Nemoj da mi uputiš više
nijedan pogled,
ÄÂak i ako bi smeo.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
i tiho, neÄÂujno urezuje tvoje ime
u neke moje još nerođene rime
žute i plave boje,
a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
Ne budi moje orkane snene
da se neki ne zakovitla iz pene,
ponašaj se i dalje kao da ne postojim, i kao što si do sada umeo
nastavi da gledaš kroz mene
u nedogled
iako tu ispred tebe stojim.
Nemoj uopšte da me gledaš,
zaboravi me.
Potroši svoje poglede na one druge, na one što znaju da se kikoću,
da od svega naprave važnu temu,
na one izgubljene u beskraju
što ne znaju za samoću,
na one Å¡to se trude
da uvek nose Å¡minku,
na one kojih se sve tiÄÂe
a tako malo znaju...
Gledaj njih,
zaboravi mene, klinku,
ja nisam takva niti takva mogu da budem,
ja sam iz neke potpuno druge priÄÂe.
Nemoj da mi uputiš više
nijedan osmeh.
Jedan je dosta.
Pomisliću da u tom novom još nešto piše
i bojim se, izazvaću podsmeh
kod onih kojih se sve tiÄÂe...
U meni se rodi i osta
želja koja klija i raste,
i izvija se i trudi
da izleti u nebo
i nemoguće preraste.
I zato nemoj, nemoj nikada više da mi poklonis nijednog smeška.
Zamisli da me nema,
da ne postojim, tako je bolje. Moram to da te molim jer se bojim,
strašno se bojim
da je tvoj osmeh samo greška.
Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje će znati da ga vrate, onima koje ne vole ÄÂekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmišljanja,
a da ga prime još manje.
Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja dok ne ugleda svitanje,
predugo ÄÂezne da izleti,
predugo plete Å¡arene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao te druge,
ja sam iz neke sasvim druge Å¡eme.
Nemoj da mi uputis vise
nijednu reÄÂ,
ÄÂak i ako to želiÅ¡.
Sve reÄÂi mogu da imaju i drugo lice,
i šta ako ti to prekasno shvatiš
i poželiš da ih vratiš
i priÄÂuvaÅ¡ za neku drugu zgodu
kad vidiÅ¡ Å¡ta u mojim oÄÂima piÅ¡e,
pa se sneveseliš,
a već je kasno, već si ih pustio da odu?
Ne, nemoj mi reći ni jednu reĠviše,
bojim se da će i moje reÄÂi da poteku
izazvane tvojim
pa će da se sliju u moćnu reku
i da teku i teku...
Tako se bojim
da će iz mene bujica da provali,
da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
da iskažem sve što smo do sad otćutali.
Neka tvoje reÄÂi odu na tamo neke
oÄÂima blizu
a mislima daleke, na one Å¡to imaju raspletene kose,
Å¡to uvek sluÅ¡aju ali retko ÄÂuju, na one Å¡to se oblaÄÂe u Rimu i Parizu,
na one kojima je važno šta će da obuku
i šta će da nose,
na one Å¡to se stalno utrkuju...
Na mene ne bacaj reÄÂi,
zamisli da ne postojim,
jer ja se bojim, strašno se bojim
da neće niÅ¡ta da me spreÄÂi
jednom kad moja bujica krene,
kad se otkaÄÂi i provali i dotakne sve vaseljene
koje nam dele sreću i tuge.
Zato te molim, najlepše molim,
zaboravi mene,
ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
jer ja nisam i nikad neću
biti kao te neke druge.
I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
ÄÂak i ako se osmeliÅ¡
pa to poželiš,
ÄÂak i ako se na to odvažiÅ¡.
ÄŒak i ako ti konaÄÂno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruža more tišine
i svu silinu uragana
u istom trenu.