Nadam se da ćeš htjeti ovo pročitati...
"O Bože... Odakle da krenem... Iz početka...
Kad sam te primjetila ponovo sam živnula kao osoba jer tada nisam vjerovala u veze i dobre momke. Nisam očekivala da ćeš mi prići jer sam mislila da takav momak ima već kraj sebe nekoga i koga voli i da meni nije suđeno da me neko voli jer imam sve u životu, pa nešto mora faliti i mislila sam da je to emotivna strana za šta ću biti uskraćena. Međutim ti si se javio i prišao mi pa je sve krenulo nekako lijepo i poslije par sedmica se desilo šta je bilo. Zamolila sam te da pričamo i saznala da ti nisi neke stvari završio iz prošlosti. Dala sam ti vrijeme da to raskrstiš i da mi se vratiš što si i uradio poslije 2 mjeseca. Opet je bilo sve kako treba... Ti si bio vrijedan toga jer imaš nešto kao osoba što do sada nisam vidjela, jednostavno si osoba kakva meni odgovara u potpunosti.

Međutim... Kako sam počela osjećati prema tebi nešto tako sam počela se ja mijenjati, bojati, razmišljati, tražiti... Kao da sam se bojala da budem sa tobom, kraj tebe, imala sam osjećaj da si sa mnom a da nisi kraj mene. Malo po malo počela sam ti govoriti šta mi smeta... I kako si to dozvoljavao, uzela sam sebi previše za pravo... Ali od kada si rekao mi da „ne voliš me i da nisi zaljubljen u mene, a da ti je stalo“ kao da je grom puk'o u mene. Imala sam osjećaj da želiš završiti sa mnom ali ne znaš kako... Glupača...  Kao da je ponos počeo upravljati sa mnom. Prvo šta sam pomislila „Poslije svega sam mu pružila šansu i on meni tako...“ Povrijedila me tvoja iskrenost, a istovremeno dobio si me na tome... Počela sam se ponašati kao kreten, kao ranjeni lav, počela sam postajati bezobrazna do bola... Sve više sam ti tražila i opet nalazila manu u tome, pa se izvinem jer kad me zagrliš tada sam najslabija kao da sam igračka u tvojim rukama. Osjetila sam da te volim i prepala se i pomislila „Otišao je od mene jednom, otićiće i drugi put“. U tom strahu da ćeš opet otići (slušajući tebe kako ne znaš šta osjećaš prema meni, kako se nećkaš, kako razmišljaš mozda ili ne znam, kako mi sve daješ na mrvice) svaka tvoja iskrena riječ me boljela i greške moje su nastavile da budu sve veće i odvratnije. Kad sa tobom provodim vrijeme sretna sam i sigurna da ne griješim što sam pored tebe jer takvu osobu ću sresti jednom ili nijednom u životu osjetila sam da nisam to više ja... Pomislila sam... Imala si strpljenje i razumjevanje za prošlog momka pa šta si sve prošla i čega te sve koštalo to, pa opet pomislim ne može se to porediti... Kao da dve ličnosti u meni pričaju...  Borila sa se sa sobom protiv tebe a osjećam nešto prema tebi.. Malo nelogično ali tako je. I onda krećem da te guram od sebe, da non stop nešto mi smeta, da ispraviš nešto, pa kad ti to ispraviš onda ja kao nešto zatežem i kažem ma ne može to tako, ma glupači malo, pa te gurnem od sebe... Ti si se stvarno trudio ali izgleda kad žena zavoli je jebena stvar... Zaboravila sam taj osjećaj jer sam uvijek odlazila prije kad osjetim to, ali sa tobom je drugačije. Ti si osoba koju bih mogla čitav život imati kraj sebe jer si čovjek i imaš dušu, razuman si, stabilan si i lako te je voljeti tj. osoba koju želim da imam kraj sebe jer me vežu za tebe prelijepi trenuci i situacije, ma sve. Uh... Ne bih ovo pisala da mislim da nastavim onakva biti nego želim ali iz dna duše želim da ispravim svoje ponašanje i ako ćemo se razilaziti da to bude jer neko od nas dvoje ne želi više provoditi vrijeme zajedno, a ne zato što sam bila nenormalna. Ne želim izgubiti takvu osobu i momka zbog straha za koji nisam znala da postoji do juče. Tražila sam đavla i dobila sam ga.  I da me ne pogledaš nikada razumjela bih jer znam kakva sam bila nepodnošljiva i nikako mi nije jasno da si toliko trpio... Da me nisi uhvatio za ramena i protresao i rekao „Alo djevojko stani i šta hoćeš više koji vrag???“ Ni sama ne znam šta sam više htjela, ali odgovor je očigledan bojala sam te voljeti uz tebe.

Od tebe nemam pravo nešto tražiti jer sam stvarno prešla sve granice razuma, ali znam da mi je stvarno stalo i želim da sa tobom uspijem jer vjerujem u nas i u ovih godinu i mjesec. Znam da ti je stalo i da me jednim dijelom voliš (u to sam sigurna) jer ne bi ti ovo sve trpio da nije tako. Ne želim te izgubiti zbog svoje posesivnosti . Tražim da mi daš drugu zvaničnu šansu i da malo vjeruješ u mene poslije svega...

Ako misliš da da je ne zaslužujem, samo reci, to je sasvim normalno poslije svega. Ma mogla bih ovako još pisati... Ali... Ili mi daj šansu da to ispravim i vjeruj mi (ako me želiš imalo kraj sebe) ili me pošalji u p.m. Ma koliko htjela ja da te vidim i da ovo prođe brzo ne mogu očekivati da preko noći mi kažeš „ma u redu je“ jer sam svjesna šta sam uradila... Neću da stvaram još veći kontraefekat zivkajući te (ma koliko ja to htjela) pa ću čekati tvoj odgovor i poziv za kafu.
PS. Znam da sam sjebala stvar, ali nisam ti rekla da sam savršena i da će sa mnom biti sve ok, rekla sam treba biti spreman na sve sa mnom...  ali ni ja nisam očekivala ovakvo ponašanje sa moje strane, ali vjeruj malo u mene i u nas. Ako me ne želiš vidjeti ni čuti poslije svega razumjeću, samo mi reci da znam... Izvini... :* <3"
Ne, nije se javio, niti mi dao šansu... Ponos ili gorka istina... Nešto jeste...

Hvala: tee