Ovo je stota pjesma
Posljednji jecaj u prazno...
...Zadnji drhtaj prije vječnog sna.
Želim nestati...
Možda samo na tren zaklopiti oci...
Zaboravit`stvarnost..
Ne osjećati bol...

Ovo je stoti jecaj u prazno...
Zadnja suza što slijeva se niz obraz snova.
Ovo je stoti vrisak koji razbija tamu
I traži plamen ljubavi na odavno ugaslom zgarištu...
Stoti vapaj stvarnosti koja guši i uništava razum...

Ovo je stota ispovijest
Prosjaka i sanjalice
Majke i žene...
Izgubljene duše na putu kroz život.
Bol je zapregla svoje uzde,
Stvarnost bičuje iluzije...
Grč se širi tijelom i savija ispružene ruke...

Ovo je stoti stih
Stota misao upućena prema jugu...
I ova zemlja po kojoj gazim
Nije mi majka već maćeha samo..
Tijelo žene razdiru uzdasi...

Ovo je stoti zov ljubavi što ne gubi plam na kiši
Ponor ponovno zjapi...
Kao praznu lutku nose me koraci,
Tijelo ne žudi za hranom već tvojim pogledom...

Ovo je stoti jauk savjesti,
Stoti krik želje u prazno.
Jato crnih ptica sabire se nad mojom glavom
Zovu me krikom...
Vihor razara stoti jecaj i raznosi visovima boli i čežnje
Oluja se sprema
Čekam još samo kišne kapi da ponovno osjetim na sebi...

Uzimam stoti gutljaj vina,
Kap po kap ispijam sjećanje...
Nastavljam dalje putem sjene
Pokošena žitna polja pružaju se ispred mene...