Pokloni tvoj osmijeh tamo nekoj drugoj,
i petoj i sedmoj
pokloni ga onima koje ce znati da ga vrate,
onima koje ne vole cekanje,
kojima nije problem da svojim osmijehom uzvrate
odmah,bez razmisljanja,
a da ga prime jos manje.

Pokloni ga njima,meni nemoj,
jer moj osmijeh predugo sanja
dok ne ugleda svitanje,
predugo cezne da izleti,
predugo plete sarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za svo to vrijeme
moje usne su nijeme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao druge,
ja sam iz neke sasvim druge seme.

Nemoj da mi uputis vise
nijednu rjec,
cak i ako to zelis.
Sve rjeci mogu da imaju i drugo lice,
i sta ako ti to prekasno shvatis
i pozelis da ih vratis
i pricuvas za neku drugu zgodu
kad vidis sta u mojim ocima pise,
pa se neveselis,
a vec je kasno,vec si ih pustio da odu....

Ne nemoj mi reci nijednu rjec vise,
bojim se da ce i moje rjeci da poteku
izazvane tvojim,
pa ce da se sliju u mocnu rjeku
i da teku i teku..........

Tako se bojim
da ce iz mene bujica da provali,
da me nece biti dovoljno ,
svo vreme u nasem vjeku
da iskazem sve sto smo do sad otcutali.......