Jednoga dana bî svima objavljeno da ce otok potonuti te svi saciniše camce i napustiše otok. Osim ljubavi. Jedino je ljubav ostala. Zeljela je ostati sve do posljednjega trena, samoga kraja. Kada je otok bio gotovo potonuo ljubav odluci zatraziti pomoc. Bogatstvo prodje pored nje u ogromnome brodu. Ljubav upita:“Bogatstvo, hoceš li me povesti sa sobom?” “Ne, ne mogu”, odgovori bogatstvo, “mnogo je zlata i srebra na mome brodu. Za tebe nema mjesta.” Ljubav odluci upitati taštinu koja takodjer prolaziše pored nje na predivnome brodu. “Taštino, molim te, primi me na brod!” “Ne mogu ti pomoci. Sva si mokra, mozeš mi ošteti brod”, odgovori taština. Tu negdje blizu bijaše i tuga te i nju ljubav zamoli: “Tugo, primi me kod sebe na brod!” “E ljubavi, tako sam tuzna da moram biti sama.” Sreca prodje pored ljubavi ali bijaše tako vesela da je cak nije ni cula kako zove. Iznenada, iskrsnu nešto: “Dodji, ljubavi, ja cu te povesti.” Bijaše to jedan starac. Tako sretna i vesela ljubav cak zaboravi upitati starca gdje idu. Kada su pristali starac ode svojim putem. Svjesna koliko duguje tome starcu ljubav upita znanje, takodjer jednog starca: “Ko mi je ovo pomogao?” “Bilo je to vrijeme.”, rece znanje. “Vrijeme?”, zacudi se ljubav. “Zašto mi je ono pomoglo?” Znanje se nasmiješi zraceci velikom mudrošcu i odgovori: “Jer je samo vrijeme sposobno shvatiti stvarnu vrijednost ljubavi.”