Bosanski Forum - BOLCHAT - Balkanski Forum

odysseus je napisao/la:"Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u zivotu,ljepse nego bilo koji drugi stvor na zemlji.Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje.Uvuce se medju njegove divlje isprepletane grane i pjevajuci nabode se na najduzi,najostriji trn.Dok umire,njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepsu od pjesme slavuja ili seve.Cijena te pjesme je zivot,ali citav svijet zastaje da slusa,a Bog na nebu se osmjehuje.
Jer ono najdublje sto u nama postoji moze se dobiti samo po cijenu velike boli,ili bar tako kaze legenda..." Collen McCullough-Ptice umiru pjevajuci

Na kraju knjige:

Ptica sa trnom u grudima pokorava se nekom nepromjenljivom zakonu , on je tjera da se nabode na trn i umre pjevajući.
U trenutku kad joj trn probode grudi ona nije svjesna da joj donosi smrt , jednostavno pjeva i pjeva dok u njoj ima snage za posljednji pje.
Mi , medjutim , kad zabijemo sebi trn u grudi mi znamo, razumijemo , a ipak to činimo.
IPAK TO ÄŒINIMO....

LEJLA , DJEVOJKA SA MODRIM OÄŒIMA


Zija Dizdarević


A Lela je imala tek svijetao , dekadentno-modar refleks u očima.Zašto , najzad , da ne mislim na nju?
Saznanje da me kao slabog nervička odbacila i osjećanje uniženja , predrasude.
Njene kose imaju boju prezrele zobi i to je bitno.
Volio sam je.
Sad mi se čini da i moja ljubav prema svemu što je plavo dolazi otuda.
Februar...Nosio sam je na rukama po svježem , negaženom snijegu , ljubio pod uličnim svjetiljkama , šamarao od slabosti.Pa ona noćna lutanja s njom po periferijskim krčmama i kako je sve to odisalo zločinom i bijedom.
Znao sam i bez odgovora kad će me pozvati telefonom , a dok smo se rastajali mislio sam na prvu frazu one serenade u A-duru za koju je rekla da je divna.
Slatki nemiri...
Jedanput sam tu serenadu zviždukao i budan sanjao o njenim očima , oživljavajući ona uniženja kada se privijala uza me s riječima "zima mi je".
I te slike bile su tiha pratnja muzici što sam je zviždukao.
Intiman duet.
Usjekao mi se neizbrisivo u sjećanje.
Osjećam da ću riješiti zagonetku svog željenog bježanja.

Lela , djevojka s modrim očima!
Najradije sam ronio u te zasjenjene oči , gledao sam dugo , a ona nije treptala.
Bilo je to bježanje od stvarnosti u iluziju voljenja , sav sam se predao zavaravanju , pričao joj o tome kako je zapravo tragično kada jedna zvijezda nestane u svemiru , a mi još pet stotina godina poslije njene smrti gledamo misleći da je ona tu, medju ostalim i odredjujemo joj mjesto.
Njoj sam govorio sve...Njoj sam ćutao...A ona je svojim staklenim pogledom razumjevala ili nije.
Hladni dani i sve je odisalo hladnoćom.
Jutrom smo lutali preko smrznutih puteva oko Dunava i ruke sam joj grijao u svojim dzepovima.
Kamo toplina u tim zjenicama?
Eto to hoću da vam kažem da sam najedanput otkrio da je ta djevojka hladna i to je bio početak kraja.
Žara ona nije imala.Samo hladne , plave oči i kosu boje prezrele zobi.
A reći joj nisam mogao.Kukavički čekah da me napusti, zatim sam bio ljut na samog sebe i jurnuo gologlav u kišnu noć, otkinut od jedne slatke iluzije i ponovo bačen na zemlju...
Na Lelin hladan plav pogled i na onu serenadu moram zaboraviti.I zaboravio sam.Ali opet je postalo nesnosno.
Ljudi su zvijeri a trebalo bi da su ljudi i ja hoću da pobjegnem od njih ali ne u iluziju ljubavi nego tamo negdje , daleko , na sjever , u plave skandinavske daljine , modre i hladne kao Lelin pogled...
Da li sam kriv?
Ipak svi ljudi možda i nisu zvijeri....?
Ali Å¡ta mari ako sve moje misli imaju tako ledenu plavu boju?...

nella26 je napisao/la:

beca_jovi je napisao/la:Pjesma je iluzija sto luta beskrajem svemira i samo je vjetar ljubavi razimije i sluti...I PONEKI COVJEK

autor Ante (ne znam prezime, Poezija)

Prezime ovog pjesnika je Tomić

hvala nella

Možda bi trebalo da mrzim, ali ne mogu.
Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav.
Ovo Å¡to imam sad zna samo za tugu.
Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta.
Ali moja žalost pripada meni.


Meša Selimović "Derviš i smrt"

...No, tesko se mirim s tim da sam ubica.Ne drzi me mjesto,izadjem na ulicu,nemam mira ni tamo,idem u drugu ulicu,pa u sljedecu i,kada gledam lica drugih ljudi,vidim da mnogi za sebe misle da su nevini zato sto jos nisu dobili priliku da pocine neki zlocin.Tesko je povjerovati da su drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevazne igre srece i sudbine.Lica im djeluju tupavije jer jos nisu pocinili nikakav zlocin,pa,kao i svi glupaci,samo izgledaju dobronamjerno.Bilo mi je dovoljno cetiri dana nakon sto sam ubio onog bijednika da lutam po istanbulskim sokacima i shvatim da je pritajeni ubica svako u cijim sam ocima vidio bljesak ostroumlja,a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove duse.Samo su glupi ljudi nevini."

Orhan Pamuk-Zovem se crvena

Ra-Ja je napisao/la:Mary je imala slobodan dan, Bila je sama ,i upravo je razmisljala da li da ode na vikendicu,jer se tam nekako najljepse osjecala....Vikendica je bila udaljena oko 3km od njenoga stana.Rijetko je kada isla autom do nje , radije je pjesacila...Nikoga nije htjela voditi , jer je bio veoma strmovit i opasan put do tamo.
Ocistila je mali cvjetnjak i osjekla par ruza koje su upravo u cvatu,da bih ponijela kuci.Dan je bio veoma topao,sumoran.kao pred kisu,iako je nebo bilo plavo....
Sjela je u lezaljku da se omori, i slucajno zaspala.
Iznenada je nesto probudilo.nesto je cula ,sto je izazvalo neki strah u njoj.
Sama se pitala.
Sto se dogodilo?Ne znam, osjecaj da se nesto dogodilo....Najedanpit se pojavila neka ptica ,koja je neprestano grakala..kao da je izazivala uzbunu...tjerala Mery da krene....
Nekome sam potrebna..
Pokupila je stvari,momentalno krenula nazad,....Ta ptica ...taj jauk je nije napustao.
tokom cijeloga puta.
Dosla je do njegove majke ...cula je da je bolesna...Tamo su bili skoro svi...Ona je lezala neotvarajuci oci ...Nije htjela u bolnicu.Posto je Mary bila panicar u takvim situacijama ,jer je osjetila da je joj treba hitna intervencija.Cudila se kako to ostali nisu primjetili.....Odvezli su je ali je vec bilo kasno.....Mary je bila veoma zalosna, plakala je danima, a i ljuta ,ali na koga ....na sebe ..sto tada nije bila u mogucnosti da joj pomogne...
Jeli to bio onaj glas koji je probudio..i ona ptica koje je nesto ruzno nagovjestavala..? pitala se.Cudnije stvari od toga dogadjale su se cvrscim ateistima od nje , a da nisu pokolebale njihov ateizam...Zasto zivi konopci koji povezuju bice u jednu cijelinu ne bi mogli njezno dodirivati voljenu osobu u trenutku kada se odmotaju? Ipak ona nije bila sama u tom trenutku...Ipak je Mary neko dobro poznavao...a ona se prenula da mu odgovori...Ponekad kilometrima udaljenosti ne predstavlja nista ,pomislila je ,ponekad se zbiju u kratkom trenutku tisine izmedju dva otkucaja srca.....

Tih dana je umrla jedna mudra zena...koja je igrala veliku ulogu u njenom zivotu....

Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu večito zagrejanih mora. Majka ga je često nosila po studenim senkama nekog drveća čije je lišće mirisalo mirisom sna. Nesrećni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po čijim obalama plaču vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je večito na njegovu sunčanu obalu, tamne vrtove i mirne statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholičnog tuđeg mora.

Ali kad su njegove kose, plave kao uvelo lišce, postale bele; Kada su njegove strasne i lepe oči, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio zimu koja nema svoga proleća, Usud ga je vratio ponovo u Joniju. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne beše više onaj isti: i sunčane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oči i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadašnje sunce, ono čudno i ogromno sunce, što činjaše nekada da sve oko njega živi, da lišće ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i čini da on pati dubokom i silnom strašću ljudi.
To je bilo Sunce Mladosti što je minula, sunce što je svetlilo još samo duboko u večernjem sutonu jedne duše i koje je davalo svemu što je obasjavalo čudnu i magijsku lepotu Iluzije.
Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša…"

"Znaš li da se čežnja pretvara u oblak koji odnosi kišu?
A ti okrećeš glavu i pogledom me grizeš. Šta li to vide tvoje ljute oči...
Tražeći svilene bube kroz kakve smo samo strahove prošli. A ljubav, gusta ko krv, sve vreme klizi, probija zivi zid...
A ti okrećeš glavu, i neznošću me grizeš. "

"Tražimo postojbinu svih varki na vašaru reči. Da li je ovo kazna ili dar tvoj, ne znam više... Da li sam sluga života ili slavuj smrti, san samca sa licem prema zidu... Da li mi srce, strelom probodeno, služi kao srce ili konak, ne znam više...
I dar ako je, težak je kao ruka nevidljiva. "

"Ima osoba na ovom svetu kojima je suđeno da same sebe unište, i nikakvo razumno dokazivanje ne može da im pomogne. Što se mene tiče, Justina me je uvek podsećala na mesečara koga su spazili kako korača po opasnom ravnom olovnom krovu na visokoj kuli; svaki pokušaj da je čovek probudi vikanjem mogao bi dovesti do nesreće. Čovek je jedino mogao da je nečujno prati u nadi da će je postepeno odvući od dubokih mračnih bezdana koji su zjapili sa svih strana. Ali nekim čudnim paradoksom, baš ovi nedostaci u karakteru - ove niskosti duše - predstavljali su za mene najveću draž ove kobne dinamičke ličnosti. Pretpostavljam da su se oni nekako podudarali sa slabostima u mom sopstvenom karakteru kojima sam srećom mogao bolje da vladam nego ona. Svestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali deo celovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas. Dok smo razgovarali neosetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je telesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši."

Čovjek treba da se odriče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni.
Moramo se odreći ljubavi da je ne izgubimo.
Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi.
Moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg žaljenja.

Meša Selimović

Zatekla ga je tu,gdje inace ceka, pratio je njen pogled..
-Osjecao sam se nekako bolesno svo vrijeme dok si bila na putu,Mery.Bilo je to zaista cudno! Nisam imao mnogo volje za jelo, a od televizije me boljela glava,Ni citanje novina mi nije pricinjavalo zadovoljstvo, a pivo nije imalo onakav poznat okus. Sestra mi je rekla da sam dosadanjer nisam mogao ostati na jednom mjestu.
Pa sad nedostaje ti seka ,znas ? sigurno si se osjecao osamljen bez nje i mene.-Seka ? Izgovorio je to polako kao da razmislja o njegovom znacenju.-Pa ovaj , ne znam . Mislim da sam na Seku posve zaboravio .Mislio sam na tebe svo vrijeme !

E pa ,vratila sam se ,sto znaci da je sve proslo i da je sve za nama-rekla je veselo-
Sto cemo raditi ovog vikenda ? Kako bi bilo da odemo na more,iako je previse hladno za kupanje, ali mozemo sjediti i odmarati na suncu....

jel ovo tema za misaone citate ili mogu i dijalozi

Ako hoćete nešto da uradite - idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti devojku, ženu, rodjake, poslove, i moguće je - glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana... Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismejavanje, ili izolaciju... Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti... vaše želje da to - stvarno radite! A vi ćete uspeti. Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. Ako ćete da pokušavate - zato idite do kraja! Nema sličnog osećanja, bićete sami sa bogovima, a noći će bukteti u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smeha. I to je jedina borba vredna truda!

beca_jovi je napisao/la:

jel ovo tema za misaone citate ili mogu i dijalozi

Mogu i dialozi naravno,samo ako se tebi sviđaju!