Bosanski Forum - BOLCHAT - Balkanski Forum

Ja nisam božji oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
što se razvija čak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba oči zamagljene.

U meni vode Å¡ume, oblaci putuju,
od čudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju čudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.

U meni ključa izvora, plamsa zvijezda,
i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grožđa; oh! u meni mijeha
s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.

U meni nema jednog: nema grijeha !
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost čvorasta korijenja.

Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
i u prasnuću i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;

u Zori Å¡to je sakrita u lijesu
danom od sila što ni žive nijesu;
jer moj je život tek u pravoj crti
-život u danu poslije svake smrti.

Ako se niko sa mnom ne probudi
U raskuženom grobu vaseljena,
o blago nikom ! neće da ga čudi
nevinost bića na kraju vremena…

ljubav je tako cudna stvar.
odjednom, bez ikakve najave
nastani se u tebi
i postane vladaricom tvog srca,
ispunjava te nekom unutarnjom srecom
koju samo zaljubljeni razumiju.
ponekad ju podijelis
sa nekom tebi dragom osobom
a onda kada sve to zavrsi
polako ti para srce, dusu, tijelo...
poput papira na kojem su ispisane rijeci boli i patnje
pomijesane sa suzama
prolivenih zbog osobe koju volimo,
i onda kada ne zelim da itko vidi
i pokusa shvatiti sto nam je,
papir poderemo u tisuce komadica
ili ga zguzvamo i bacimo...
a to i isto ljubav cini nama...
pusta nas da patimo
dok nas to ne slomi
i onda kad smo na vrhuncu ludila
napusti nas na isti nacin
na koji se i pojavila...
i kad smo prepusteni sami sebi,
tek tada uistinu patimo...
do tada smo krivili ljubav,
a sada krivimo samocu...
ona je najgori covjekov neprijatelj...
uvijek je prisutna
i kad tad nam opet pravi drustvo,
a onda opet sve iznova...
ljubav se bez ikakve najave
nastani u tebi
i ti opet volis.....

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo Å¡ljunak u krvi,
Ljuštim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reči te se odriču
I u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
Sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
Da bi se pomirili
sa isčeznućem,
Istresam te iz džepova
Starih košulja,
Stružem te okom
Sa fotografija.
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,
Proklinjem pesme
U kojima stanuješ,
Jedeš, spavaš, umivaš se,,
Sve bih ti oprostio
Samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
Izvajao bih i pod rebra
Ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
Imalo izvan reči,
Samo da postojiš.
Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
Izmislio.

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
Å¡to obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubvljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
Å¡to srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.

Jer nisam mogla za Smrt stati

Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.

Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.

Prođosmo školu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčan zalaz.

Il bolje, on pokraj nas prođe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo Å¡ala.

Pred jednom kućom zastadosmo
- Ko zemlja da je nabubrila -
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.

Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.