uvjek me mozes izdati.....

Vrijeme prolazi,onako kaskaju dan za danom teskim i umornim koracima godine smjenjuju jedna drugu...a ja?
Ja jos uvjek nisam posao za tobom, mozda me cekas i sada tko zna,mozda si ostala ista,mozda si starija i sada jos vise imas shvatanje zivota mnogo drugacije nego prije,mozda si mladja ili imas bore tko zna,tko zna gdje si sada i s kim...mozda si i sama kao i ja,mozda cekas da kazem jos nesto,neku poslednju rijec...mada sve vec proslo je..odavno je poslednje na kraju poslednjeg..poslednji sam i ja i sve oko mene,pokusavam pronaci ljubav u obliku tebe i tvoje rijeci u obliku tvojih usana ali godine ne zele da cekaju na mene i moje ispade negdje u kasne sate...znas onako kako sam i prije znao nestati jos uvjek to cinim mada mozda sad i na duze vrijeme izgubim se od svega,ponekad i od svih i onda poslije pokusavam da se vratim ......uzalud..pokusavam da ne mislim na sve...bez pravila je citav zivot pa onda pravdam se i opravdavam i tebe uz sav bijes koji jos uvjek izbija iz mene..jos cuvam one liste poziva u starom mobitelu kada si u 02:45 ostavljala svoje ime na tom malom komadicu stakla...pisalo je nekad davno,jos uvjek su tu poruke nisam ih izbrisao cuvam taj mobitel negdje u kraju,cak skrijem ga nekad i od sebe kada pokusam da se odmorim malo od misli na tebe...ali uvjek kada sam blizu tu negdje pogledam opet krisom i jos uvjek pise u 04:15 **nisam zaspala jos mislim na tebe,jedino moje**
Pisem sada i ja takve poruke,mozda s malo vise lazi ili istine u njima,kako god se okrene ali naucio sam od tebe da ne idem daleko, da pokusam da otvorim vrata a da ne izlazim i da nikog ne pustam unutra...pitam se kako si,da li si dobro tamo daleko da li imas nekog naivnog,iskrenog i mozda malo slicnog meni...sjetim se jos uvjek kako si plakala kad si prvi put vidjela me s lisicama na rukama,onako isprebijanog sto od ljudi u plavom sto od prijatelja onog tvog novog, sad mozda vec starog tko zna...plakala si tada i kroz suze onako mozda reda radi govorila zasto, zasto sam to uradio...pitala si se zasto...a ja sam se cijelo vrijeme pitao zasto ne znas zasto..molio sam Boga da shvatis zasto ali nisam saznao da li si...da li si saznala jer nestala si, nisi ni htjela da znas,....kod tebe je sve bilo laz, rijeci,mrtva slova,svaka pitanja,svaki odgovori i svaki put bio je lazan..ali i dalje tvoje stope ljubim izmedju cetiri zida jos uvjek razgovaram s resetkama i krevetom koji se raspada od mojih ideja,misli i slova tvoga imena ....jos uvjek cujem taj poslednji pucanj za koji sam mislio da je zavrsio na meni,poslije njega tisina i tvoj glas jecaj i plac...ne zbog mene.sad znam da nije bio zbog mene...ali ipak ja sam jos uvjek tu..
mislim i dalje na tebe i pokusavam da dodjem bilo kada, kada god izadjem bilo kad, kad ostarim, kad bez glasa ostanem,bilo kada opet cu htjeti da da me izdas ponovo jer ja rodjen sam da izdajes me ponovo, ponovo i ponovo...

  • Bez komentara