Najava povećanog broja promatrača iz Velike Britanije i NATO-a na izborima ove godine u Bosni i Hercegovini u skladu je s nedavnim pozivom Visokog predstavnika za BiH Valentina Inzka za pojačanje angažiranja međunarodne zajednice u zemlji. To znači da Inzko jasno podupire ideju rada bivših visokih predstavnika koji su imali potporu europskih zemalja i Sjedinjenih Država za provedbu reformi, nametanje zakona kao i smjenu legalno izabranih dužnosnika.

Promatrači bi trebali osigurati pravovaljani tijek izbornog procesa, ali je značajno i povećanje broja vojnika koji bi, prema britanskom listu The Times, imali cilj „spriječiti miješanje Rusije tijekom predstojećih izbora“. Britanci naročito imaju za cilj provođenje slobodnih i pravednih izbora bez štetnih utjecaja izvana. To se odnosi na Rusiju kao i na bilo koju drugu zemlju. Izgleda da se svaki izborni proces u Europi sada prati sa strahom kako Rusija ne bi uplela svoje prste i utjecala na izborni rezultat.

I dok je u nekim državama ovo upletanje drugih država očigledno, u Bosni i Hercegovini, kao i na cijelom Balkanu, radi se o daleko zanimljivijem i dalekosežnijem političkom procesu. Europska je unija postavila ambicioznu agendu za Zapadni Balkan. Prvo, želi osigurati pomoć u usmjeravanju izbjegličkih valova s Bliskog istoka i iz Afrike. Drugo, želi da regija riješi svoje unutarnje razmirice mirnim putem. Konačno, želi smanjiti utjecaj Turske i Rusije u regiji koliko je god to moguće. Niti jedan od ovih ciljeva nije lako ostvariti, a ovaj treći je osobito težak s obzirom na duboke povijesne veze Rusije i Turske s Balkanom. No, u posljednjih nekoliko godina su Rusija i Turska zaokupljeni vlastitim socioekonomskim poteškoćama, pa im Balkan nije bio na visokoj ljestvici prioriteta. Takvo stanje otvorilo je prostor Europskoj uniji za povećanje utjecaja financiranjem razvoja na Zapadnom Balkanu.

Zatvaranje 'crne rupe' u Europi

Novi plan se čini kao okvirni dokument za ostvarivanje njemačkih ciljeva u regiji, napose Berlinskog procesa, te uključuje financijski plan za Zapadni Balkan i spominje 2025. godinu kao završnu godinu ulaska zemalja u Europsku Uniju i zatvaranje ove 'crne rupe' u Europi. Naravno, ništa se ne može jamčiti, jer je 2025. daleko i mnogo toga se može dogoditi u Briselu, kao i u spomenutim državama. Obećanje Brisela, osobito s obzirom na blisku suradnju s NATO-om i Sjedinjenim Državama, je ipak jasna poruka Rusiji i Turskoj o njemačkim i američkim namjerama.

U studenom prošle godine je Atlantic Council, think tank stručnjaka i savjetnika State Departmenta i NATO-a, održao stručnu konferenciju o Balkanu i objavio studiju o novoj američkoj strategiji za Balkan, u kojoj Atlantsko vijeće savjetuje da se sve zemlje Zapadnog Balkana što prije uključe u NATO Savez, te da će Sjedinjene Države preuzeti ključnu ulogu u regiji, uz koordinacijske napore Europske unije. Vijeće za vanjsku politiku (CFR), koje oblikuje američku vanjskopolitičku viziju od 1921. godine, također je postavilo Balkan na visoko treće mjesto prioriteta u 2018. godini, nakon Sjeverne Koreje i borbe protiv radikalnih islamista.

Time se postavljaju sasvim nove konture međunarodnih političkih odnosa vezanih za Balkan. Nakon Bliskog istoka, Balkan je novo područje gdje bi se mogli voditi proxy sukobi raznih oblika i tipova, a u kojima bi se iskušavala ideja multipolarnog svijeta. Radi se o ideji i viziji svijeta u kojemu nema više unipolarne sile Sjedinjenih Država, već nekoliko središta moći djeluje koordinirano ili međusobno sukobljeno u političkom, gospodarskom i kulturnom formiranju međunarodnih odnosa. Ovdje se nazire moć Sjedinjenih Država, Rusije, Kine, Indije, Europske Unije kao i drugih zemalja, na globalnoj i regionalnoj razini. U balkanskoj regiji su glavni veliki igrači Washington, Moskva, Brisel, Peking i Ankara. Rusija, Turska i Kina prikazuju razvojne modele odvojene od političke uvjetovanosti ili temeljene na alternativnim vrijednostima. Drugim riječima, te zemlje pokazuju da EU nije jedina opcija na stolu.

Srbija najpouzdaniija saveznica Rusije

Čini se da je Rusija na vrhu popisa glavobolje EU-a. Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a Federica Mogherini izrazila je zabrinutost 2017. godine kako je "pretpostavljeni cilj Moskve otkloniti povezanost regije s EU i predstaviti Rusiju kao alternativu". Prema tim mišljenjima, Rusi vode strategiju "podijeliti i vladati" kako bi osvojili euroskeptične sektore lokalnih društava i oslabili aktivnosti EU. Takva mišljenja ukazuju i na to da je Rusija povijesni saveznik bosanskih Srba, podržavajući svoje poteze kako bi opstruirali bosanskohercegovački napredak prema savezu NATO-a.

Rusija ne skriva činjenicu da ima gospodarske i političke interese u regiji i da se oni često protive euroatlantskim interesima. Zamjenik ruske Dume, Sergej Šargunov, ide toliko daleko da kaže da "Rusija ima romantični odnos sa Zapadnim Balkanom". No, ta „ljubav“ se ne pretvara u gospodarsku dobit. U prosjeku 70 posto izvoza zapadnog Balkana odlazi u EU, što pokazuje stalni rast u posljednjih deset godina. Trend je suprotan kada se radi o Rusiji. Međutim, Rusija ima značajan utjecaj kroz energetski sektor u Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, zemlje u kojima Moskva pokriva gotovo sto posto potražnje za plinom. Što se tiče konkretnih rezultata političkog utjecaja, čini se da je Srbija najpouzdanija saveznica Rusije. Beograd je odbio primjenjivati sankcije EU protiv Rusije i pregovara o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom unijom. Nadalje, stanovništvo Srbije općenito pozitivno gleda na odnose s Rusijom i ne podržava NATO. Iako je općenito zadovoljna kretanjem Srbije k EU, srpsko javno mnijenje također podupire bliže veze s Rusijom.

Veliki interesi Turske i Kine u regiji

No, nije samo Rusija ta koja igra igru protivnu interesima zapadnih zemalja na Balkanu. Turska ima podjednake ako ne i jače povijesne veze s Balkanom i također gaji velike interese u ovom dijelu Europe. Trilateralni mehanizmi konzultacija između Turske, Bosne i Srbije savršeni su primjer trgovinske diplomacije Ankare na Balkanu. Na najnovijem trilateralnom sastanku u siječnju razgovaralo se o turskoj investiciji u regiji i ključnim infrastrukturnim projektima, a Erdogan je obećao pomoći Bosni i Srbiji u izgradnji autocesta kojima bi se ove dvije zemlje spojile. Mnoge političke i gospodarske inicijative Turske čine se kao potpora eurointegracijskom putu balkanskih zemalja, posebice jer sama Ankara želi imati dobre saveznike unutar EU-a, kao što su BiH ili Albanija. Ipak, unutarnji razvoj događaja u Turskoj i stalne kavge s Europom mogu na kraju dovesti do subverzivne uloge Turske.

Najzad, tu je i utjecaj Kine. Sve zemlje Zapadnog Balkana - isključujući Kosovo, koje Kina ne priznaje - dio su platforme suradnje "16 + 1". Taj forum povezuje Peking sa šesnaest zemalja, a smatra se probnim savezom u sveukupnim odnosima Kine i Europe. Formulacija suradnje miješa "meku politiku" (inicijative za izgradnju povjerenja i kulturne razmjene) i gospodarsku suradnju, posebno u području infrastrukture. Uloga tih šesnaest partnera smatra se presudnom u svjetlu kineskog stvaranja distribucijske infrastrukture koja će olakšati kretanje kineske robe iz nekoliko luka u južnoj Europi - Pirej, Solun i Bar - preko Balkana u sjevernu Europu. Kineske su tvrtke dobile ugovore u regiji vrijedne 5,5 milijardi eura za izgradnju autocesta i željeznica. Rastući priljev kineskog izravnih stranih ulaganja u Europi vjerojatno je ubrzao prijedlog Europske komisije o uspostavi pravnog okvira za provjeravanje priljeva izravnih stranih ulaganja u EU. Potpuna integracija regije Zapadnog Balkana na europsko jedinstveno tržište je u interesu Kine, ali ne i u interesu svih europskih država članica.

Sve ove zemlje imaju interes u bosanskohercegovačkim izborima, kao i u svim drugim izborima na Balkanu. Zapadna prijetnja silom, međutim, je najgori oblik obračuna s ovakvim stanjem. Prikazivanje i obećavanje atraktivnog projekta integracije nije dovoljno; EU mora osigurati da se pridržava toga. Postojanje alternativnih čimbenika i modela nije glavni problem s kojim se suočava BiH i druge zemlje Balkana. No, ako se EU ne pridržava svoje strategije proširenja ili smanji svoju prisutnost u regiji, tada će sve metode i obećanja biti nerealni. Zalaganje za proeuropsko opredjeljenje bez konkretnih koraka je ono što bi ojačalo alternativne modele razvoja - posebice kod onih aktera koji su sve nezadovoljniji europskom politikom.