Mozes se od mene skriti

Možda će me od tvog lijepog lica daljine dijeliti i neću čuti
tvoje korake dok budeš odlazila stazom rujne večeri,
zagrljena sjenom svojom! Daleko, kao što mjesec plovi
nebom i ti ploviš mojim snovima, zaustavljaš se na oblaku
bijelom, dah tvoj vidim koji oblak novi stvara, a vjetar ga
nosi i topi, u kišu pretvara! Možeš zaboraviti snove koje
smo kovali, moj glas koji te dozivao, usne koje te nisu ljubile!

Možeš sve to skriti, možeš htjeti zaboraviti, ali nas dvoje
ćemo ostati u ljubavi zarobljeni! Možeš se od mene skriti
u najcrnjoj noći, u najdubljem snu, u smrti, u samoći, a ja
ću izgarati da te pronađem, mjesec će mi pomoći da na
tamu naviknem oči, osluškivati ću srce tvoje jer otkucaje
prepoznajem njegove! Ruke će te tražiti, iz tame, sna
iščupati!

Možda će i stoljeća proći ali zvijezde će i dalje na nebu
blistati, zora za zorom dolaziti nakon svake noći, možda ću
u tamnici završiti bez prozora i vrata, ali ću se boriti tamu
pobijediti, do tebe doprijeti, bar glasom svojim, zrakom
ljubavi!

Jer, ja sam samo goli čovjek kojeg će sutra prigrliti
materinske ruke zemlje, ali neću umrijeti! Zauvijek ću
sanjati, tebe tražiti, na vjetru nošen trepereći među
zvijezdama, zvijezda postati, sjajući nečujno poput
mjeseca, bit ću zvijezda nad tvojom čistom noći, oblak
jedan, lagan poput sna i onaj koji će te zauvijek voljeti