Stisnutih usana kroz staklene zube prozirne od hladnoce tvojih ugriza sapucem jutarnju molitvu onom koji dira svemir dok cekam da moje tijelo ugrije sunce..
Cekajuci oblacim i koprenu od stida,protkanu grijesima bluda mojih misli..ogoljenu do srzi mojim zeljama i dubinskim osjecajem potrebe da udjes u mene i ostavis trag..
Smijes li u vilinsko kolo mojih kovrdza utkati svoje hladne prste i ugrijati tvoj pogled bludnika u mojoj toplini vrele gresnice..
Smijes li ? Dotaknuti vjedje mog sazvijezdja..uhvatiti misao koja leti i pretvara se u galeba bijelih krila dok crnu sudbinu kroji:
Smijes li priznati da tvoje slabosti su moje prednosti tek onda kad uhvatim tvoj dah od leda koji se topi pod zarom mojih crnih misli..
Jesu li moje zvijezde crne ?
Jesu li moja jutra bijela?
Da li je moj dan obojen: Pitas li se da li smisao pronalazimo u onom trenutku kada pitanja postavljamo da ih zaboravimo..
Smijes li uopce uci u dubinu i zaviriti u duboku krajnost kontradiktornosti moje:
Uzmi me..udahni u mene zivot i odvedi tamo gdje ljubav pocinje..