Bosnu Srebrenu žele ukloniti s povijesne scene
Bosnu Srebrenu žele ukloniti s povijesne scene
Fra Ivan Ã…Â arÄÂević, teolog
Glavni urednik franjevaÄÂkog ÄÂasopisa Svjetlo rijeÄÂi, profesor na FranjevaÄÂkoj teologiji i kolumnist sarajevskog OsloboÄ‘enja, za Dane govori o perspektivama hrvatske politike u BiH, stanju u RimokatoliÄÂkoj crkvi u svijetu i u naÅ¡oj zemlji, u kolikoj mjeri i na koji naÄÂin Crkva treba i mora biti politiÄÂna, o zabludama nacionalistiÄÂkog interpretiranja vjere te o lažnim optužbama na raÄÂun Provincije Bosne Srebrene od strane radikalnih hrvatskih nacionalista
DANI: Kakvo je trenutno stanje u KatoliÄÂkoj crkvi u BiH, pogotovo kada je u pitanju politiÄÂka agitacija klera?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Mislim da je nakon jednog priliÄÂno aktivnog angažmana, koji je bio i karitativni, nastupilo stanovito diferenciranje. Jedan dio svećenika, Å¡to iz razoÄÂaranja u politiÄÂare, Å¡to iz straha i nesnalaženja, danas ima ne samo apolitiÄÂan, nego i antipolitiÄÂan stav. Jedni se povlaÄÂe u crkvu, u liturgiju i obrede, neki u Karitas, drugi se opet okreću - druÅ¡tveno gledano - sterilnoj, prema politici i svijetu neprijateljskoj duhovnosti. Neki joÅ¡ uvijek ministriraju politiÄÂarima i to mahom HDZ-u, jer su im pomogli i pomažu, osobito u gradnji crkava. Ne bih ja olako osuÄ‘ivao takve, jer se, koliko znam meÄ‘u svojima, rijetko tko od njih osobno obogatio. Htjeli su, naime, u opustoÅ¡enim mjestima Å¡to prije izgraditi crkve kako bi se i njihovi vjernici vratili, a jer pomoć crkvama nije zakonski regulirana, politiÄÂari daju, tobože, svoj novac, kao iz svoga budžeta i svoje navodne vjerniÄÂke velikoduÅ¡nosti, ali uz oÄÂekivanja podrÅ¡ke za svoju politiku i uz svoj postotak. Ono Å¡to je loÅ¡e pritom jest i to Å¡to su se ti svećenici dali ucijeniti od politiÄÂara, Å¡to su im važniji politiÄÂari nego njihove kolege, Å¡to su unutar pastoralnog posla ne samo izokrenuli prioritete, nego su si zavezali usta pa i zatvorili oÄÂi pred stvarnim socijalnim problemima svojih vjernika i naroda, Å¡to su u konaÄÂnici suspendirali i sebe i EvanÄ‘elje.
Ima joÅ¡ jedna stvar. NaÅ¡i su se biskupi i provincijali u zadnje vrijeme povukli i uzdržavaju se od izjava. Zanimljivo je da biskup Perić gotovo nikada nije imao intervju, pa ni u VeÄÂernjaku, mediju koji pretendira biti stožerni hrvatski medij, ÄÂak i bilten KatoliÄÂke crkve u BiH, osobito hercegovaÄÂkog dijela. Biskup Komarica je ÄÂešće u medijima, a najÄÂešće je - prije viÅ¡e, danas ne toliko - bio prisutan kardinal Puljić. Ono Å¡to trenutno smatram pozitivnim jest da je kardinal Puljić odustao od zagovaranja jedinstvenog hrvatskog kandidata za ÄÂlana PredsjedniÅ¡tva i Å¡to je kazao da je za demokraciju normalno da ih ima viÅ¡e. Zagovaranje politiÄÂkoga jedinstva, bez minimalnoga konsenzusa i poÅ¡tivanja dogovora oko stvarnih interesa svih Hrvata u BiH, koristi najmoćnija politiÄÂka stranka za svoju samovolju. Dakle, donedavno se iz Crkve, pod parolom jedinstva naroda, u biti agitiralo za HDZ. Danas postoji viÅ¡e povlaÄÂenja pa i Å¡utnje. ApolitiÄÂnost i antipolitiÄÂnost su zabrinjavajući, jer se pri tome ne samo olako osuÄ‘uju oni koji imaju Å¡to kazati za promjenu naÅ¡ih druÅ¡tvenih odnosa, nego se i iz Crkve zagovara politiÄÂka nezrelost i nekritiÄÂnost Å¡to onda omogućuje da vlada loÅ¡a politika, politika straha i ugroženosti.
DANI: MeÄ‘utim, dio hrvatske javnosti u BiH, podržan od jednog dijela klera, osuÄ‘uje upravo Vas. Ivo LuÄÂić je tako ÄÂasopis Svjetlo rijeÄÂi nazvao new age ÄÂasopisom, želeći tako poduÄÂiti da ste odstupili od "istinske Crkve"?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Napada ima, ali su rijetko utemeljeni. Neki od onih koji napadaju govore da se uopće ne treba baviti politikom i s nekog svoga ugodnoga moralistiÄÂkoga, duhovnoga ili crkvenoga visa, iz tobožnje nesvrstane pozicije, propisuju Å¡to je poziv svećenika i teologa, a da se ne osvrću ni na socijalni nauk Crkve a kamoli na EvanÄ‘elje ili graÄ‘ansko pravo. Većina kritizira zato Å¡to smatra da ako netko nije uz vladajuću stranku, dakle uz HDZ, onda se ne smije baviti politikom. Gotovo nikada niste susreli kritiku iz Crkve prema onima koji ÄÂak bezrezervno podržavaju vladajuću stranku, jer to je "normalno". Ti su napadi najzlobniji kada se za sve zlo optužuje komunizam pa se nas nekolicinu fratara povezuje s navodnim ljeviÄÂarenjem, toÄÂnije sa SDP-om ili nas se, jednako apsurdno, proglaÅ¡ava "daidžama", "fra efendijama", plaćenicima boÅ¡njaÄÂkog unitarizma. Odatle i etikete antihrvatstva i necrkvenosti.
S obzirom na LuÄÂićev prigovor za new age, pitanje je da li on sam zna Å¡to je to i Å¡to je time htio reći, osim da se malo razmeće neobiÄÂnim (dis)kvalifikacijama. A da u Svjetlu rijeÄÂi ima i kritiÄÂkih ÄÂlanaka prema loÅ¡oj politici, ne samo hrvatskoj, to je toÄÂno, i to je valjda ono Å¡to LuÄÂiću i sliÄÂnima smeta.
DANI: Da, ali upravo na osnovu tog ureÄ‘ivanja prozvani ste ružiÄÂastim i crvenim fratrima, a VaÅ¡e pisanje u OsloboÄ‘enju opisano je kao angažman u nekadaÅ¡njem "glasniku socijalistiÄÂkog radnog naroda"!
ŠARČEVIĆ: Mislim da se osobito zadnjih dvadeset godina radi na tome da se Bosna Srebrena ukloni s povijesne scene, da joj se otupi društveni utjecaj.
DANI: Kako to mislite?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Pa Bosna Srebrena smetala je i smeta svakom politiÄÂkom projektu podjele BiH i ispražnjenju Bosne od Hrvata. U tome je uz druge franjevce, nekolicinu hrvatskih politiÄÂara i intelektualaca, veliku ulogu odigralo upravo Svjetlo rijeÄÂi i urednici prije mene. Zato nije niÅ¡ta iznenaÄ‘ujuće da se na istom zadatku naÄ‘u LuÄÂić i luÄÂići s onim srpskim i boÅ¡njaÄÂkim politiÄÂarima i intelektualcima koji su u službi takve politike.
Dopustite da se malo osvrnem na ono Å¡to LuÄÂić naziva udbaÅ¡enjem bosanskih franjevaca. Nije on osobno tu neka veliÄÂina da se njome bavimo, nego on izražava stav koji bi trebao postati opći i znanstveni, i to redovito kroz publikacije i medije gdje ima utjecaja i preko portala koji viÅ¡e sliÄÂe na "virtualnu neuropsihijatriju", nego na forume istinskog dijaloga. Te LuÄÂićeve klevete izraz su obrane propale herceg-bosanske politike, politike da se saÄÂuva Å¡to se joÅ¡ može saÄÂuvati, i u biti se svode na nabacani skup difamacija iz "obavjeÅ¡tajnih" izvora, bolje reÄÂeno, iz obavjeÅ¡tajnog podzemlja. On prigovara bosanskim franjevcima i udruženju Dobri pastir za kolaboraciju s antihrvatskim i bezbožnim komunistiÄÂkim sistemom, a da pri tome uopće ne uvažava kontekst djelovanja tih franjevaca. On to, tobože znanstveno, ismijava. LuÄÂić, recimo, fra Bonu Ostojića, bosanskog franjevca, koji je bio predsjednik Udruženja katoliÄÂkih svećenika stavlja do nogu policajcu Rankoviću, a ne spominje potpredsjednika tog udruženja hercegovaÄÂkog franjevca Serafina Dodiga, niti preko dvadeset drugih ÄÂlanova HercegovaÄÂke provincije koji su priÅ¡li Udruženju, Å¡to nije malen broj ako se zna koliko je hercegovaÄÂkih kao i bosanskih franjevaca ubijeno u ratu i koliko ih je bilo po zatvorima. LuÄÂić zapravo to zna, bolje od mene, ali služi sebi i politici koja je propala, koja je težila raspadu Bosne i Hercegovine i to nauÅ¡trb bosanskih Hrvata, politici "prisajedinjenja" Hercegovine Hrvatskoj i koja BiH nikada nije prihvatila kao domovinu i državu bh. Hrvata. LuÄÂić je svojim napisima samo dio opskurne politike i one tendencije dijela hercegovaÄÂkih Hrvata i "novih" intelektualaca, proiziÅ¡lih iz hadeze znanstvenog inkubatora, koji na nepravdi steÄÂenim utjecajem revidiraju povijest. Jer Å¡ta kazati na LuÄÂićevu tvrdnju da je fra Filip Lastrić, prvi historiograf u BiH, zamislite, joÅ¡ sredinom 18. stoljeća negirao Hercegovinu i Hercegovce, kad tih kategorija u danaÅ¡njem smislu u to vrijeme uopće nema. To je ona historiografija koja iz danaÅ¡njih uskih politiÄÂkih interesa uÄÂitava u povijest tobože svjesni nacionalni, dakle hrvatski identitet i državu, a Å¡to je znanstveno već prevladano. TuÄ‘manovi Ä‘aci u politici ne mogu biti drugaÄÂiji ni u znanosti ni u povijesti.
DANI: UzevÅ¡i u obzir da je takva politika propasti joÅ¡ uvijek vrlo moćna, kada je u pitanju hrvatska politika u BiH, kakve su onda nove perspektive hrvatske politike u BiH, pogotovo u odnosu na ekspanzivni boÅ¡njaÄÂki nacionalizam?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Perspektiva hrvatske politike u BiH jest radikalan, a u praksi će to biti postupan zaokret od dosadaÅ¡nje politike, u smislu politiÄÂkog vraćanja Hrvata Bosni i Sarajevu, a i Banjoj Luci, ali ne kako se to do sada radilo i radi. TakoÄ‘er mislim da je dobro da se pluralizira hrvatska politiÄÂka scena pa makar se tim usitnjavanjem kratkoroÄÂno gubila birokratsko-vlasniÄÂka pozicija. PolitiÄÂari stalno plaÅ¡e joÅ¡ gorom ugroženošću ako oni ne pobijede, a kad izbori proÄ‘u onda po starom. Naravno, bosanskim Hrvatima nije za sve kriva hercegovaÄÂka politika, nego i servilnost njoj Å¡to iz politiÄÂke nemoći, neznanja i zaostalosti, Å¡to za sitni probitak, a trebali bi se prisabrati i postati politiÄÂki zreliji bilo u novoj, bosansko-hrvatskoj stranci, bilo u postojećim.
Ono Å¡to je generalno problem naÅ¡ih etnonacionalizama jest promatranje drugih etniÄÂkih korpusa kao homogenih s kojima, uz to, nema kompromisa. Tako drugi vide i BoÅ¡njake. Ono Å¡to je za sve boÅ¡njaÄÂke politiÄÂke opcije loÅ¡e, mislim tu i na boÅ¡njaÄÂki dobro odreÄ‘eni SDP, nije pluralizacija, nego ÄÂesto skriveni boÅ¡njaÄÂki nacionalizam, unitarizam, sliÄÂno srpskom unitarizmu u prijaÅ¡njim državama: svi su nacionalizmi bili separatistiÄÂki, nedržavni, osim srpskoga. Kasnije smo požnjeli ratove i katastrofu. BoÅ¡njaci politiÄÂki trebaju prihvatiti da ova država nije samo njihova te da i na drugim podruÄÂjima, od povijesti, religije i kulture uopće, ne interpretiraju sve sa stajaliÅ¡ta da je bosansko (i hercegovaÄÂko) isto Å¡to i boÅ¡njaÄÂko. Odatle naime proizlazi da su BoÅ¡njaci samodovoljni u Federaciji ili u Sarajevu, ne obazirući se dostatno kako je Hrvatima i Srbima, a prema RS-u im je "cilj dugoga trajanja", dakle nju ćemo "osvojiti" polako. Hrvati, budući da ne mogu adekvatno odgovoriti na stvarni boÅ¡njaÄÂki unitarizam, upravo jer mnogi nisu prihvatili BiH kao svoju državu, uÄÂitavaju taj unitarizam gotovo u sve, u svaku boÅ¡njaÄÂku politiku, i idu u zagrljaj Dodiku i svim projektantima etnoteritorijalne podjele zemlje. Time, meÄ‘utim, ne rjeÅ¡avaju stvarnu ugroženost Hrvata. Mislim ipak da će vremenom većina hrvatskih politiÄÂara prihvatiti BiH, ostaviti se reorganiziranja zemlje na iskljuÄÂivo nacionalnom principu, Å¡to će takoÄ‘er dugo potrajati. Najbitnije je hoće li se ustrajati na toj priÄÂi o trećem entitetu, koja je fokusirana samo na zapadnu Hercegovinu, a koja je osiromaÅ¡enje i tih Hrvata i epilog samoubilaÄÂke hrvatske politike u BiH.
DANI: Dakle, perspektive nisu baÅ¡ ružiÄÂaste za hrvatsku politiku?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Ako uzmemo u obzir ÄŒovića i njegovu "stožernu stranku" i situaciju na drugim stranama, onda vidimo da se u nekom smislu ponavlja '92. ÄŒović od svoje stranke opet pravi hrvatski pokret i traži kult liÄÂnosti. Posvaja "hrvatsku volju". S druge strane, HDZ 1990 nije dovoljno profiliran. Mislim da je trebala promijeniti ime i osloboditi se balasta loÅ¡e proÅ¡losti. Nastupila je s moralnijom politikom, ali je pitanje kako će se sve razviti, iako pokazuju da im je nakana politiÄÂki izići iz Hercegovine i ne služiti se baÅ¡ svim sredstvima da se domognu vlasti. Ono Å¡to hrvatskoj politici uopće nedostaje jest strategija za, recimo, deset godina, a ne do izbora. ÄŒović je ÄÂovjek makijavelistiÄÂki sposoban za politiku, dvanaest godina je u samom vrhu, a Å¡to je loÅ¡e u njoj, to su, govori on, uÄÂinili drugi. Tako ponavljaju i njegovi posluÅ¡nici. I za podjele meÄ‘u Hrvatima i za cijepanje stranaka, sve su to ÄÂinili drugi. On će, s jedne strane, reći da BiH jest hrvatski interes, a s druge sve ÄÂini da se ne samo politika, nego sve, i obrazovanje i medicina i Å¡ume i poÅ¡ta i struja, svede na interes zapadne Hercegovine. Ponavljam, perspektiva je u novoj politici koja će biti samokritiÄÂna, samostalna i konstruktivna, a ne da se priklanja jaÄÂima ili da zbog vlasti sklapa sumnjive koalicije koje će razvrći ÄÂim se pokaže netko jaÄÂi ili ÄÂim se ne može dovoljno profitirati.
DANI: Vratimo se u tom kontekstu Crkvi. Upravo je taj isti Čović kardinalu Vinku Puljiću dao pastirski štap za predvodništvo nad hrvatskim narodom.
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: To Å¡to se dogodilo s tim Å¡tapom jest majstorija vlasti na koju crkveni ljudi i vjernici najlakÅ¡e nasjedaju. Vjernici, narod, je vrlo manipulativan. Pa od vjernika se uvijek traži da ne misli i da odmah povjeruje u ono Å¡to im se s vrha govori. Ã…Â tapom se prihvatilo da jedan stranaÄÂki voÄ‘a, tobože u ime ÄÂitava naroda, izražava narodnu privrženost i lojalnost Crkvi. A dobio je potvrdu od Crkve da zastupa ÄÂitav narod. Mislim da je do naplate raÄÂuna doÅ¡lo onda kada je ÄŒović izjavio da "kardinal ne zna politiku" i beskrupulozno nastavio biti najbolji interpret i voÄ‘a naroda. Ako se crkveni ljudi sociopolitiÄÂki angažiraju, a to su dužni kad je stvar općeg interesa i u obrani dostojanstva svakoga ÄÂovjeka, to ne bi smio biti stranaÄÂki angažman. Crkva nema stranaÄÂko poslanje. Zato pred politiÄÂkim majstorima treba biti odluÄÂan, dostojanstven, a upravo te odluÄÂnosti i politiÄÂke zrelosti u Crkvi nedostaje.
DANI: Ogleda li se ta neodluÄÂnost i u rehabilitaciji nadbiskupa Ivana Ã…Â arića, odnosno u potvrdi odanosti nacionalistiÄÂkim narativima?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Ã…Â to se tiÄÂe biskupa Ã…Â arića i sliÄÂnih narativa, mislim da to treba gledati u Å¡irem kontekstu crkvenoga valoriziranja povijesti. U KatoliÄÂkoj crkvi, mislim kod nas u BiH, postoje razliÄÂita tumaÄÂenja, uvjetno kazano i historiografije koje su opet dio onoga Å¡to se može nazvati Å¡irom, okvirnom hrvatskom historiografijom. Jedna je franjevaÄÂka a druga dijecezanska, a zadnjih dvadesetak godina u ekspanziji je novo hercegovaÄÂko ÄÂitanje i pisanje povijesti, osobito od strane nekolicine autora franjevaca i dijecezanaca, kao i LuÄÂića i sliÄÂnih, koji iz danaÅ¡nje pozicije osvojene ili neosvojene moći, bahatosti ili nove ugroženosti, reinterpretiraju proÅ¡lost BiH. Gotovo sve te nacionalne reinterpretacije žele prikazati da su njihovi protagonisti bili heroji, sveci ili nedužni stradalnici. Ako su na nekom podruÄÂju eventualno i ljudski i vjerniÄÂki skroz zakazali, iz svoje ljudske slabosti, kako se to opravdava, onda im se preuveliÄÂavaju njihova stvarna ili navodna dobra djela koja su tobože ÄÂinili u herojskom ili svetaÄÂkom stupnju, bez trunke sebiÄÂnosti, posve izgarajući za svoj narod.
U taj kontekst mislim da treba staviti biskupa Ã…Â arića i njegovo djelovanje. I ne samo njega. U dijelu znanstveno već osporene i prevladane hrvatske historiografije u BiH, a njezini su glavni nositelji najÄÂešće ljudi iz Crkve, dogaÄ‘a se doista neznanstvena revizija povijesti: od "hrvatskog" srednjega vijeka, preko franjevaÄÂkog tobožnjeg papuÄÂarenja sultanu i Turcima, kolaboracije s komunistima i udbaÅ¡ima, do veliÄÂanja pavelićevstva, TuÄ‘mana i Ã…Â uÅ¡ka. Nekima će trebati dug put da svoju povijest zabluda, zloÄÂina i gubitniÅ¡tva ÄÂitaju samo u ogledalu sudbine nevinih žrtava. Dug put osloboÄ‘enja, ako se ikada na njega i stane. Osobito osloboÄ‘enja od dva tragiÄÂna mita koja danas vladaju tim "drugim umovima" - ustaÅ¡ija i Herceg-Bosna.
DANI: Oslobođenje od vjerske podrške kontinuirano destruktivnoj politici?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Zlo drugoga ne opravdava "moje" zlo. To je jedan od kljuÄÂeva demitologiziranja "ponosne" ili "žrtveniÄÂke" proÅ¡losti. To će osobito u Crkvi ići sporo, jer izlaskom iz komunizma mi smo mislili da znamo s politikom. Iz crkvenog trijumfalistiÄÂkog stava doÅ¡li smo gotovo na niÅ¡ta, na politiÄÂku ledinu. Ali se zadržao trijumfalizam. Oholost je vrlo prisutna kod duhovnih i crkvenih ljudi, a upravo priznanje vlastite krivnje i odgovornosti ÄÂini ÄÂovjeka slobodnim.
DANI: Bez lažne politiÄÂke korektnosti, Sarajevo je danas boÅ¡njaÄÂki grad. Kako živi katoliÄÂka zajednica kao manjina u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Živi tako da se gotovo svi znaju (smijeh). Puno je starijih ljudi. Ima i jedan broj mlaÄ‘ih obitelji koje ovdje dolaze živjeti i raditi u administraciji, ali se ne zadržavaju. Dobro je Å¡to se povećava broj studenata Hrvata koji dolaze studirati u Sarajevo i Å¡to su sarajevski Hrvati ipak dinamiÄÂni, uvijek neÅ¡to organiziraju, druže se. To Hrvata Å¡to je ostalo, ima neki ponos i urbani identitet, meÄ‘utim, ne može se reći da boÅ¡njaÄÂka politika ide naruku njihovoj afirmaciji i da doista stvaraju grad kojim se diÄÂe kao primjerom tolerancije. BoÅ¡njaci su većinom zadovoljni svojom moći u Sarajevu, ne mislim na posao i zaradu. Mnogi uopće ne primjećuju kako je manjini, srpskoj, hrvatskoj, ostalima, niti im je iÅ¡ta ÄÂudno Å¡to neki iz Islamske zajednice grad žele kapilarno islamizirati, kao Å¡to ih ne zabrinjava da se ÄÂak i neki tobože "antinacionalni", "liberalni" i "ostali" politiÄÂari udvaraju boÅ¡njaÄÂkom nacionalizmu samo da dobiju glasove i vlast.
Mislim takoÄ‘er da je loÅ¡e Å¡to neki od utjecajnih Hrvata Sarajeva - o ÄŒoviću i hrvatskoj politici uopće da i ne govorimo - kao i neki od svećenika, ne prihvaćaju Sarajevo kao svoj grad i zatim, naravno, time manipuliraju i straÅ¡e druge. Trajno se podgrijava teza da Hrvati u Sarajevu nemaju Å¡ta tražiti. A zaboravlja se, naprimjer, predislamsko Sarajevo, naselja koje ovdje Osmanlije zatiÄÂu, o ÄÂemu piÅ¡e recimo Nedim Filipović, zatim Latinluk u kojem su živjeli katolici koji kasnije postaju Hrvati. Pa tu je pisana i jedna od najvažnijih knjiga, o kojoj se sada govori s ponosom kao bitnoj za standardizaciju hrvatskoga jezika, Divkovićev Nauk krstjanski. Naravno, Sarajevo je za Hrvate i mjesto njihova zloÄÂina, krivnje i odgovornosti, osobito prema sarajevskim Židovima i Srbima. Ono je mjesto padova ali i uspona, mjesto u kojem su mnogi ostavili i ostavljaju tragove univerzalnih vrednota u kulturi, politici, religiji. Tu su i jedinstvena poznanstva, brakovi i prijateljevanja s nehrvatima, i danas. Treba takoÄ‘er kazati da je katoliÄÂko Sarajevo veći pojam od hrvatskog Sarajeva. Mislim da je sarajevska crkva to poÄÂela priliÄÂno uvažavati, jer ima katolika ÄŒeha, Slovenaca, MaÄ‘ara, Poljaka, Nijemaca, potomaka doseljenih u vrijeme Austro-Ugarske.
DANI: Da li u KatoliÄÂkoj crkvi dolazi do globalne reakcije, tj. poniÅ¡tavanja zakljuÄÂaka Drugog vatikanskog koncila i kako se to stanje reflektira na BiH?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Postoji ta tendencija, ali postoje i pojedinci i manje skupine vjernika koje žele živjeti vjerniÄÂki u druÅ¡tvu, kroz sociopolitiÄÂki angažman, primjereno kontekstu. Postoji ta tendencija vraćanja u predmodernu. I nesvjesno se smatra da su izolacija, zaostalost i intelektualni primitivizam prava rjeÅ¡enja. U nesigurnim vremenima, a svaka su to na svoj naÄÂin, ljudi rado pribjegavaju tzv. ÄÂvrstim odgovorima, rigidnim receptima, a time odbijaju život. Zavukli bi se u svete prostore, pobjegli od svijeta. Mnogi se danas i sklanjaju u "sigurnost obreda", pa vidimo koliko se inzistira na ritualiziranju vjere, do terora obrednim sitnicama. Neki se skrivaju iza moralizma i religijskog juridizma, kao da puko održavanje propisa rjeÅ¡ava sve životne situacije i a priori donosi spasenje.
S druge strane, postoji otvaranje suvremenom ÄÂovjeku. Mislim da je danas mnogo ateizma, ali praktiÄÂnoga, ne verbalnoga, onoga bez etiÄÂnosti pa i kriminalnoga, a da se pri tome stoji u prvim redovima na molitvi i u blizini religijskih poglavara. Kod nas je malo ozbiljnoga dijaloga i istraživanja o vjeri i nevjeri, razgovora teologije i sociologije religije. Zanimljiva je, recimo, Jergovićeva tvrdnja da kod nas i nema "ÄÂistih" ateista nego su i naÅ¡i ateisti konfesionalni.
Prema stvarnim ateistima i agnosticima, koji su ÄÂesto proskribirani od strane prije svega nominalnih vjernika, ne treba se zatvarati, oni nisu manje ljudi. Naprotiv, oni su, ako njihov ateizam nije intelektualna poza ili sredstvo vladanja, redovito veći tražitelji smisla pa i utjehe života od onih vjernika koji su se skrasili u zavjetrinu politiÄÂke, nacionalne religioznosti ili u laku utjehu obreda.
Ima u svim našim religijskim zajednicama i jedna jaka struja duhovnika i vjernika koji vjeru svode na lošu psihoanalizu i laku psihoterapiju, tako da naš problem nije samo u tradicionalizmu, ritualizmu i moralizmu.
Rekao bih na koncu neÅ¡to o zabrinjavajućoj pojavi odreÄ‘enog metafiziÄÂkog opravdavanja rata. Od simpozija na Cetinju i zbornika Jagnje Božje i zvijer iz bezdana, pod pokroviteljstvom glavnih ideologa Karadžića i vladike Amfilohija, pa sve do ovogodiÅ¡njeg romana Rajka Vasića Prsti ludih oÄÂiju, pravoslavna "politiÄÂka" filozofija i teologija žele zlo rata pripisati nekom metafiziÄÂkom zlu. U tom manihejskom, pa i fatalistiÄÂkom tumaÄÂenju, rat, ubijanja i zloÄÂini opravdavaju se, postaju neÅ¡to normalno, jer su pred tim zlom ljudi nemoćni. Oni su, kako Vasić kaže, samo "prsti ludih", ali "tuÄ‘ih umova" i "tuÄ‘ih oÄÂiju", kod nekih "prsti" Ä‘avla i demonskih sila. To je krajnje poniženje ÄÂovjeka, njegova krajnja dehumanizacija, jer se ÄÂovjeka liÅ¡ava umskoga uvida, slobode, krivnje i odgovornosti. Odatle je, naravno, posve lagan prijelaz iz metafizike u stvarnost, iz filozofije i teologije rata u politiÄÂku realnost Republike Srpske koja je za njezine tvorce i održavatelje niÅ¡ta drugo nego metafiziÄÂka, neupitna i vjeÄÂna kategorija, a u stvarnosti je najgore ljudsko zlo u BiH, zlo slobodnih ljudi. Ovim bih želio kazati kolika je važnost teologije i da ona u nas ima jedan od kljuÄÂeva "bolje" budućnosti a "loÅ¡ije" proÅ¡losti.
DANI: Da li su onda međureligijski susreti u BiH jalovi?
Ã…Â ARÄŒEVIĆ: Rekao bih da ima puno deklarativnoga, Å¡to nikako ne znaÄÂi da treba prestati s dijalogom. U nas skoro sve funkcionira na simboliÄÂnoj razini, pa je važno da se ljudi i tako susreću i razgovaraju. Religiozni poglavari se doduÅ¡e najprije slože oko moći u druÅ¡tvu, oko opasnosti od sekularizma i sinkretizma, dok je poÅ¡tivanje drugih ÄÂesto dvoliÄÂno, jedno se priÄÂa za naÅ¡u javnost, jedno za svoju zajednicu, jedno izvan države. Najiskreniji su molitveni susreti, ali ostaju u krugu nekolicine i u svetim prostorima. I teolozi se viÅ¡e zatvaraju nego u komunizmu. U zadnje vrijeme ÄÂak se želi difamirati i teoloÅ¡ki dijalog izmeÄ‘u profesora i studenata teoloÅ¡kih fakulteta. Tako je nedavno u Avazu Nedžad Latić vrlo nisko a i opasno denuncirao dvojicu relevantnih islamskih teologa ReÅ¡ida Hafizovića i Adnana Silajdžića zbog njihova studiranja na katoliÄÂkom fakultetu. Latić osobito prigovara Hafizoviću Å¡to "zaustavlja daljnju islamizaciju BoÅ¡njaka, pod krinkom borbe protiv islamskog radikalizma" te da je "njegov jezik katoliciziran", Å¡to je, prema Latiću, neprimjereno "islamskom, a posebno klasiÄÂnom bosanskom teoloÅ¡kom diskursu". Zbog toga, zakljuÄÂuje Latić, Hafizovića "obiÄÂan svijet, pa i studenti, zovu Fra ReÅ¡id".
Ovo ne samo da podsjeća na one koji bosanske franjevce nazivaju "daidžama" i "fra efendijama", nego pokazuje krajnje neznanstveni i neteoloÅ¡ki stav kojim se nužna interdisciplinarnost poniÅ¡tava nekim skoro nepostojećim, zamislite, "klasiÄÂnim bosanskim teoloÅ¡kim diskursom". Ne radi se ovdje samo o predizbornom agitiranju za jednog politiÄÂkog moćnika i o obrani jednog religioznog poglavara, RadonÄÂića i Cerića, nego o svoÄ‘enju teologije na terminoloÅ¡ki primitivizam i o stjerivanju BoÅ¡njaka-muslimana u ideoloÅ¡ko sljepilo izvan suvremenih znanstvenih dostignuća. Radi se o politikantskoj kleveti koja obezvrjeÄ‘uje druÅ¡tvenu nadu potrebnu za multireligijsko, pluralno i sekularno druÅ¡tvo i državu, kao i za teoloÅ¡ki dijalog kao sastavnicu meÄ‘ureligijskoga poÅ¡tivanja. Radi se i o difamiranju osoba i nijekanju onoga Å¡to su Hafizović, Silajdžić i druge kolege s FIN-a nepobitno pridonijele u meÄ‘ureligijskom i posebno teoloÅ¡kom dijalogu i od kojih, barem za sebe mogu kazati, i mi katoliÄÂki teolozi imamo Å¡to ÄÂuti i nauÄÂiti. U ovom vremenu preokretanja svih vrednota nekima izgleda nužno izopaÄÂiti i ono Å¡to je znanstveno neporecivo i vjerniÄÂki jedino ispravno.
Ti si kao najudaljenija zvijezda do koje je najteže doći, ali baš zbog toga je najudaljenija zvijezda najljepša i najsjajnija!