eh ta ljubav

Još jedna besana noć.Ne znam ni zašto ovo pišem.Jednostavno imam potrebu da podelim osećanja sa nekim.I nije važno da li ću priču prepustiti vetrovima zaborava ili nečijem srcu koje će se pronaći negde među ovim redovima.

Zaljubih se ja.Neplanirano.Nesmotreno.A govorila sam da ljubav nije za mene.Kako sada te reči zvuče čudno,skoro kao da su došle od neke druge osobe.Ali ne,to su moje reči,moji postupci,moja osećanja.

Stariji je.Čitavih trinaest godina.Ali,šta su godine u odnosu na tu nežnu nit koju pletu naša dva srca?Kako da odolim očima u kojima sam pronašla svoje utočište, skrovište za beg od surovog sveta?Kako da odolim tim usnama koje moje ime pretvaraju u najčarobniju himnu ljubavi? Iznad svega,kako da odolim tom srcu koje se kradom smestilo u moje grudi,a moje srce poslalo njemu?Znam da će on čuvati moje srce.Ali,da li sam dostojna te ljubavi,brige,nežnosti kojom on zrači? Nebitno je.Volim ga.A daleko je.Moje noći pretvorio je u dane,a dane u noći.Kao da živimo u nekom paralelnom svetu.Nije važno što ne spavamo noću,samo dok smo zajedno.A i šta je san?Kraj njega sanjam na javi.Njegova pojava,glas, osmeh,reči,to je moj san.Srce-njegovo ili moje,sad je svejedno,više ne kuca,sada treperi u zanosnom ljubavnom plesu.

Eh,ta ljubav,koja nas ostavi bez daha,koja učini da u sred zime u nama bude proleće.

Kako joj odoleti,kad se prikrade onda kad je najmanje očekujemo?Kako odbraniti godinama građene bedeme oko srca?I treba li ih uopšte braniti?

I dalje sam budna.Ovo nije san,ovo je varka. Sanjaću na njegovom ramenu,toplo ušuškana u naručju onog ko je ukrao moje srce.Pa zar razmak između prstiju nije stvoren da se jednog dana pojavi osoba koja će ga popuniti držeći nas za ruku celi život?A tada,sve ostalo odlazi u nepovrat.Jer,bitna je samo ona.Ljubav