SVJEDOČANSTVO O ZLOČINCU Jovan Tintor je bio gospodar života i smrti u Vogošći

Zahvaljujući inertnom tužilaštvu i sudstvu Bosne i Hercegovine Jovan Tintor, savjetnik Radovana Karadžića i predsjednik SDS-a i Kriznog štaba Srpske općine Vogošća tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. godine dugo se šepurio "špartajući" prostorom naše zemlje ali i susjedne Srbije misleći da nikada neće odgovarati za zločne kojima je kumovao.No, konačno je i tome došao kraj. Gospodar života i smrti na prostoru Vogošće tokom minulog rata, konačno, je u rukama pravde. Porodice ubijenih i nestalih Bošnjaka trebale bi dobiti kakvu-takvu satisfakciju. Sigurne su samo da, ma koliku kaznu dobije, ona neće biti adekvatna zločinima koje je počinio.

Jovan Tintor je stavove svog lidera Radovana Karadžića, izrečene u novembru 1991. godine na jednom od skupova Srpske demokratske stranke u okviru priprema za takozvani 'Plebiscit srpskog naroda': "Kakva god Bosna bude, u srpskim krajevima i srpskom selu, ni jedan muslimanski temelj se neće zakopati, jer ćemo mi dati upustvo Srbima da ne smiju prodati Muslimanima zemlju. Prvi temelji koji se zakopaju letjeće u vazduh, i svaki temelj, koji se zakopa, letjeće u vazduh", praktično provodio u Vogošći odmah nakon prvih višestranačkih izbora.

Pred tek konstituisanoj, novoizabranoj, Skupštini opštine, na njegovu inicijativu se našla peticija 215 građana srpske nacionalnosti iz Krivoglavaca, upućena na više adresa, počev od Mjesne zajednice do predsjednika Skupštine SR BiH, a u kojoj "po cijenu otvorenog sukoba i žrtava" ne žele dozvoliti da u njihovom selu Muslimani kupuju zemlju i grade svoje kuće, jer žele "po svaku cijenu sačuvati etnički karakter sela".

Njegova firma "Tintor gradeks" služila je za "pranje" novca. Preko noći, prosječan moler počinje lumpovati i trošiti za jednu noć više novca nego što su mnogi, od njega uspješniji, mali privrednici, mogli zaraditi za godinu dana. Kako se bližila velikosrpska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu njegov kapital se sve više i više uvećavao, a osim automobila za vlastiti prevoz počinje koristiti i helikoptere Jugoslovenske narodne armije. Oružje iz kasarni JNA pod njegovom prismotrom dijeljeno je "ugroženom" srpskom narodu. Cisterne goriva iz kasarni JNA u Semizovcu i Misoči odlazile su ko zna kuda. Dio profita od prodaje slijeva se u džepove Jovana Tintora. Tako dobivenim novcem kupovao je povjerenje lidera SDS-a. Dolazi u sam vrh srpske vlasti. Kao komandant Kriznog štaba "Srpske opštine Vogošća", a kasnije kao predsjednik Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke i član ratnog predsjedništva "Srpske opštine Vogošća", imao je neograničenu moć. Od otimanja novca i stvari od Bošnjaka do oduzimanja njihovih života.

Jovan Tintor je, svojom naredbom, broj 117/92 od 14.maja 1992.godine, jedinice JNA Garnizona u Semizovcu sa svim svojim materijalnim sredstvima i opremom, stavio pod komandu Kriznog štaba "Srpske opštine Vogošća", a koji je pod jedinstvenom komandom oružanih snaga "Srpske republike BiH". Time je oživotvorio riječi svog lidera Radovana Karadžića da "Srbi nemaju potrebe ni za kakvom stranačkom vojskom, Armija je tu", jer se "naši i njihovi ciljevi stopostotno poklapaju".

Da se ciljevi Jugoslovenske narodne armije i srpskih kolaboracionista SDS-a poklapaju i prije ove naredbe imao sam priliku da se lično uvjerim pri susretu sa Jovanom Tintorom dok je sredinom aprila 1992. godine raspoređivao jedinice JNA na vogošćanskoj petlji, na mostu preko rijeke Bosne za koju je govorio da će se, uskoro, "crvenjeti od krvi balijske". Kasnije sam i sam prinudno zatočen u agresorski logor "Bunker" iz kojeg sam, nakon sedam mjeseci, uspio pobjeći na stranu pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine iz njihovog "živog štita". Samo 18., 21. i 23. septembra 1992. godne u "živom štitu" na brdu Žuč poginulo je 15 lograša, a njih 36 teže ili lakše ranjeno.

Jovan Tintor je 2. maja 1992. godine svojom naredbom br.E 12/92, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba "Srpske opštine Vogošća", naložio da se pansion "Kon tiki" u Vogošći "Stavi na raspolaganje" srpskoj policiji, "radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica". Taj objekat po zlodjelima koja su u njemu i obližnjem "Bunkeru" činili Srbi nad Bošnjacima vrlo brzo dolazi u žižu, kako domaće, tako i svjetske javnosti. Ovo mjesto pamtiće mnogi kao jedno od onih u kojem su se dojučerašnji poznanici iživljavali nad bošnjačkim stanovništvom. Osim batina i drugih fizičkih maltretiranja, ostaće upamćeno i kao mjesto u kojem su silovane žene, djevojke, pa čak i djevojčice. Cilj je bio zastrašiti, poniziti i degradirati ženu, a onda je ubiti te na taj način spriječiti da se istina sazna.

Tintor je odgovoran i za devastiranje UNIS-ovih tvornica u Vogošći, prije svega za otuđivanje vozila i rezervnih dijelova iz Tvornice automobila Sarajevo. Vanrednim popisom obavljenim u vremenu od 22.do 28.aprila 1992.godine konstatovano je slijedeće stanje automobila: Na lageru se nalazilo 1.924 Golfa i Caddya za YU tržište, 18 registrovanih automobila (Audi, Passat) VWG ugovornih radnika na radu u TAS-u, 30 registrovanih automobila u voznom parku TAS-a, 10 Golfova A3 ("O" serija) i oko 2.200 automobila u dijelovima. Sva ta vozila su u roku od tri mjeseca opljačkana.

Ratno povjereništvo "Srpske opštine Vogošća" aktom br.03-140/92 od 3.avgusta 1992, na traženje komande blažujske brigade da im se dodijele dva Golfa i jedan Caddy, istu obavještava "da na lageru u tvornici TAS već više od jednog mjeseca nema automobila jer su, uglavnom, bespravno otuđeni pa vam ne možemo udovoljiti zahtjevu". Osim Tintora u trgovini Golfovima bili su uključeni Radovan Karadžić, Momčilo i Mirko Krajišnik, Ratko Ađić... Pod njegovom jurisdikcijom, neeksplodirane avonske bombe kojima se mrvilo voogošćansko naselje Svrake unesene su džamiju u Svrakama, kuću potpisnika ovih redova i drugih Bošnjaka i onda aktivirane.

Više od 800 uglavnom Bošnjaka prošlo je kroz agresorske logore "Bunker" kod Pansiona "Kon Tiki" u Vogošći, Kasarna JNA u Semiovcu, "Planjina kuća" u Svrakma, "Nakina garaža" na Vogošćnskoj petlji i drugim mjestima zatočenja koje je formirako Krizni štab pod njegvom jurisdikijom. Njih 400 danas nisu među živima. Ubijeni su ili u iz njih odveden u nepoznatom pravcu te se o njihovoj sudbini ni danas ništa nezna. Samo na prostoru Vogošće u dvije masovne grobnice u Svrakama i Tihovićima ekshumirana je 229 bošnjačka žrtva.

Za tijelima još 62 vogošćanina još se traga. Zna se da su ubijeni ali nije utvrđeno gdje su sahranjeni. Godine 1993., popisom koji su obavili na teritoriji okupiranih naselja, a upoređenim sa popisom stanovništva iz 1991.godine, utvrđeno je da je sa svojih kućnih pragova protjerano 13.127, uglavnom Bošnjaka. Svojim naredbama Krizni štab kojim je rukovodio Jovan Tintor propisivao je način života i smrti na prostoru kojge su držali pod svojom kontrolom. Građani koji nisu bili ubijeni ili odveden u neki od logora da bi izašl iz Vogošće morali su "dobrovoljno" potpisivati ugovore da svu svoju pokretni i nepokretnu imovinu "daruju" Srpskoj općini Vogošća ili nekom od jurišnika Srpske demkratske stranke. Ukliko to nisu htjeli bivali su ubijeni.

• 9 Feb, 2016
• 1792 pregleda