Nigdje toliko ljudi
kao u jednom čovjeku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vjetra.
Ima me u vodi,
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti razčovečen.

Ja jesam djeljiva sa svačim,
ali ne i razoriva.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Na ovu zemlju sam svratila
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan
toliko mi je stalo da ostanem u tebi
budalasta, čudno draga.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti - to ja još uvjek
šašava letim i živim.