i svi drugi, samo imaju jednu otežavajuću okolnost i zbog toga ih treba još više cijeniti zbog truda koju ulažu u činjenje svakodnevnih stvari.Nadam se da će jednog dana sve institucije imati prilaze za invalidska kolica,liftove i sl. da invalidne osobe mogu same obaviti obične stvari kao što je vađenje ličnih dokumenata , rješavanje nekih imovinskih prava i sl, a ne da za takve stvari trebaju tuđu pomoć zbog čega se sigurno osjećaju manje vrijednim. Isto tako, nadam se da će ubrzo imati priliku za zaposlenje bez diskriminacije što bi im omogućilo da žive od svog rada , jer je jako puno invalidnih osoba obrazovano i osim fizičkog hendikepa ništa ih drugo ne sprečava da uspješno obavljaju posao za koji su se obrazovali. Kada razmišljate o njima, pomislite samo da ste to mogli biti i vi, pa ćete ih gledati na drugačiji način, tj. na isti način na koji gledate sve svoje prijatelje. Vjerujte, oni to žele tj. žele da budu ravnopravni.

Odgovori