Da se nikad ne zaboravi

Sve o Bosni i Hercegovini
Avatar
im_ex
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 14847
Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
Lokacija: Dusa mi ostade tamo

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la im_ex » 06 Nov 2009 17:59

Fata je jedina od zena koju licno poznajem a koja je udata izborom roditelja.
Ona, prelijepa, odrasla, zdrava, mlada, krajnje postena, cista i vrijedna djevojka udata za starog trgovca koji joj je, kako po godinama tako i izgledu otac mogao biti. Zaimali su samo jedno dijete, sina Omera. Omerov otac nije dugo uzivao blagodet porodice, umro je.
Omer, primjerno dijete, a kao primjeran ostao je i u momackim danima, odnosno, ostao je primjeran zauvijek.
Kao pripadnik casne ARBiH, vec u '92. biva pogodjen, u predjelu pluca-stomak. Biva hitno prebacen u zenicku bolnicu. Suvisno je opisivati majcino stanje kako u momentu kad joj je saopcena ta vijest, tako i sve dane koje je provela sa sinom jedincem uz njegov bolnicki krevet. I ne samo bolnicki krevet u sobi, vec i u hirurskoj prostoriji, tik uz hirurge.
Odnijela mu je od kuce u bolnicu sve potrebno, od vesa do deke, jastuka, posteljine ...
Omer je vise puta operisan, bolnicko osoblje je maximum dalo od sebe da mu spase zivot ...
Sve mi, majke, cudo smo od zena po izdrzljivosti, ustrajnosti, i reagovanju kad je u pitanju zivot naseg djeteta, no, kao Fata nisam jaka, a vjerujem ni vecina vas, roditelja uopce.
Evo i sto nisam - ne bih mogla ostati na nogama, ostati pri svijesti, biti od pomoci - ako mi vec srce ne bi otkazalo, a ono, samo bih bila smetnja med. osoblju koje treba da je skoncentrisano na jednog takvog pacijenta, na ranjenog chasnog borca iz redova chasne ARBiH. Ne bih mogla kao ta hvale vrijedna majka podnijeti prizor doslovicnog vadjenja iznutrice djeteta i odlaganje iste na sporedni sto, tokom operacije, pri tom biti od pomoci, iako je tek majka, ne i medicinski, ne i ikako strucno obrazovana osoba. A ona je to podnijela stojecke, krajnje hrabro. I to, ponavljam, ne samo jedanput.
Ona je u mojim ocima toliko velik borac, da smatram nefer od nase Vlasti sto joj nije dodijeljeno bar odlikovanje Zlatni ljiljan.
Zaludna je bila BORBA za Omerov zivot, umro je.
Nekad kasnije, par godina potom, organizovan je besplatan odlazak na Hadz, za familiju poginulih, na sto se Fata odazvala.
Tokom boravka u Mekki i Medini, a prije no sto ce uslijediti ritual, prvi put, od kako je Omer umro, sanjala je svoga sina. Tako jasno ga je vidjela, svjesna i u snu da je on mrtav, kao na javi, veseo, no san je bio prekratak; uspio joj je samo poruciti:"Mama, imam samo jednu zelju, i ja bih da sam hadzija".

Godinu dvije po obavljanju Hadza, hadzincu Fatu sam asaleten posjetila. I ta zena me zadivila i tada. Posve otezanog hoda, na stolu se sad pa sad nadjose primamljiva jela koja smo morali bar eto probati iako se rucalo prije dolaska(bila je uporna).Prica ona o svom rahmetli Omeru svako malo. Pokazuje njegove slike, sjeca se njegovih planova, prica o njegovoj djevojci i njihovim nikad ostvarenim zeljama. Uvodi me u omerovu sobu, otvara ormar iz kog mi vadi spreman poklon s Hadza, prelijep tanan, zut namazbeza-shal i tespih (a toliko nakon dolaska s Hadza), pokazuje mi prostorije prizemlja, pokazuje kuda su zamisljene stepenice za sprat (za kad se Omer ozeni), koji se nikad nije niti ce se podici.
Ponosna sam sto ju imam za rodicu.

Zelja joj je ispuniti zelju mrtvog sina, no, tesko da ce. Sem sto zdravstveno nije u stanju sama obaviti taj sveti pohod (a htjela bi, makar i nazor), i finansijsko primanje joj nije zavidnog nivoa.

http://www.youtube.com/watch?v=DJKCZq0cmJg [smileyheartbounceqy7.gif]
Kuda idu ljudi kao ja ...

Avatar
andro
Specijalni status V.I.P
Specijalni status V.I.P
Postovi: 10034
Pridružen/a: 11 Apr 2007 02:00
Lokacija: BiH

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la andro » 16 Nov 2009 23:26

Sjećanja: Prošlo 17 godina od zatvaranja logora "Manjača"


Pet stotina bivših logoraša zloglasne "Manjače", u organizaciji Saveza logoraša BiH, posjetilo je jučer mjesto stradanja povodom 17. godišnjice zatvaranja ovog logora. Kroz ovaj kazamat u toku 1991. i 1992. godine je, prema podacima Haškog tribunala, prošlo 4.000 do 5.000 Bošnjaka i Hrvata.

Brojna stratišta

Jučer je položeno cvijeće i proučena Fatiha za stradale, a neki od preživjelih prisjetili su se najtežih trenutaka.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović kazao je u izjavi za "Dnevni avaz" kako će Savez u narednom periodu od bh. vlasti zahtijevati da se omogući izgradnja memorijalnog centra, jer je u "današnjim konjušarnicama nemoguće obilježiti nekadašnje stratište".

- To je najmanje što vlasti mogu uraditi kako stratišta, poput "Manjače", ne bi potonula u zaborav - kazao je Tahirović dodajući da logoraši neće posustati dok se ne obilježe brojna stratišta u našoj zemlji.

Tahirović je istakao da se pozivu za jučerašnje obilježavanje godišnjice zatvaranja logora nije odazvao nijedan od članova Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH, čelnika bh. stranaka... Tako su i ove godine obilježavanju prisustvovali predstavnici kantonalnih udruženja logoraša te Udruženja Pokret "Majke enklava Srebrenica i Žepa" te Udruženja "Žene - žrtve rata".

Tahirović dodaje da se na području nekadašnjeg logora pojavio izaslanik potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe, Mirza Sulejmanović.

Prepušteni medijima

- Prije 17 godina bili smo prepušteni svjetskim medijima, a danas nas na "Manjaču" prate samo mediji bez državnih funkcionera koji na ovaj način potvrđuju da su zaboravili i na 1992. godinu - kazao je Tahirović.

Fotografije koje su zgranule svijet

U logoru "Manjača" 1991. godine prvo su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. su ih "naslijedili" Bošnjaci i Hrvati iz Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Ključa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i mjesta koja gravitiraju području Manjače.

Posljednja grupa logoraša iz "Manjače" puštena je na slobodu 18. decembra 1992. Uljeto 1992. fotografije zatočenih mladića zgranule su svijet. Prema podacima Međunarodnog crvenog križa, uljeto 1992. broj zatvorenika bio je 3.700.
slika
slika

Avatar
srebrni
Zvijezda foruma
Zvijezda foruma
Postovi: 2757
Pridružen/a: 27 Dec 2008 22:57

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la srebrni » 05 Dec 2009 02:40

da se ne zaboravi...

decembar 1992...

moje prvo pravo vatreno krstenje

Sjećanje na pobjede na Žuči decembra 1992. godine

Kad pogledamo Enver Šehović i ja odavde koliko su naši borci oslobodili prostora, ispada da smo udvostručili slobodnu sarajevsku teritoriju. Ovo mi je u novogodišnjoj noći 1993. za Oslobođenje kazao slavni sarajevski komandant Safet Zajko. Nalazili smo se na Žuči, ispred zemunice na koti Vis, koja je smatrana najudaljenijim dijelom, odnosno granicom slobodne sarajevske teritorije. U toj nezaboravnoj noći srpski i borci Armije BiH na Žuči pucali su u nebo, ali i jedni na druge. Srpski vojnici, koji su bili stotinjak metara dalje, ispaljivali su i svjetleće rakete i obasjavali šumu okićenu injem, pa je Zajko kazao kako „ispade da zajedno slavimo Novu godinu“.


Brdo spasa


Ali, borci Armije RBiH, odnosno Prve mehanizovane brigade, pod komandom Envera Šehovića, i Druge motorizovane pod komandom Safeta Zajke, kao i vogošćanskih odreda, zaista su imali razloga da slave u toj prvoj ratnoj Novoj godini. Jer, u decembru 1992. oni su oslobodili tada slavne kote na Žuči: Vis, Kotu 850 i Golo brdo. S obzirom na to da je ranije, odnosno juna 1992. oslobođena najdominantnija kota Orlić, cijeli greben Žuči bio je slobodan. Tako su oslobodioci Žuči postali simboli hrabrosti, ali i metafora odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Komandanti, političari, umjetnici, akademici, privrednici, koji su bili hrabriji, smatrali su najvećom čašću da odu na Žuč i gore se slikaju sa legendarnim ratnicima, a obavezno sa Safetom Zajkom i Enverom Šehovićem.



Ali od decembra 1992. na Žuč je svakog dana odlazilo na stotine Sarajlija i Sarajki po drva. Žuč je bila obrasla šumom i tako je spasila građane Sarajeva ratnih zima od smrzavanja. Pa da se prisjetimo bitaka na Žuči decembra 1992. godine. Borbe su počele u utorak, 1. decembra i to žestokim napadom srpskih snaga na Sokolje. Zajko je nazvao komandira policije svoje brigade Smaju Šikala i rekao mu: „Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju.“ Vojni policajci, na čelu sa Šikalom, pohitali su u Sokolje i nakon velike borbe uspjeli da odbiju srpski napad. Šikalo je u svaku borbu išao noseći šljem, ali tog jutra dao ga je jednom saborcu. U smiraj borbi, geler granate pogodio ga je u glavu i teško ranio. Njegova smrznuta krv danima se crvenjela pored stabla mlade jabuke.

Bitka za kotu


Četiri dana kasnije borci Šehovićeve Prve mehanizovane, Zajkine Druge motorizovane i vogošćanski odredi, kojima je komandovao Ejub Delalić, napali su srpske položaje na Žuči. Nažalost, toga dana poginuli su Ejub Delalić i Hamdo Radonja, pomoćnik komandanta Velešićkog bataljona 1. mehanizovane. Delalića je zamijenio Meho Košarić. Narednog dana nadomak Kote 850 gine i komandant Velešićkog bataljona, već proslavljeni ratnik Fikret Kavazović Roku. Šehović za komandanta Velešićana postavlja Salku Hajdarevića. Tri dana je vođena poziciona borba u kojoj su tenkisti 1. mehanizovane „omekšavali“ teren, odnosno u nebo dizali srpske bunkere na visovima Žuči. Tada je zablistala zvijezda Slaviše Šućura, koji je postao najslavniji tenkista Armije RBiH. U toj strašnoj bici, u Slavišinoj tenkovskoj posadi su još bili Ljubo Jakovljević, Dino Duhović i Nermin Kunić. U utorak, 8. decembra sreća je prevagnula na stranu branilaca Sarajeva. Zajkini borci, predvođeni „munjom sa Žuči“ Safetom Isovićem, zauzimaju Vis, a Šehovićevi na Koti 850 sa srpskim snagama vode borbe prsa u prsa. Istog dana na Koti 850 gine hrabri ratnik i „zlatni ljiljan“ Rudo Tomić, komandir diverzanata Prve mehanizovane, a u bolnici umire Smajo Šikalo. Kota 850 oslobođena je narednog dana – 9. decembra. Zastave na kotu pobili su poznati ratnici Fehim Agić Aga i Juka Gojak. A na šehidskom mezarju Kovači ukopan je Smajo Šikalo. Nije mu bilo suđeno da direktno učestvuje u oslobađanju ni Visa, ni kote 850. Ali, indirektno je, ipak, učestvovao. Jer, njegovi policajci su mjesec ranije zarobili srpske vojnike Branislava Heraka i Sretka Damjanovića. Oni su, posebno Herak, kazali sve o srpskim položajima na Žuči, što je bilo dragocjeno u pripremanju ovih bitki. Uveče su u Komandu Envera Šehovića došli Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Vaha Karavelić, Safet Zajko, Salko Gušić i mnogi ratnici sa Žuči. Stigao sam i ja i tu mi je Sefer za Oslobođenje izjavio kako će „četnici tek sad da osjete snagu Armije RBiH“, a Talijan da je jedna kapija grada otvorena. Komandant Drugog korpusa Željko Knez nazvao je telefonom Sefera i kazao kako pobjede na Žuči snažno motivišu i borce Drugog korpusa. Iza ponoći smo napustili Šehovićevu komandu, a padao je snijeg i dobro se vidjelo. Bila je to neobična sarajevska bijela, sretna noć!

Pobjeda u podne

Nakon tri dana predaha, borbe su nastavljene 12. decembra, i to za Golo brdo. Početak bitke je kasnio zbog magle. Druga tenkovska posada Prve mehanizovane privukla je tenk ispod kote 850 i čekala da se raziđe magla, pa da gađa srpski tenk koji se nalazio na Golom brdu. Međutim, kad se magla razišla, srpski tenkisti su bili spretniji i brži i pogodili su tenk Armije BiH. Niko od tenkista nije ni poginuo, niko nije bio ni ranjen, ali su svi bili u šoku, a neki i drhtali od straha. Šehović je pozvao Slavišu Šućura da izvuče tenk i pokuša dejstvovati, ali više to nije bilo moguće. Borbe za Golo brdo su vođene četiri dana. Iako je i Slaviša Šućur sa svojom posadom bio u pripravnosti, ipak su glavnu stvar uradili artiljerci Mensur, Ivan, Zlaja I, Zlaja II, Jota, Adil i Deni, koji su ZIS-om gađali i pogađali srpske položaje na Žuči. Gađali su ih municijom koju su od njih zaplijenili na koti 850. Više puta je iz ZIS-a pucao i Šehović. Srbi su jednom ispalili projektil sa bojnim otrovima i vjetar je nosio opasni dim prema maskiranom tenku gdje su bili Slaviša i njegovi drugovi. Skriveni u zemunici, oni nisu vidjeli da vjetar prema njima goni otrovni dim. Tada je Zlaja očajnim glasom dozivao Šućura: „Slavišaaaa! Maskeeee!“ Njegov glas je odzvanjao brdom iznad Sarajeva na koje je padao snijeg.

Šifra „Jabuka“

U noći 14/15. decembra, nakon tri dana neizvjesne borbe, načelnik Štaba 1. mehanizovane Ibro Dervišević korigovao je plan napada i sutra je sve išlo kao pjesma. Golo brdo je osvojeno tačno u podne 15. decembra. Značajnu ulogu u pobjedi imala je jedinica 1. mehanizovane kojom je na terenu komandovao ranjeni Mehmed Cero, kao i vojni policajci ove brigade na čelu sa Esnafom Muhovićem. Muhović je i pobo pobjedničku zastavu na Golom brdu. Šehović je tada svim učesnicima bitke izdao naređenje kojim zabranjuje bilo kakve represalije nad civilnim stanovništvom. Jer, u podnožju Golog brda nalazi se selo Živkovići i Šehović je mislio da u selu ima civila. Ali, nije ih bilo. Tada su ratnici sa Žuči prozvani vanzemaljcima.



Enver Šehović i Ibrahim Dervišević

Ohrabren uspjesima boraca na Žuči, načelnik Štaba Armije RBIH Sefer Halilović izdao je idućeg dana naređenje da 18. decembra otpočne dugo pripremana operacija deblokade Sarajeva pod nazivom „Koverat“. Operacijom je sa Igmana komandovao Vehbija Karić, a glavni pravac napada naših snaga je bio preko Jahorine i Trebevića. Na taj zadatak su u noći 19/20. decembra upućeni hercegovački borci. Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan takođe je 16. decembra izdao naređenje svim jedinicama unutar obruča da „u cilju što ranije deblokade Sarajeva... težište borbenih dejstava usmjere ka Vogošći“. Bio je to pomoćni pravac deblokade našeg glavnog grada. Borbe koje su se tada vodile sa Žuči prema Vogošči imale su tajni naziv „Jabuka“.

Tako je 20. decembra na Žuči otpočela nova bitka prema Mijatovića strani, Perivoju, Mujkića brdu, odnosno prema Vogošći i vogošćanskoj petlji. Borci Armije BiH uspjeli su da pomjere linije prema Perivoju, ali toga dana hercegovački borci na glavnom pravcu ne samo da nisu deblokirali Sarajevo preko Romanije i Trebevića, nego su se u rasulu povlačili. Doživjeli su strašnu tragediju: poginulo ih je 52, a mnogi su bili ranjeni i promrzli. Nakon debakla na Jahorini i Trebeviću, Glavni štab Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem donosi odluku o deblokadi glavnog grada preko Vogošće istovremenim dejstvima jedinica izvan i unutar sarajevskog obruča. Od sarajevskih jedinica opet su glavni zadatak dobili Šehovićevi i Zajkini borci, kao i borci vogošćanskih odreda.



U srijedu, 23. decembra, opet je zavladalo slavlje u gradu jer je objavljeno da su već slavni ratnici sa Žuči dobili još jednu bitku i oslobodili kotu 772 (ili Mujkića brdo). Izgledalo je da su sva vrata prema Vogošći i vogošćanskoj petlji otvorena. Tužan što nisam pratio tu bitku, kasno noću svratim u Šehovićevu komandu gdje se ponovo slavilo kao i poslije oslobađanja kote 850. Pred ponoć, kad su slavljenici otišli u Komandu Prvog korpusa, sa Žuči je došao Salko Hajdarević i kazao da Mujkića brdo – nije oslobođeno. Sutra se pokazalo da Mujkića brdo zaista nije oslobođeno. I ta prokleta kota ne samo da je zaustavila napredovanje naših boraca prema Vogošći, nego su, boreći se za nju, poginuli mnogi poznati ratnici sa Žuči.
U jednoj od najžešćih bitaka za ovu kotu, koja je vođena 28. decembra, poginula su dva čuvena ratnika – Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je preko motorole komandovao. Tu je bio i njegov brat Sejo koji je uzeo bratovu motorolu i nastavio da komanduje, ponavljajući da je izgubio brata. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave prema koti, te da tamo ide i on – na jednoj nozi. Istog dana, s druge strane sarajevskog obruča, napadali su borci 7. muslimanske i mudžahedini.


Grupa njih se zaklela da će preko Ilijaša i Vogošće ući u Sarajevo ili poginuti. Iako su za nekoliko minuta uzeli dominantnu kotu Višegrad iznad Ilijaša, pojačanje im nije došlo i oni ne samo da su izgubili Višegrad, nego i doživjeli strašnu tragediju. Poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i između 10 i 15 mudžahedina. Tada je grupa boraca na čelu sa komandirom čete Ramom Durmišem napala članove Komande operacije „Koverat“, zarobila ih, pretukla. Htjeli su i da ih strijeljaju, u čemu su spriječeni. To je bio prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene bitke.

Nada i stradanja

Na pravcu napada prema vogošćanskoj petlji nada u uspjeh se pojavila 7. januara 1993, kada je Zajko komandovao bitkom u kojoj su njegovi borci značajno napredovali. U sumrak tog sretnog dana već se računalo da će se Zajkini borci i borci sa vanjske strane obruča za tri - četiri dana sresti na vogošćanskoj petlji i da će tako Sarajevo biti deblokirano. Ipak, bio je to samo još jedan san o susretu na vogošćanskoj petlji.

Proklet je bio i utorak, 12. januar 1993. kada su u bici za Mujkića brdo poginuli Jusuf Juka Gojak i Dubravko Anđelić. Gojak je poginuo gotovo na sličan način kao i Mršo. Fehim Agić Aga, koga su zvali „munja sa Žuči“, 18. februara 1993. planirao je oslobađanje Mujkića brda, ali je narednog dana poginuo na početku borbe. Sve do 12. juna 1993. linije na Žuči nisu pomjerane. A toga dana oslobođena je Mijatovića strana i – poginuo Safet Isović. Pet dana iza Isovića, poginuo je Safet Zajko, četrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Šehović, braća Panjeta...

Sve do 1992, odnosno do početka agresije na našu zemlju, mnoge Sarajlije nisu ni čule da postoji brdo Žuč. U decembru 1992. Žuč je za njih postala najznačajnije i najslavnije brdo na svijetu. Danas, petnaest godina poslije, mlađe generacije vjerovatno ponovo ne znaju za Žuč. A i mi ga sve više zaboravljamo.

Šefko Hodžić

BH Muslim Monitor – Oslobođenje, Pogledi – 23.12.2007.


slika
Enver Šehović (15. januar 1967 - 27. juli 1993) je bio bosanskohercegovački borac i pripadnik Armije RBIH. Nakon napuštanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oružane snage RBiH i odmah otpočinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velešići. Nakon uspješnog obavljanja niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najžesćih borbi za Golo brdo na Žuči.



Safet Zajko (1. mart 1959. - 15. april 1993. godine) je bio bosanskohercegovački borac i pripadnik Armije RBIH.Uoči agresije na RBiH priključio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih članova. Početkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima Buča i Buljakov Potok, Brijšče, Sokolje. Pored niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovćia kosu.
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu

Avatar
im_ex
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 14847
Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
Lokacija: Dusa mi ostade tamo

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la im_ex » 22 Jan 2010 15:31

[smileyheartbounceqy7.gif]

Sjećanje na djecu koja su ubijena na sanjkanju

slika

Delegacija Kantona Sarajevo odala je počast i položila cvijeće na spomen-ploču žrtvama masakra u ulici Bosanska kod broja 4, u naselju Alipašino Polje “C” faza.
Na ovom mjestu, prije šesnaest godina, od tri granate ispaljene sa agresorskih položaja iz Nedžarića, smrtno je stradalo šestoro djece na sanjkanju, dok je ranjeno još toliko naših najmlađih sugrađana.

Najmlađa žrtva Jasmina Brković imala je pet, a najstarija Nermin Rizvanović 13 godina. Ovog tragičnog dana, ubijeni su i Jasminina sestra Indira Brković (12), Danijel Jurenić (11), Mirza Dedović (8) i Admir Subašić (8).

Zajedno sa predstavnicima Kantona Sarajevo ovaj tužni dan obilježile su i delegacije Grada, Općine Novi Grad, Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. godine, te porodice, rodbina i prijatelji ubijene djece.
Kuda idu ljudi kao ja ...

Avatar
im_ex
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 14847
Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
Lokacija: Dusa mi ostade tamo

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la im_ex » 27 Jan 2010 20:23

[smileyheartbounceqy7.gif]


Tužna godišnjica
Sedamnaest godina od tragične smrti Srđana Aleksića


slika

Afirmacija i podsjećanje na veliku i herojsku gestu Srđana Aleksića naša je ljudska i moralna i obaveza. Srđan je položio život u borbi za svog komšiju, ali je položio i temelje u jedno besmrtno djelo. Herojski čin odbrane svog sugrađanina koji je platio svojim životom je svijetao primjer ljudske hrabrosti.
Srđanovo ljudsko djelo je poruka za budućnost. Za onu budućnost u kojoj će čovjek biti na prvom mjestu. U tu budućnost nikada ne smijemo prestati vjerovati. Časnije, hrabrije i poštenije je sa pravom idejom živjeti i u manjini, nego sa pogrešnom politikom živjeti u prividnom komforu i hladovini većine, jer većina ne znači uvijek da ste na pravom putu. Stoljeće iza nas svjedoči brojnim primjerima koji dokazuju istinitost ove teze.

Istina, ima i onih koji kažu malo je takvih kao Srđan Aleksić. Dobrota, humanost i čestitost se ne mjere brojevima. I oni koji su 1941. godine ustali protiv fašizma i bratoubilaštva nisu bili u početku većina. Ali imali su viziju, ideju i želju da grade bolje sutra. U ovom vremenu Srđan je već postao sinonim borbe za čovjeka.

Perspektiva Bosne i Hercegovine nikada nije bila u podjelama, mržnji, izolaciji i segregaciji. Naša šansa je u poštivanju, razumjevanju, uvažavanju i zajedničkom učešću u razvoju porodice evropskih naroda. Naša šansa je u Evropskoj uniji i taj zadatak mora biti istinsko strateško opredjeljenje koje nema alternativu.

Borci za antifašizam, antinacionalizam i ljudska prava nisu iščezli u BiH. Veliki Srđan nije nestao. On se pridružio besmrtnoj plejadi velikih ljudi koji su žrtvovali svoj život za najsvjetlije civilizacijske vrijednosti. Srđanovo djelo govori da je bolje časno i umrijeti nego sramno i sa zločinima živjeti.
Srđan Aleksić iz Trebinja, glumac amater i plivačka nada, bio je i ostao istinski bosanskohercegovački heroj.
Kuda idu ljudi kao ja ...

Avatar
srebrni
Zvijezda foruma
Zvijezda foruma
Postovi: 2757
Pridružen/a: 27 Dec 2008 22:57

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la srebrni » 27 Jan 2010 21:11

pokojni Srdjan Aleksic se izdigao iznad ljudskosti...

malo je rijeci kojima bi se njegovo djelo moglo kazati...a najveca posthumna nagrada ce mu biti ako budemo nastavili putem kojim je on isao...

hvala i tebi IM-EX sto nas podsjetis na divne ljude...nek se ne zaboravi
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu

Avatar
im_ex
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 14847
Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
Lokacija: Dusa mi ostade tamo

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la im_ex » 27 Jan 2010 21:41

srebrni je napisao/la:
hvala i tebi IM-EX sto nas podsjetis na divne ljude...nek se ne zaboravi
[evojele9.gif]
ehh ... dragi srebrni ... a o meni se svasta loseg rece nekoc na bol-u, i preko puno toga se jos moze i preci bezbolnije, ali, to sto sam karakterno deklarisana ovako:
"tanka je linija izmedju tvog patriotizma i nacionalizma", to boli .. al, Bozeeeee, nekad si neko dokazati ne da, ne cuje te, cuje samo sebe.
Ja znam da ce se doticna osoba prepoznati; zelim vjerovati da se kaje sto mi je rekla puno toga sto je rekla, te se iskreno nadam da se kaje i zbog pomenute pogresne deklaracije.

Znati za jedno ovakvo obiljezavanje, a ne podsjetiti ostale cim prije, upravo na ovoj temi, za mene bi bilo neljudski.
Pokojni Srdjan zaduzuje nas mnogo, mnogo vise. To znamo, a znamo i sta nam je ciniti.
pozdrav
Kuda idu ljudi kao ja ...

Avatar
srebrni
Zvijezda foruma
Zvijezda foruma
Postovi: 2757
Pridružen/a: 27 Dec 2008 22:57

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la srebrni » 27 Jan 2010 22:54

ma i ja sam se navikao na kritike..stignu one direktno ili indirektno...al nema veze to...nek te ne iritira previse


vec i dan danas vidim one SANKE koje su ostale i krv u snijegu poslije "granatiranja" malih "s_njeznih ratnika" na Alipasinom polju...
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu

Avatar
im_ex
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 14847
Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
Lokacija: Dusa mi ostade tamo

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la im_ex » 27 Jan 2010 23:12

srebrni je napisao/la:
vec i dan danas vidim one SANKE koje su ostale i krv u snijegu poslije "granatiranja" malih "s_njeznih ratnika" na Alipasinom polju...
Procitah ... pa zurim u prazno ... to tvoje sjecanje izreceno jednom recenicom, na pamet znam ... k'o bumerang mi dodje, ponavlja se, alarmira, pojavljuju se mutne slike, bubnja, blica ... neobjasnjivo ... a rijec, rijec k'o da je umrla.

Kako ne pricati o tome. Treba pricati.
Cutanje bi znacilo zaborav, a takvo zlo se nikad ne smije zaboraviti.
Kuda idu ljudi kao ja ...

Avatar
im_ex
Velicanstvo Foruma
Velicanstvo Foruma
Postovi: 14847
Pridružen/a: 11 Dec 2007 02:00
Lokacija: Dusa mi ostade tamo

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la im_ex » 06 Feb 2010 00:11

Druga tužna godišnjica
Oprosti nam, Denise!


slika

U Katoličkom školskom centru obilježena je druga tužna godišnjica otkako je nedužni dječak Denis Mrnjavac na putu iz škole ubijen u tramvaju punom putnika od kojih niko nije reagovao i pokušao mu pomoći.

[huh.gif]
Kuda idu ljudi kao ja ...

Avatar
lisko
Zvijezda na usponu
Zvijezda na usponu
Postovi: 1160
Pridružen/a: 13 Okt 2009 16:08

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la lisko » 22 Feb 2010 19:14

Da se nikad ne zaboravi protekli rat
kako su politicari narod pripremili i zavadili narod ga nije zelio ni jedan ali oni jesu ne dozvolimo da nas ponovo obmanu
evo posle rata je dugo proslo i vidite ko uziva oni
mi smo izgubili i sto smo imali a oni zive i jos uvjek kradu sve vise i vise
mi smo samo njihove igracke
ne zaboravite............

Avatar
mrki62
Specijalni status V.I.P
Specijalni status V.I.P
Postovi: 6413
Pridružen/a: 02 Apr 2006 02:00
Lokacija: sLOVEnija

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la mrki62 » 22 Feb 2010 19:31

lisko je napisao/la:Da se nikad ne zaboravi protekli rat
kako su politicari narod pripremili i zavadili narod ga nije zelio ni jedan ali oni jesu ne dozvolimo da nas ponovo obmanu
evo posle rata je dugo proslo i vidite ko uziva oni
mi smo izgubili i sto smo imali a oni zive i jos uvjek kradu sve vise i vise
mi smo samo njihove igracke
ne zaboravite............
[evojele9.gif] [eusa_clap.gif]
Ti si kao najudaljenija zvijezda do koje je najteže doći, ali baš zbog toga je najudaljenija zvijezda najljepša i najsjajnija!

slika

slika

Avatar
andro
Specijalni status V.I.P
Specijalni status V.I.P
Postovi: 10034
Pridružen/a: 11 Apr 2007 02:00
Lokacija: BiH

Re: Da se nikad ne zaboravi

Post Postao/la andro » 23 Feb 2010 03:01

Eto sjetio se Haris u predizbornoj godini svega po malo ? Kako ce oni to napraviti ? On ne zna ! Vjerovatno isto kao sto ste se vi pripremili sa tuzbom......
slika
slika

Odgovorite