Novembar je daleko odmakao,svakim danom je sve hladnije,uskoro ce i snijeg.Meni se baš i neda iz kuće izaći nigdje.Kao i obično sjedim pored prozora,gledam na ulicu,čekam hoćeš li se odnekud pojaviti,a duboko u sebi znam,da više nikada doći nećeš.Prođe tek poneka osoba,ili poneki zaljubljen par.Evo baš dok ovo pišem, gledam zagrljen i nasmijan par,nježno se ljube,kao što smo i mi nekada.Srce mi se cjepa,slike nase prošlosti listaju se jedna za drugom,a u glavi odzvanjaju tvoje nježne riječi koje si mi često govorila.Dali su bile iskrene u to nažalost više i nisam siguran,ali su bile nježne i slatke.Počinju se buditi uspomene na nas,naše sretne dane,a obruč tuge sve više se steže oko moje prazne duše.Suza mi se u oku sprema,ali je neću pustiti,neću pokazati nikome koliko patim.I samo da znaš,ovdje je još uvjek isto je sve,zapravo mnogo toga isto nije.
Naše ulice su zadržale svoj stari izgled,još uvjek u svom zagrljaju pod okriljem noći skrivaju sretne i zaljubljene,kao što su skrivale mene i tebe.
Još uvjek postoji i ona naša klupa,pod starom debelom vrbom,na kojoj smo urezali naša imena.
I ona još uvjek postoji,samo mene i tebe tamo više nema.Ni moji osjećaji se promjenili nisu,još uvjek te volim kao nekada.Srce mi ubrzano zalupa kada neko izgovori tvoje ime,ili kada čujem neku od naših pjesama.Samo ja,ja više nisam isti,mlad sam počeo stariti.Svakim novim danom,jedna nova bora na mom licu,i sve manje vjerujem u, ljude,život, i snove.Ali ko zna,možda će se vremenom promjeniti sve,izgled naših ulica,možda će isjeći staru vrbu,isčupati našu klupu,koja čuva uspomene na nas i našu ljubav.Jednu veliku ljubav,koja je doživjela tužan kraj.I mi ćemo se promjeniti,ostarit ćemo,imati kosu sjedu,bore na licu.Samo jedno se promjeniti nikada neće,to je moja ljubav koju osjećam prema tebi, i sjećanja na naše sretne dane.Ne znam ti više adresu ni broj,da bih ti ovo pismo poslao,ali ću ga pročitati vjetru,ko zna možda ti i donese ove moje riječi pisane perom bola.I rječi za kraj..Voljet ću te vječno Znaj....