O vi što me mrzite, osloboditi ću vas,
osloboditi ću vas mene, zauvijek!
Jeste li sada sretni u svojim mizernim
životima? Zar mislite da se svijet vrti
oko vas i zbog vas, i da je moje malo
postojanje nebitno i nevažno?

Nebitno je u biti bitnoga, nevažno u
važnosti važnoga! Ali, zašto me mrzite
kada vas voljeh? A naročito tebe, ti mala
umišljena djevojko koja ljubav ne
shvaćaš, već si umišlje to, i odbaci mene,
ljubav obučenu u tijelo prolaznika, ljubav
umotanu kožom starca koji protutnja
životom ovoga stoljeća i nešto malo
onoga prije!

O ti što me mrziš i što mi reče to, o ti
ljubavi malena, osloboditi ću te mene
zauvijek, kada misliš da ćeš sretnija biti!
Osloboditi ću te sebe, jer s mržnjom ja ne
znam živjeti! I znam da mi ne vjeruješ
kada ti kažem da odlazim sretan jer te
volim, ali baš me briga za tvoje vjerovanje
ili ne, kada ništa nisi shvatila i nikada nećeš!

Nastaviti ćeš živjeti trošeći svoje požudno
tijelo nad kojim će sliniti bezveznici, ali um
i srce nikada nećeš nahraniti jer mene nema
više! Ljubav moja drukčija bješe, bez
mašnica, ukrasnog papira, ogoljena do kosti
i vidljiv je svaki ožiljak i spoj, ali ti se nije
svidjela izvedenica!

Nevažno više za sve vas koji me mrzite,
važno je što vam objavljujem da vas oslobađam
sebe zauvijek... sretno vam bilo.