Re: ** Stihovi & Price **
Postano: 01 Nov 2008 02:37
Postao/la im_ex
Sreca pa ne blijede neka sjecanja
I ovaj dan je zalud osvanuo,
zalud se i smracilo,
zalud taj smor od rituala.
Zalud i vjetar prijeti,
zalud i ovaj bol na lijevoj mi strani.
Misle da cu pokleknuti od straha,
straha od nekog ili neceg,
ili da cu se umoriti cuvajuci te
u sjecanju.
Ne boj se,
ne boj se sve dok se osjecam zenom
ne dam sjecanje.
Necu ga dati ni kad me zivot umori,
ni kad mi kosa bude asocirala na snijeg.
Necu, necu,
ni kad mi ruke budu drhtale jos vidljivije
no sto drhte sada,
sada kad zelim da te dodirnem
a znam da te nemam.
Sreca, znam da sacuvam vrijednost.
Sreca da si ti moja vrijednost.
Sreca da ne blijede neka sjecanja.
Znam da te nemam,
znam da sam te samo na kratko imala.
Znam da te majka nije za mene rodila,
da sam te imala a nisam smjela.
Ti pogotovo nisi smio mene da imas
a imao si me.
Sreca da smo bili hrabri,
a bili smo k'o niko drugi sto bio nije.
Mozda ovo nikad neces procitati,
a kad bi,
nabacio bi onaj tvoj osmijeh,
osmijeh ocima, koji volim.
Bio bi i dalje ponosan na mene,
prozeli bi te zmarci dok ovo citas.
Zazmurio bi na momenat,
ponosan na mene,
tek da me osjetis blizom.
Bi, bi - znam to.
Dal bi mi i tad tepao "Zivote moj",
e, to ne znam.
Sreca da ne blijede neka sjecanja.
I, dok se i ova noc muci
da me uplasi crnilom -
ja nista.
Pitam se tako ponekad:
a kad te ovako jako osjetim, cuvam,
kako to da drugima ne bih mogla
pozeljeti da dozive ovo sto mi jesmo,
iako im zelim srecu, svima.
Mozda zato sto
ne zelim da ih boli na lijevoj strani.
Mozda sto ne bi znali da cuvaju vrijednost
k'o sto ni ti nisi znao.
Eto, ja tako iz dana u dan
iz noci u noc ...
Radujem se tvom povratku
do kog, mozda, nikad nece doc'.
Re: ** Stihovi & Price **
Postano: 11 Jan 2009 03:20
Postao/la im_ex
Sarajevo se promijenilo
Moj stari je oÄÂni ljekar, hirurg, apolitiÄÂan ÄÂovjek i rat je, logiÄÂno, proveo radeći svoj posao u bolnici. U poÄÂetku je, kao i prije rata, ustajao u Å¡est sati i nakon doruÄÂka i brijanja odlazio… automobilom, ukoliko to za naÅ¡ Wartburg nije neprikladna titula, na posao
Peđa Kojović
PoÄÂetkom aprila 1992. godine, dok smo mama, moja mala sestra i ja protestovali pred zgradom SkupÅ¡tine u Sarajevu, pokuÅ¡avajući da s joÅ¡ nekoliko hiljada ljudi na taj naÄÂin sprijeÄÂimo izbijanje rata, moj stari je bio u Italiji na službenom putu. Nije to bilo niÅ¡ta neobiÄÂno. Stari je ÄÂesto odlazio na meÄ‘unarodne skupove oÄÂnih ljekara s kojih nam je donosio ÄÂudesne priÄÂe o velikim i dalekim gradovima, o neobiÄÂnim ljudima, o bolestima koje haraju po nama nepoznatom svijetu i, naravno, "naruÄÂene" poklone.
VidjevÅ¡i na vijestima da je rat, nakon viÅ¡emjeseÄÂnog smucanja po provinciji, odluÄÂio je krenuti u naÅ¡ grad, nabrzinu je spakovao stvari, sjeo u avion i prvo odletio za BeÄÂ, a onda iz BeÄÂa za Beograd. PoÅ¡to je avionski saobraćaj izmeÄ‘u Beograda i Sarajeva već bio prekinut, stari je sljedećeg jutra sjeo na autobus i otiÅ¡ao u Tuzlu, a odatle malim kombijem u Doboj, gdje je uhvatio posljednji voz iz Bosanskog Novog za već opkoljeno Sarajevo. Kad je, nakon nekoliko dana putovanja, napokon doÅ¡ao kući i vidio da smo mama, Snježa i ja živi i zdravi, nabrzinu se istuÅ¡irao, obukao ÄÂisto odijelo i otiÅ¡ao u bolnicu "da vidi Å¡ta mu je s pacijentima".
Moj stari je oÄÂni ljekar, hirurg, apolitiÄÂan ÄÂovjek i rat je, logiÄÂno, proveo radeći svoj posao u bolnici. U poÄÂetku je, kao i prije rata, ustajao u Å¡est sati i nakon doruÄÂka i brijanja odlazio… automobilom, ukoliko to za naÅ¡ Wartburg nije neprikladna titula, na posao.
Od te svoje petominutne vožnje stari je odustao tek koji mjesec kasnije, kad mu se jednog dana uÄÂinilo da je srpski snajperist, na brdu iznad Skenderije, "zaista odluÄÂio da kokne baÅ¡ njega", na raskrsnici kod Higijenskog zavoda. Sklonio je Wartburga "negdje na sigurno mjesto" i pridružio se svom kolegi, profesoru LovrinÄÂeviću, koji se od Ciglana do bivÅ¡e Vojne bolnice prebacivao "tajnom, bezbjednom stazom", koja je vodila kroz cigansko naselje Gorica. Mama je radila u OÄÂnoj klinici na KoÅ¡evu. Kao i stari, i ona je odlazila na posao rano ujutro, dok tobdžije spavaju, i vraćala se naveÄÂe.
Kad je, nakon nekoliko mjeseci rata, svima u Sarajevu postalo oÄÂigledno da će srpska opsada potrajati duže nego Å¡to su govorili na vijestima, i da nas ameriÄÂka "Ã…Â esta flota", koja je u to vrijeme paradirala Jadranom, ipak neće spasiti, starci su moju malu sestru Snježanu ubacili u jedan od posljednjih izbjegliÄÂkih konvoja, koji ju je, da ironija bude potpuna, iz grada koji su napali Srbi odvezao u Beograd.
Nas troje smo ostali u ratom zamraÄÂenom gradu.
Bosna viÅ¡e neće biti kao prije NaveÄÂe bismo se okupili oko kuhinjskog stola i uz rižu ili makarone, koje je mama, ÄÂini mi se, kuhala u suzama, prepriÄÂavali jedno drugom glasine koje smo ÄÂuli na ulici ili radiju i televiziji. Starog politika, kao Å¡to rekoh, nikad nije zanimala, ali je, naravno, vojnu situaciju oko Sarajeva pratio sa strašću ÄÂovjeka ÄÂiji život zavisi od toga.
On je, kao stari komunist i Jugoslaven, vrlo teÅ¡ko prihvatio i prebolio ÄÂinjenicu da se JNA, nakon poÄÂetne diskrecije, otvoreno stavila na srpsku stranu, ali je utjehu naÅ¡ao u novoosnovanoj "Armiji BiH, armiji svih patriotskih graÄ‘ana Bosne i Hercegovine".
MeÄ‘utim, kad su, nakon nekoliko mjeseci, priÄÂe o odvoÄ‘enju, muÄÂenju i ubijanju Srba koji su ostali u Sarajevu, a koja su sprovodili "komandanti" koji su nosili obilježja Armije BiH, u njegovim oÄÂima potvrÄ‘ene liÄÂnim saznanjem o sudbini naÅ¡e komÅ¡inice PrugoveÄÂki, stari je ostao "bez svoje strane". S obzirom da nije imao "svoju vojsku" za koju bi mogao da navija ÄÂista srca, bez stida i zatvaranja oÄÂiju, stari je odbijao da uÄÂestvuje u haustorskim geopolitiÄÂkim debatama pravdajući se frazom "za mene ni naÅ¡i ni njihovi nisu naÅ¡i". Neki susjedi su to Å¡to je stari govorio shvatali onako kako je i miÅ¡ljeno, a drugi su, kad on nije bio tu, uz njegovo ime poÄÂeli dodavati pridjeve koji se u standardnim rjeÄÂnicima mogu pronaći pod pojmom petokolonaÅ¡tvo.
Stari se povukao u sebe. Prestao je da raspravlja s komšijama o situaciji i polako gubio nadu da će "Bosna ikad više biti onakva kakva je bila prije rata". Potpuno se posvetio bolnici i pacijentima.
Ibro i Caco MeÄ‘utim, mama i ja smo, usprkos njegovoj Å¡utnji, upravo zahvaljujući njemu, uvijek meÄ‘u prvima u zgradi saznavali Å¡ta se dogaÄ‘alo na ratiÅ¡tima oko Sarajeva. Za svaki pokuÅ¡aj deblokade grada znali bismo već koji sat nakon... Å¡to je propao, jer bi stari doÅ¡ao kući tek kasno naveÄÂe, umoran, znojav, skoro, uz sasvim malo pretjerivanje, krvavih ruku. Ili nikako, kako je mama zvala vrijeme od dva uzastopna dana njegovog izbivanja iz kuće. Deblokade su propadale, vrijeme je prolazilo.
Malu zalihu hrane smo ubrzano troÅ¡ili, vode nije bilo ni u blizini naÅ¡eg stana, a dolazak zime koji se, zahvaljujući odluci nekog srpskog generala, poklopio s trajnim nestankom struje u ÄÂitavom gradu je opÅ¡tu situaciju ÄÂinio joÅ¡ depresivnijom. Dani su postajali sve kraći i kraći i u naÅ¡em prizemnom stanu je već u rano popodne postajalo hladno i mraÄÂno. Srećom.
Stari je jednog dana u bolnici upoznao nekog "jako finog ÄÂovjeka Ibru", kojeg je "neki komandant Caco" tako premlatio da su Ibri po licu iskoÄÂili "i edemi i hematomi". (Edemi su, objasnio mi je, obiÄÂni podlivi, a hematomi su krvni podlivi, koji, najÄÂešće, nastaju od udaraca, ali se pojavljuju i kod nekih drugih oboljenja.)
Stari je Ibru pažljivo pregledao, zaÅ¡io mu rane, popriÄÂao malo s njim o životu i "nekako se odmah sprijateljio". Od tog dana, taj Ibro, koji je radio u nekom muslimanskom dobrotvornom druÅ¡tvu, zvao je naÅ¡u kuću barem jednom sedmiÄÂno s pitanjem - doktore, treba li Å¡ta? Svakih nekoliko sedmica na naÅ¡im bi se vratima pojavio mladić s kutijom punom hrane i pozdravom od Ibre. Kad je zima s brda siÅ¡la u grad i uselila se u naÅ¡ negrijani stan, Ibro nam je donio malu, limenu peć, koja je radila na "Å¡ta god stavite unutra", kako je rekao Ibro, aludirajući oÄÂima na tatine debele medicinske knjige u staklenoj vitrini. Peć je bila kockasta i na gornjoj ploÄÂi se mogla podgrijati konzerva hrane i prokuhati voda za kafu. Nekoliko dana kasnije Ibro nam je poslao neÅ¡to drva i uglja i tako je rijeÅ¡en problem grijanja i kuhanja.
Ali stvari su onda krenule nagore. Sticajem nesretnih okolnosti, stari je, nakon Å¡to je kao ljekarska pratnja u svom Wartburgu, ispratio konvoj teÅ¡kih ranjenika iz obruÄÂa, uhapÅ¡en na povratku u Sarajevo, na barikadi kod aerodroma. Odveden je u logor Kula, gdje je, nakon Å¡to je odbio ponudu da preuzme posao i kuću jednog cijenjenog oÄÂnog ljekara iz Banje Luke, ÄÂiju je sudbinu odredila njegova nacionalnost, osuÄ‘en zbog "izdaje srpskog naroda".
Amerika, Amerika Kako smo mama i ja ubrzo saznali iz poruke koju nam je poslao putem MeÄ‘unarodnog komiteta Crvenog krsta, dobio je 12 godina zatvora. Iskustva mog oca u tim logoraÅ¡kim danima su straviÄÂna i zaslužuju puno viÅ¡e od onoga Å¡to im ja u ovoj priÄÂi mogu pružiti. Srećom.
Stari se iz logora izvukao nakon ÄÂetiri mjeseca, slagavÅ¡i upravniku da pristaje da radi u bolnici na Palama. Upravnik ga je pustio i vratio mu sve Å¡to mu je oduzeto, osim liÄÂnih dokumenata, koja je zadržao kao garanciju da ga stari neće prevariti i pobjeći preko granice.
Stari je iste noći sjeo u svog Wartburga i pobjegao u Crnu Goru, kod mog teÄÂe Dragana. Snježana je, u meÄ‘uvremenu, odluÄÂila da napusti Beograd. Nije viÅ¡e mogla da podnese da joj u Å¡koli nastavnici "kradu" slovo "j" iz imena. Prijavila se nekoj humanitarnoj organizaciji kao izbjeglica i otiÅ¡la u Ameriku da na miru zavrÅ¡i srednju Å¡kolu.
Ja sam, po nalogu novinske agencije za koju sam radio, trbuhom za kruhom, prateći rat, preÅ¡ao iz Sarajeva u istoÄÂni Mostar. Mama je ostala sama u stanu. Srećom, Ibro je i dalje redovno slao pakete i zvao da pita - gospoÄ‘o, ima li vijesti od doktora?, treba li vam Å¡ta? Nakon nekoliko mjeseci planiranja i pet-Å¡est hiljada njemaÄÂkih maraka mita koje smo platili "pravim ljudima", mama je, skrivena u UNPROFOR-ovom oklopnjaku, izaÅ¡la iz Sarajeva.
Kada smo se, nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti, napokon, mama, tata i ja skupili u Splitu, odluÄÂili smo da se i mi, kao Å¡to je to uradila Snježana, prijavimo kao izbjeglice i tražimo da i nas prime u Ameriku. Zahvaljujući ÄÂinjenici da je, dok je bio u logoru, tata registrovan od strane MeÄ‘unarodnog komiteta Crvenog krsta, proces je iÅ¡ao relativno glatko i mi smo se 14. marta 1995. godine u Chicagu "spojili s naÅ¡om malom Nanom", koja je sad već uveliko bila studentica. Ponovo smo jedno kratko vrijeme živjeli zajedno. Ali... ja sam ubrzo dobio posao u istoj onoj novinskoj agenciji za koju sam radio i u Sarajevu i preselio iz Chicaga u Washington.
Snježana je poÄÂetkom ljeta zavrÅ¡ila studije, iznajmila stanÄÂić zajedno s momkom i poÄÂela da radi kao uÄÂiteljica klavira. Gledano sa strane, naÅ¡a porodiÄÂna situacija je izgledala dosta dobro, skoro idiliÄÂno, ali stari je, duboko u sebi, ustvari bio jako nesretan. Nedostajala mu je njegova profesija, njegovi pacijenti, odnosno, kako on kaže, "da bude nekome od neke koristi". Srećom.
Duhovi Afrike Nakon nekoliko teÅ¡kih i monotonih godina u Americi, stvari su krenule nabolje. MeÄ‘unarodna humanitarna organizacija Blind Mission, koja se bori protiv sljepila, ponudila je starom posao oÄÂnog hirurga u svojoj novoj bolnici. Bolnica, a samim tim i njegovo buduće radno mjesto, nalazila se u Africi, u Tanzaniji, u malom mjestu ispod Kilimandžara, koje se zove Moshi. Stari je mogućnost "da opet radi svoj posao i ima pacijente, pa makar i u Africi" zgrabio sa strahom, ali objeruÄÂke. Mama je, Å¡ta će, pristala.
I tako su njih dvoje otiÅ¡li u Afriku. Starom se ubrzo vratilo i samopouzdanje i "unutraÅ¡nja mirnoća koja je neophodna za hirurÅ¡ki nož". PronaÅ¡ao je svoju svakodnevnu rutinu i "ponovo bio onaj stari", pisala je mama. Tokom sedmice je radio u bolnici, a vikendom bi on, medicinska sestra i pilot sjeli u mali avion, dvokrilac, i letjeli do, drugim naÄÂinom nedostupnih, plemena i tu, u džungli, na licu mjesta vrÅ¡ili "preglede i manje medicinske intervencije".
"Napokon sam od neke koristi", pisao je stari u e-mailu.
U Ameriku, u posjetu Snježani i meni, starci su dolazili nekad jednom, a nekad dva puta godiÅ¡nje, putujući preko pola svijeta s koferima punim drvenih figura, izrezbarenih frulica i afriÄÂkih bubnjeva od zebrine dlake. PriÄÂali su nam o novoj blistavoj bolnici i bijedi koja je okružuje, o mrežama protiv malarije, o ÄÂudnim bubama i zmijama zbog kojih nikad ne smiju hodati bosi, o slonu koji im je uniÅ¡tio baÅ¡tensku garnituru, o majmunu koji mamu prati oko kuće i o tome da se iz njihovog dnevnog boravka vidi kako se boja snijega na vrhu Kilimandžara mijenja od jutarnje do popodnevne kafe.
Mama je priÄÂala kako tatu "svi, osim plemenskih vraÄÂeva", jako vole i cijene. O tome kako su Afrikanci zapljusnuti nesrećama i bolestima kojih se zapadni svijet viÅ¡e i ne sjeća i kako je banana ustvari neÅ¡to Å¡to raste ispred svake kuće, neÅ¡to kao uliÄÂna svjetiljka. Nakon nekoliko sedmica starci bi odlazili nazad u Afriku, tužni i zabrinuti, sa "svježim fotografijama naÅ¡e djece" u fotoalbumu. Srećom.
Nakon pet afriÄÂkih godina vratili su se u Sarajevo. Stari je, logiÄÂno, direktno s aerodroma otiÅ¡ao "u svoju bolnicu", s nadom da će dobiti "svoj posao", ali se, tokom razgovora s direktorom bolnice, ispostavilo da im uopÅ¡te ne treba oÄÂnih ljekara.
Nakon nekoliko mjeseci, uz pomoć dobrih prijatelja, stari se, ipak, zaposlio u jednoj od sarajevskih bolnica. Kad bih ga nazvao iz Amerike da vidim kako je i Å¡ta radi, on bi mi priÄÂao kako ga "kolege nisu baÅ¡ prihvatile" i da mu, iz nekog razloga, na jutarnjoj raspodjeli rada nikad "ne zapadne dovoljno pacijenata" i da mu je zato malo dosadno na poslu.
PriÄÂao je kako se Sarajevo promijenilo, kako se sada za Bajram pije i puca kao nekad za Novu godinu, kako se od automobila na trotoarima viÅ¡e ne može ni Å¡etati gradom i da on, sve ÄÂešće, propjeÅ¡aÄÂi ÄÂitavim gradom bez ijednog pozdrava. Razgovor se uvijek zavrÅ¡avao njegovom konstatacijom da mu je "u Africi bilo najljepÅ¡e". (U vrijeme kad su živjeli tamo, uvijek se žalio: prljavo, primitivno, itd.)
PriÄÂao bi da ÄÂesto, naveÄÂe ili popodne, kad legne i zatvori oÄÂi, razmiÅ¡lja "o divnom životu ispod Kilimandžara", o tome kako je jednom operisao kralja plemena Masai. O ljepoti afriÄÂkog neba u predveÄÂerje. O ÄÂudnim afriÄÂkim bolestima. Sve Å¡to bi vidio na sarajevskim ulicama i pijacama - prljavÅ¡tinu, drvene ÄÂaplje ili neko egzotiÄÂno voće - stari bi automatski dovodio u vezu s Afrikom i onda priÄÂao o njihovom životu tamo. "Ovdje niÄÂemu ne služim", rekao bi kad bismo ga mama i ja pokuÅ¡ali razvedriti, "a u Africi sam..."
Acanthamoeba keratitis Jednog dana kolege na poslu su ga, na njegovo iznenaÄ‘enje, zamolile da "i on pogleda jedan ÄÂudan sluÄÂaj". Pacijent je, rekle su mu kolege, iz dana u dan gubio vid. I nakon bezbroj pregleda dijagnoza je ostala nepoznata, a svi pokuÅ¡aji terapije naslijepo zavrÅ¡avali su bez vidljivih rezultata.
U oku tog pacijenta, jednog Å¡esnaestogodiÅ¡njeg sarajevskog djeÄÂaka, stari je tokom pregleda "prepoznao neÅ¡to iz Afrike". Naime, stari je posumnjao da je uzrok bolesti "jedna minijaturna afriÄÂka životinjica, koja se zove Acanthamoeba keratitis", i koja je, za razliku od afriÄÂkog, izuzetno rijetka na evropskom kontinentu. DoduÅ¡e, kako je stari objasnio kolegama, u Africi žive dvadeset dvije vrste ove amebe i uglavnom su bezopasne, ali Emir, kako se zvao oboljeli djeÄÂak, se, nekim ÄÂudom, zarazio jednom od osam vrsta koje napadaju ljudske oÄÂi i ubrzo, ukoliko se pacijentu ne dadne odreÄ‘eni lijek, dovodi do trajnog sljepila. Bolest je u Evropi toliko rijetka da se većina oftalmologa tokom studija i prakse nikad i ne sretne s njom, a tamo gdje neke bolesti nema, lijek je skoro nemoguće pronaći. Srećom, stari se sjećao formule po kojoj su laboranti u Moshiju pravili taj lijek i kolege farmaceuti su ga smijeÅ¡ali u bolnici. Dva dana kasnije, nova terapija je zaustavila napredak sljepila, promijenila raniju prognozu i time potvrdila dijagnozu.
Nekoliko sedmica nakon toga.
Zvoni telefon.
Javi se mama.
(Mama mi je i ispriÄÂala ovu priÄÂu. On sam od sebe ne bi.)
- Halo, izvolite…
- Gospođo, Ibro je...
- Ibro, oh, moj bože, kakvo iznenađenje, sve ove godine... Kako ste, Ibro?
- Ja sam dobro, gospođo. Kako ste vi? Čuo sam da ste se vratili.
- Jesmo, Ibro, ali nismo se stigli javiti, znate kako je...
- Znam, znam. Neka. Neka ste se vratili, nego, gospođo, kako je doktor? Je li tu?
- Nije tu, Ibro, biće kući za jedno sat, ali inaÄÂe je dobro. Je li vam trebao neÅ¡to?
- Gospođo, molim Vas, zvaću ja ponovo, ali recite doktoru da mu zahvaljujem do neba, recite mu da mi je spasio unuka... eto... tako mu recite.
- Ibro, Vašeg unuka?
- Mog Emira, gospođo.