Sumnja u tišini traži druga dok se sunce probija oblacima tame.U zidovima pustinje u dusi odjekuje udar srca kamenog koje do juce voljeti je htjelo.Nozevi sudbine paraju i ono malo sto je ostalo od ljubavi.Kao planinske bujice naviru osjecaji koji brisu posljednje kapi želje u moru nemira i boli.I kiša nepada tako jako suncanog dana kao suze paklenog osjecaja u potocima koji neprestaju u noci.Tama i mrak..Svjetlost nestaje sa zorom jel dan donosi jos jednu tamnu noc.Proklestvo u oblacima kruzi zemljom i trazi svog sljedbenika.Sjenke proslosti kradu misli kada pomislis na sutra.Vrijeme je stalo.Vjetar pustinje nosi prasinu u dusi gdje je nekad oaza srece bila.Da li ili ne ...sta da pokrenu lavu u venama.Ono malo...treba da gori sunce u ocima i ljepota jedne kapi krvi koja jos pokrece ovo kameno srce...