Nevolim krajeve.
Rastanke.
Oprostaje.
Odlaske.
G ubitke.
Stovise bojim se toga.
Da li to opravdava moj prijezir prema kraju tjedna.
Taj dan.
Nedjelja.
Svaku nedjelju shvatim da grijesim i da sam zbog tog nesretna.
Svaku nedjelju mogu opipat tmurnost.
Osjecaj rastanka.
Zivot koji mi klizi kroz prste.
Ljudi koji odlaze, ostavljaju me...
Svaki put kad me netko zagrli, kaze da me voli ja osjetim prazninu.
Samocu.
Nesto sto nemam.
Tako da nedopustam ljudima da me grle, da mi kazu da me vole jer me to podsjeti koliko sam sebicna.
Unatoc ljudima koji me okruzuju, kojima je stalo ja se osjecam prazno i nevoljeno.
I odgurujem ih od sebe.
I privlacim one koje nije briga.
Kako bi opravdala taj osjecaj samoce.
Kako bi imala smisao osjecati se sama, odbijena?
A nikad nisam sama.
Nitko nikada nije sam.
To nazalost zaboravljamo.
Pokusajte se zamisliti u situaciji da se godinama izolirate od ljudi, osjecaje potiskujete, odbijate ljubav.
Nakon nekog vremena dodjete u fazu da vam treba netko i nesto, al ste sve sto sada trebate vec odbili.
Ljudi koji vas okruzuju ne mare za vas ni vase potrebe.
Tu dolazimo do 3. koraka kojeg upravo prozivljavam.
Nakon odbijanja i shvacanja gubitka dolazi prihvacanje.
Pomirenje sa stanjem kakvo jest.
Vjerojatno zato ne volim sve u vezi sebe.
Mrzim se zato sto prelako odustajem.
Prelako se pomirim sa cinjenicama i spustim glavu.
Propustam mogucu pobjedu jer se predajem prije borbe.
I tako cu u nedogled.
Sve dok se jednog jutra ne probudim.
I odem.
Bez da itko zna gdje i kako.
Ali ovo nije moj zivot jer ovo nisam ja.
Duboko u sebi znam da mogu bolje i znam da mogu bit sretna kad se suocim sama sa sobom.
Mozda cu onda jednog dana bit okruzena ljudima kojima je stalo, koji me vole...
I ja cu to osjetit...