Stranica: 1/1.
Odnos prema invalidnim licima
Postano: 04 Okt 2008 21:24
Postao/la vornevljev
Kakav je na¹ odnos prema invalidima,koliko ih po¹tujemo i koliko dozvoljavamo da se ukljuèe u normalne dru¹tvene tokove.
Imate li u svojoj bli¾oj ili daljoj okolini neku invalidnu osobu?
Podijelite s nama svoja iskustva ako ih imate.
Moje skromno mi¹ljenje je da ova tema zaslu¾uje mjesto na forumu jer razgovarajuæi o tome duhovno se obogaæujemo i samim tim postajemo bolji ljudi.
Ja lièno imam poznanika sa kojim s vremena na vrijeme sjednem popijem kahvu pa èak i zapijemo ponekad na derneku.
Znam da je on odlièan momak i da nimalo ne zaostaje za ljudima koji nisu invalidi,ali eto ima deformitet na donjim ekstremitetima.
To ga ne spreèava da bude u dru¹tvu te èak i da ponekad bude u centru pa¾nje jer se nametne svojom duhovito¹æu.
Nekako smatram da se trebamo pona¹ati prema tim osobama tako da oni ne primjeæuju da im povlaðujemo u nekim sluèajevima i da se prema njima u nekim situacijama pona¹amo "za¹titnièki".
Postano: 04 Okt 2008 21:27
Postao/la sabinax
bila je tema...ali nema veze, vorne smijem li tu ubaciti odgovor jednog meni dragog forumasa, samo ako nadem tu temu, a onda cu ja odgovoriti
Postano: 04 Okt 2008 21:29
Postao/la vornevljev
sabinaX je napisao/la:bila je tema...ali nema veze, vorne smijem li tu ubaciti odgovor jednog meni dragog forumasa, samo ako nadem tu temu, a onda cu ja odgovoriti
Za¹to ne bi smjela,prekopiraj taj post.
Postano: 04 Okt 2008 21:38
Postao/la vornevljev
papaya je napisao/la:umno zaostale (onaj drugi termin ne znam da prevedem)
U jezicima na ovim prostorima (srpski,hrvatski i bosanski) nekada se govorilo za osobe sa psihom-motorièkim smetnjama da su "retardirane",¹to je bilo grubo i nepo¹teno da ih tako nazivamo,ali slu¾beni naziv je bio taj.
Odnedavno se taj naziv zamijenio sa nazivom "osobe sa posebnim potrebama",mada niti jedan naziv nije dovoljno dobar jer na neki naèin te osobe odmah obilje¾avamo,ali eto ovaj sad je dosta bla¾i i u svakom sluèaju mi se vi¹e sviða nego onaj gore.
Postano: 04 Okt 2008 21:54
Postao/la sabinax
Citat Yo-yo:
Bas me zanima sta mislite o zaljubljivanju u hendikepirane osobe. Dali mozete da se zaljubite u hendikepiranu osobu? Ili osobu koja ima tesku bolest? Kako uopste gledate na te osobe? Dali biste se ponasali isto kao i sa ostalim osobama?
Znaci govorim o razlicitim vrstama hendikepa, od slijepila, preko invaliditeta do raka pluca.
Moje licno misljenje, a i iskustvo je da mogu zaljubiti se u takve osobe. I recimo nikad se neponasam drugacije u njihovom prisustvu. Sto vise mislim da itekako znaju imati dosta nekih vrlina i sposobnosti sto mi ''normalni'' nemamo.
Imao sam djevojku koja nije imala jednu nogu. Ali to me nije sprjecavalo da je vodim sa sobom u kino, pozoriste, pa cak smo bili i na koncertima. To je bilo ludo, hehe, sjecam se da je izvadila umjetnu nogu i pocela zadirkivati ljude...hehe, sasavo. Dosta toga sam cijenio kod nje sto nije imalo veze sa izgledom, sta vise ona je bila jako privlacna.
Isto tako se sjecam da je bilo dosta ljudi koji nisu mogli to da shvate. Bilo je tu i dobacivanja, podrugivanja i svasta sto ne dolici ni jednoj ''normalnoj'' osobi. U tim sam se trenutcima stalno pitao, 'pa dobro, ko je ovdje normalan?'
I kad smo prekinuli to uopste nije bilo zbog izgleda...
Postano: 04 Okt 2008 21:56
Postao/la sabinax
a ovo je tada bio moj odgovor:
Moj odgovor je da hendikep ne smeta ako ta osoba koja ga ima sama njime nije opterecena u smislu da sama razmislja da joj je nedostatak i da se zali.
Jako mi se svidaju ljudi koji su kao ova djevojka od Yo-Yo koji se cak sale na racun svog hendikepa, s takvima je lako biti.
Ali s druge strane znam covjeka koji je obolio od multiple skleroze i postao jako naporan. Zeni je brojao svaku minutu kada je bila vani i bio strasno ljubomoran, stalno je sebe sazaljevao. Zena vise nije mogla i odlucila se razvesti. Rekla je: neka mi bog sudi: ne rastajem se zbog njega jer je bolestan vec zato jer je stvarno egoistican.
I ja joj vjerujem
Postano: 04 Okt 2008 22:01
Postao/la sabinax
I sada mislim slicno, kod fizièkih invalida je vrlo bitan duh, ne da sebe sazaljevaju vec da su borci i na taj nacin mogu postici da se zanemari njihov fizicki nedostatak
Dok kod "mentalno zaostalih osoba" je drugi slucaj, ali oni znaju biti tako bezbrizni i dobrodusni, jedan nas prijatelj ima retardiranog brata koji ide u skolu za takve osobe i jednom prilikom su imali zabavu u nekom discu gdje smo bili pozvani, vjerujte mi, ja do tada nisam vidjela osobe koje se bolje zabavljaju i uzivaju u tom izlasku...oni su tako iskreno i svim srcem uzivali i zabavljali se tako da je ta njihova odusevljenost presla i na sve ostale posjetioce
Postano: 04 Okt 2008 22:18
Postao/la dare__71
Osobe koje zasluzuju posebno mjesto u drustvu odnosno mislim na privilegije koje mozda i nisu dostatne bar na nasim podrucjima i da poznajem par pojedinaca mada bosna je puna slicnih lica i moj je jedini odnos prema njima kao i prema ostalima clanovima naseg drustva bara na odnos mislim mada da ima i momenata kada traze moju pomoc ako sam ne zakljucim da je trebam ponuditi.Sta reci sem da mi je drago kada se slicni adaptiraju i nose sa svojim hendikepomali da ih sazaljevam to je zadnja stvar koju bi uradio
Re: ODNOS PREMA INVALIDNIM LICIMA
Postano: 22 Okt 2008 20:11
Postao/la maida_20
I ja isto mislim da se prema invalidnim licima treba ophoditi isto kao i sa "normalnim "osobama.
Ali covjek nesvjesno svojim gestovima(mislim da ih ne mozemo ni kontrolisati)pokazuje sazaljenje.
No zalosno je to sto mnogi osjecaju prema takvim licima odbojnost,nerazumijevanje,nepostovanje-zalosno je to,umjesto da bude bas obrnuto,da se borimo da i oni imaju neki polozaj u drustvu mi to njima svjesno ili nesvjesno uskracujemo!
Re: ODNOS PREMA INVALIDNIM LICIMA
Postano: 16 Maj 2009 16:49
Postao/la nella26
U naÅ¡em druÅ¡tvu je jako žalosno Å¡to su dali nekakve povlastice invalidima npr. ne moraju ÄÂekati red i sl. ako hoće vaditi kakve papire a rijetko gdje su napravili mogućnost prilaza invalidnim osobama u kolicima.
Htio ili ne moraÅ¡ se sažaliti i pomoći ÄÂovjeku da udje npr. u opÅ¡tinu jer kolica ne mogu uz stepenice.
A vlasti priÄÂaju samo o povlasticama invalida a nigdje u praksi vidjeno.I Å¡to je najtužnije veliki broj ih živi na rubu egzistencije.
Re: ODNOS PREMA INVALIDNIM LICIMA
Postano: 19 Aug 2009 09:44
Postao/la andro
Na dobrotvornoj gala-veÄÂeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za Å¡kolu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od uÄÂenika podijelio je sa prisutnima priÄÂu koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom dogaÄ‘aju. Zahvalio je Å¡koli i njenom predanom osoblju, te nastavio:
„Ukoliko nije ometana vanjskim uticajima, sve Å¡to priroda stvori je savrÅ¡eno kreirano. Ali moj sin SiniÅ¡a ne može nauÄÂiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono Å¡to i njegovi vrÅ¡njaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?â€Â
Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog SiniÅ¡e, doÄ‘e na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu naÄÂina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.â€Â
Potom je nastavio priÄÂu. SiniÅ¡a i njegov otac Å¡etali su pored parka, gdje su neki djeÄÂaci, koje je SiniÅ¡a inaÄÂe poznavao, na terenu igrali nogomet. SiniÅ¡a je upitao oca:
„Što misliÅ¡, tata, da li bi me pustili da igram s njima?â€Â
SiniÅ¡in otac je znao da većina djeÄÂaka ne bi željela da neko kao SiniÅ¡a igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu znaÄÂilo da mu dozvole da zaigra i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga druÅ¡tvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu. SiniÅ¡in otac je priÅ¡ao jednom od djeÄÂaka pored aut-linije i upitao (ne oÄÂekujući previÅ¡e) bi li i SiniÅ¡a mogao zaigrati s njima. DjeÄÂak se u nevjerici okrenuo prema igraliÅ¡tu i rekao:
„Znate Å¡to, gospodine, mi gubimo sa 4:1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, …, može, nek igra za naÅ¡u ekipu, pokuÅ¡at ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.â€Â
SiniÅ¡a se malo namuÄÂio hodajući do ekipe, ali je sa Å¡irokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa osjećajem rastuće topline u grudima. DjeÄÂaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog ÄÂovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice SiniÅ¡ina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je joÅ¡ uvijek gubila sa dva gola razlike. SiniÅ¡a je pokrivao lijevu stranu terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu iÅ¡le, on je oÄÂito bio u euforiÄÂnom raspoloženju jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu - razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj zavrÅ¡nici SiniÅ¡ina ekipa je opet postigla gol – sada je gubila samo sa 4:3! S jednim golom u minusu, smijeÅ¡ila im se prilika za eventualno izjednaÄÂenje u sudaÄÂkoj nadoknadi od pet minuta. I zaista, dosuÄ‘en je penal za SiniÅ¡in tim i djeÄÂaci su se dogovarali ko će ga izvesti. Neko je doÅ¡ao na ideju da puca SiniÅ¡a, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu. Na opÅ¡te iznenaÄ‘enje - SiniÅ¡i su ipak dali loptu!
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer SiniÅ¡a nije ni znao ni mogao ni pravilno Å¡utirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je SiniÅ¡a stao iza lopte, protivniÄÂki golman je - shvativÅ¡i da SiniÅ¡ina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u SiniÅ¡inom životu - odluÄÂio baciti se na pogreÅ¡nu stranu kako bi lopta ipak uÅ¡la u mrežu.
SiniÅ¡a je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakaÄÂio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktiÄÂno rijeÅ¡ena, jer je lopta bila toliko spora i većina protivniÄÂkih igraÄÂa bi je mogla sustići. MeÄ‘utim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaÅ¡e:
„SiniÅ¡a, SiniÅ¡a, trÄÂi za njom, SiniÅ¡a, trÄÂi, stigni je, stigni! TrÄÂi, trÄÂi, i zabij je u mrežu!â€Â
Nikada prije u svom životu SiniÅ¡a nije toliko brzo trÄÂao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je zavrÅ¡ila u gol-autu. Doteturao se i Å¡irom otvorenih oÄÂiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi Å¡to će dalje. Svi povikaÅ¡e:
„Šutni je, Å¡utni je u gol!â€Â
UhvativÅ¡i dah, SiniÅ¡a je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutraÅ¡njom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu! Zavladao je muk… Potom provala … prasak - svi skoÄÂiÅ¡e:
„Siniša, Siniša, bravo, Siniša!’
Zajapurenom i preneraženom SiniÅ¡i priskoÄÂiÅ¡e svi suigraÄÂi, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
„Tog dana …â€Â, zavrÅ¡avajući svoju priÄÂu potreseni otac - dok su mu suze kotrljale niz lice - djeÄÂaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.â€Â
SiniÅ¡a nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je joÅ¡ iste zime, nikada ne zaboravivÅ¡i da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja doÄÂekala oduÅ¡evljena majka, grlivÅ¡i ga i plaÄÂući od sreće!
***
Ako ti se dopala ova storija – makar bila izmišljena – kopiraj link i proslijedi ga svojim poznanicima.
Re: Odnos prema invalidnim licima
Postano: 16 Apr 2010 09:13
Postao/la andro
Tihić i Živković onemogućili invalidima ulazak u zgradu institucija BiH
15.04.2010.
Peti susreti osoba s invaliditetom trebali su da budu održani danas u zgradi institucija BiH, ali im to nije omogućeno.
Tema ovogodišnjeg susreta trebala je biti Implementacija konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom u BiH.
Kako je kazao Zijad ArapÄÂić, predsjednik Udruženja invalida BiH, ulazak u zgradu onemogućio im je predsjedavajući PredstavniÄÂkog doma i predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupÅ¡tine BiH Milorad Živković i Sulejman Tihić.
- Iako smo ovaj susret uredno najavili prije mjesec dana, nismo dobili nikakvo obavjeÅ¡tenje da nema saglasnosti za održavanje ovakvog skupa u zgradi institucija - tvrdi ArapÄÂić.
Zbog toga su prisutni održali mirne proteste ispred zgrade, gdje su uruÄÂili zahvalnice osobama koje brinu o ovoj populaciji, a meÄ‘u njima je bio federalni ministar rada i socijalne politike Perica JeleÄÂević.
- Ministar ranije nije imao sluha za ovu populaciju, ali u posljednju godinu dana angažirao se na tom polju - kazao je ArapÄÂić.
Sljedeći će put, kaže on, sve drugaÄÂije organizirati.
Re: Odnos prema invalidnim licima
Postano: 08 Maj 2010 18:34
Postao/la nnejra
Invalidne osobe bi trebale da imaju ista prava kao i mi, zdrave i radno sposobne osobe. Nažalost, to nije tako i to je ono Å¡to govori kakav je odnos države i druÅ¡tva prema invalidnim osobama. Po mom miÅ¡ljenju invalidne osobe nisu za žaljenje, njih treba prihvatiti kao osobe koje vrijede kao i svi drugi, samo imaju jednu otežavajuću okolnost i zbog toga ih treba joÅ¡ viÅ¡e cijeniti zbog truda koju ulažu u ÄÂinjenje svakodnevnih stvari.Nadam se da će jednog dana sve institucije imati prilaze za invalidska kolica,liftove i sl. da invalidne osobe mogu same obaviti obiÄÂne stvari kao Å¡to je vaÄ‘enje liÄÂnih dokumenata , rjeÅ¡avanje nekih imovinskih prava i sl, a ne da za takve stvari trebaju tuÄ‘u pomoć zbog ÄÂega se sigurno osjećaju manje vrijednim. Isto tako, nadam se da će ubrzo imati priliku za zaposlenje bez diskriminacije Å¡to bi im omogućilo da žive od svog rada , jer je jako puno invalidnih osoba obrazovano i osim fiziÄÂkog hendikepa niÅ¡ta ih drugo ne spreÄÂava da uspjeÅ¡no obavljaju posao za koji su se obrazovali. Kada razmiÅ¡ljate o njima, pomislite samo da ste to mogli biti i vi, pa ćete ih gledati na drugaÄÂiji naÄÂin, tj. na isti naÄÂin na koji gledate sve svoje prijatelje. Vjerujte, oni to žele tj. žele da budu ravnopravni.