Juče su heroji branili nas, a šta imaju danas?!

Piše: Aldijana Mustafić

Ratni vihor, ubijanja, masakr, silovanja, mučenja, jednom riječju agresija na R BiH. Baš u to vrijeme nastala je jedna od najvećih armija svih vremena, a to je Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ove godine su se navršile dvije pune decenije od njenog formiranja, kada je u najtežim okolnostima goloruka krenula u rat, u odbranu domovine, radi njene opstojnosti u vjekovnim svojim granicama.

Da, borili su se naši borci, ali ne za ovu Bosnu i Hercegovinu koju danas imamo, podijeljenu jednom iskrivljenom linijom na dva dijela. Njena cjelovitost i suverenost  narušena je 1995. godine, kad je Republika Bosna i Hercegovina, izgubila naziv Republika i taj isti naziv dodjeljen genocidnoj tvorevini tzv. Republici Srpskoj, koja je zajedno sa paravojnim formacijama JNA vršila agresiju na R BIH, čija vlast ni danas ne priznaje Bosnu i Hercegovinu kao državu.

Danas nakon dvadeset godina šta bi se moglo napisati o toj našoj Armiji R BiH. Ostala su samo sjećanja na uspjehe, njihove herojske borbe u oslobadjanju svakog pedlja naše zemlje. Upravo na godišnjicu formiranja elitnih brigada i evociranjem uspomena na pobjedonosne juriše i bitke, tad se sjetimo šehida i poginulih boraca, koji su  prolili krv za ovu zemlju, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca.

Samo se tad sjetimo od datuma do datuma, od godine do godine.

Šta danas imaju ti isti borci?

Hoću da pitam, šta su im dali?

Dali su im da štrajkovima glađu, spaljivanjem i drugim ekstremnim načinom, bore se za svoja prava, prava koja im je država bila u obvezi da osigura, za nju su se borili.

Zar su se borili da danas ti isti heroji budu jedna od najugroženija kategorija društva?

Sve bi da nešto više napišem, ipak, nemam smjelosti, ni hrabrosti da pišem o tim velikim ljudima, časnim herojima koji su u najtežim trenucima branili sviju nas, a danas su primorani da se bore za svoju egzistenciju i mole za spas.

Grad Bužim, nazvan kao grad vitezova, poznat je po svojim herojima. U čast herojske borbe, odbrane i sjećanja na ratni put bužimskih vitezova već 17 godina, održava se tradicionalna manifestacija „Slobodarski dani viteškog grada Bužima" od 04.08. - 15.08., popraćena sa raznim sportskim, kulturnim, historijskim i ostalim sadržajima. U okviru manifestacije izdvajaju se dva bitna historijska datuma,  i to 05.08. kada je poginuo brigadni general Izet Nanić i 15.08. dan kada je formirana 505. bužimska brigada, koja ove godine obilježava 20.-tu godišnjicu od svog formiranja.

I ove godine, kao i prethodnih godina općinu Bužim, posjetit će nekoliko hiljada ljudi, kako bi popratili sportske i kulturne sadržaje. U samo nekoliko dana, koliko traje manifestacija svi koji dođu osjetit će jačinu patriotizma te male čaršije.

Jačina emocija i patriotizma i ovog puta se mogla vidjeti na tradicionalnom maršu «Put bužimsih vitezova». Marš je pješački pohod na dan pogibije legendarnog komandanta 505. Viteške brigade, brigadnog generala Izeta Nanića od Bužima do platoa Ćorkovače, jednom od najvećih poporišta najžešćih borbi za odbranu naše domovine. U toj dugoj koloni bilo je preko 800 učesnika razne dobi, od djece do onih najstarijih, čiji su sinovi upravo koračali tim istim putem prije skoro 20 godina.Na platou Ćorkovače bio je organiziran tevhid pred duše šehida, a poslije iftar, akšam i teravih namaz.

Gledam te stare majke, na  izboranom licu suze im stale, brisale su ih rubom marame, sjećajući se svojih sinova, koje su izgubile upravo na tom mjestu. Pogled im je pao na crnu zemlju, kao da vide njihove vojničke čizme dok gaze hrabro na putu ka slobodi. Ipak, danas sloboda je tu, većina njih nije dočekalo da osjete njen miris, zauvijek su otišli sa ovog svijeta i krenuli stazom šehida, na čelu sa svojim legendarnim komandantom Izom, kako su ga od milja zvali. Veliki broj najboljih sinova Bosne i Hercegovine, nije među nama, ali sjećanje na njih treba da bude dio našeg života,naša obaveza, jer slobodu u kojoj uživamo upravo je ono što su nam oni ostavili u amanet.

Mili sine, moj Izete

Kraj nišana majka stala,
iz oka joj suza pala,
mili sine, moj Izete,
iz njedara, uzdah joj se ote.

Stoji majka Rasima
pored bijelog nišana,
oko nje mukla tišina,
nema više njenog sina.

Suznih očiju, sagnu se majka,
miluje nišan svoga junaka,
jaka bol dušu joj reže,
za sinovima, srce joj se steže.

Po nišanu ruka blaga,
pomilova dva bisera draga,
što za Bosnu mladost daše,
bijele ruke prazne ostaše.

Stoji majka, u crnu zemlju gleda,
a iz nje miriše sloboda.
Hrabrog viteza, prkosnog generala
zauvijek je crna zemlja prekrila.

(U znak sjećanja na 17. godišnjicu pogibije brigadnog generala Izeta Nanića)

• 12 Avg, 2012
• 1099 pregleda