Nasa draga pita*

[paparaci]

moja mama pravi ovo cudo, ja to ne znam
pita sa spinatom i sirom

uhhhh - ovo je moja omiljena pita! zeljanica zakon!
a pored nje isto tako volim masiracnicu - mmnjamiiii!

osh da se zenis?

hocu, samo nemam s kim

[beca]

jel zaista postoje muskarci koji bi se zenili samo radi toga sto cura zna pitu praviti, ono draga mu je simpazicna, dobra ovako, onako, ali pravi super pitu...

[maida_20]

jel zaista postoje muskarci koji bi se zenili samo radi toga sto cura zna pitu praviti, ono draga mu je simpazicna, dobra ovako, onako, ali pravi super pitu...

ma jok bona ... da nema pita u burekđžinici ili pekarama pa i rekla bih možda i ima takvih...ovako

[indeks]

hahahahahaa.....prvi put vidim ovu temu,jos sa glasanjem,anketa,

[nella26]

Bar jednom sedmično jedem pitu i najviše volim sirnicu

[mrki62]

Svaka pita = pita a burek = pitac

[andro]

'Doista na lijep nacin opisana bosanska kuhinja , jednostavno nisam mogao da odolim a da ne copy ovaj tekst

Bosanski lonac'
Sve su pite pitice, a burek je pitac
Bosanski lonac, cicvara, popara, burek, krompiruša, kljukuša, tufahije.... Putovanje po trpezama se, prateći nazive ovih jela, pretvara u još jedno putovanje uzduž i poprijeko Bosne i Hercegovine. To putovanje napravila je novinarka njemačkog Deutsche Wellea Ljiljana Pirolić i svoje nalaze prezentirala u interesantnom serijalu kulinarskih reportaža.
Piše: Ljiljana Pirolić (Deutsche Welle)
Kad kažemo tradicionalna bh. kuhinja, na šta danas, zapravo mislimo? Vezira Muhović, stručna nastavnica iz kulinarstva u srednjoj Ugostiteljsko-turističkoj školi u Sarajevu, odgovara za Deutsche Welle.

„Tradicionalni način kuhanja, to je ono što bi većina nas trebala da ponese iz kuće u kojoj smo odrasli. Kada djeci u ovoj školi objašnjavam šta je to naša nacionalna kuhinja, uvijek kažem da je to kuhinja u kojoj se jela spremaju sa mnogo ljubavi. To je ono što nas kroz život, ma gdje da nas sudbina baci, podsjeća na našu obitelj u kojoj se susrećemo sa prvim mirisima i okusima. Odatle će u svijet naše nepce ponijeti ono što je spremala naša majka ili naša nana, baka. I nikada taj miris nećemo zaboraviti“, kaže Vezira Muhović, nastavnica kulinarstva, dok joj iskri suza u oku.

'Moja majka je umrla, ali ja još uvijek pamtim njenu pitu od kuhanog krompira. Kada mi dolaze gosti, ja i sada pravim tu pitu. Ona govori 'pet jezika'.“ Ipak, sve su pite pite, samo je burek pitac, tako se kaže u Sarajevu. „Sjećam se hurmašica, ili hurmadžika, kako bi rekla moja nana. Pitala sam je kako ih pravi, a ona bi rekla: 'Pa, eto, sine, malo ovoga, malo onoga', sve onako odoka, a one se tope u ustima. Sjećam se i pilava moje majke. Nikada ga nisam uspjela napraviti da bude tako dobar kao njen“, kaže sa sjetom nastavnica Vezira.

Mudri Bosanci: Uzeli najbolje sa Istoka i Zapada

„Je li zdrava tradicionalna bh. kuhinja?“ pitam.„Itekako. Ako se uzme u obzir način na koji se spremaju jela naše nacionalne kuhinje. Ona nema zaprške, ne upotrebljavaju se jaki začini i sa tog aspekta, ona odgovara savremenim zahtjevima medicine. Jela su lagana, uglavnom se dinstaju sa malo vode i u vlastitom soku. Sadrže dosta povrća, koje se na kraju konzumira sa kiselim mlijekom, pavlakom ili kajmakom. U bh. kuhinji u pravilu nema posebnih sosova, već se oni stvaraju u toku kuhanja, na bazi juhe ili dodavanjem mliječnih proizvoda.

Kada prošetate dijelovima Sarajeva koji su poznati kao zone u kojima se dobro jede, vidite jasno kako su osvajači ostavljali tragove, osim na našim dušama i arhitekturi, i u kuhinji, koja je danas jedna zanimljiva mješavina Istoka i Zapada. Bosanci su tu, za divno čudo, bili mudri. Uzeli su najbolje od jednih i drugih. Mnogo sličnosti danas ima bh. kuhinja sa grčkom i turskom nacionalnom kuhinjom: punjeno povrće, jagnjetina i mnogo mliječnih proizvoda koji se, na kraju kuhanja, dodaju jelima. Bosanci i Hercegovci nisu prihvatili i mnoštvo mirisnih, orijentalnih začina. „To našim narodima ne paše“, kaže Vezira. „Najčešći začini u našoj kuhinji su so i biber, a peršun, celer, mrkva, bijeli i crni luk, neprikosnoveni su kad je riječ o povrću, koje se najčešće dodaje u većinu jela.“

Sarma, pite i jagnjetina ne trpe podjele

Danas će nam učenici Ugostiteljsko-turističke škole u Sarajevu, pripremiti tradicionalno jelo po svom izboru. Nešto, ne mnogo zahtjevno i skupo. Jedini parametar koji sam im zadala: potrebne namirnice ne smiju prelaziti cijenu od 5 eura.

I dok ovi mladi kuhari, koji su upravo završili školu, oblače kuharske uniforme, jer sve mora biti po propisu, njihova nastavnica i ja razgovaramo o tome koliko se kuhinje sva tri naroda u BiH, razlikuju. „Ne mnogo“, kaže Vezira i dodaje: „Bitna razlika je samo u masnoćama na kojima se jelo sprema, ali kad su veliki vjerski praznici, kod svih ćete na trpezi naći i sarmu, i pite i jagnjetinu sa ražnja. Tu su takođe i supe, salate, hurmašice i sve ono što možda, neko smatra tipično bošnjačkom kuhinjom, ali nije samo bošnjačka. Sve je to izmiješano, kao u bosanskom loncu, našem tipičnom bosansko-hercegovačkom jelu.“

U BiH se dobro jede

Globalizacija je dotakla sve, pa i bh. kuhinju. Zato mi se čini da je pizza oduvijek tu, na Balkanu, mogu pretpostaviti kako su se ovdašnji, još pećinski ljudi, sladili nekom vrstom hamburgera, a skoro da mogu zamisliti i neku ovdašnju nenu u dimijama, kako provjerava je li joj dobro 'ispao' suši. Bilo-kako-bilo, uglavnom, stranci koji posjećuju našu zemlju, uz sve primjedbe ovdašnjem nesavršenom turizmu, imaju i jednu pohvalu: kako se kod nas dobro jede!

Iako još uvijek teško izgovaraju imena nekih jela kao što su: ćevapčić, buredžik ili satrica, ipak, nepogrešivo biraju ono najbolje.

Eldan Pučić, Adnan Zulić i Adis Doljančić, mladi kuhari koji su već otkrili mnoge tajne tradicionalne bh. kuhinje, spremaju šiš-ćevap, za koji je potrebno:

180 grama bijelog pilećeg mesa po osobi,

jedna velika glavica crnog luka,

so, biber, malo vegete,

malo putera, mala kašika sirćeta, topla voda i – čačkalice.


Jedite pravu a ne niskokaloričnu hranu!

„Zašto vegeta? Ne mogu zamisliti da su naše bake i nane kuvale sa vegetom. To baš i nije u tradiciji bh. kuhinje“, kažem nastavnici. „To su ti uticaji koje trpi i naša kuhinja. Naravno, ko ne želi, ne mora staviti ovaj začin“, dodaje. „Šiš-ćevap se, inače, može napraviti i od teletine i jagnjetine, što onda iziskuje malo duže vrijeme pripremanja. Jelo je dobilo naziv po tome što se niže na drvene štapiće ili čačkalice, na koje se naizmjenično nabadaju komadići mesa i crnog luka. Počinje se sa mesom, zatim ide jedan komad glavice luka, pa opet komadić mesa“, kaže Eldan Pučić.

Nanizani šiš-ćevap se zatim, poslaže u posudu i doda mu se kockica putera. Kad se sve dobro zagrije, nalije se sa dvije kutlače vrele vode, pokrije poklopcem i ostavi da se dinsta. Pred kraj se začini biberom, doda se soli po želji i malo vegete. Sve je gotovo kada meso omekša, što se provjeri viljuškom. Nije dobro, ako se luk, prilikom kuvanja raspadne. Kao prilog može se poslužiti bilo koja vrsta povrća, ali ipak, najbolje uz ovo jelo, ide riža. „Čak i ako ste kuhar početnik, nema šanse da vam ovo jelo ne uspije“, kaže Adnan Zulić.

Goli kuhar, Jamie Oliver, ( ma, vraga je go, uvijek je dobro obučen), najveća kuharska zvijezda današnjice, savjetuje: „Uživajte u hrani jedući sporo. Ako jedete prebrzo, vaš mozak ne može tako brzo primiti podatak da ste siti. I, jedite pravu, a ne niskokaloričnu hranu!“

[PIRAT_SA_KARIBA]

njam njam

[alyssa_27]

sve rijedje i rijedje jedem pitu, ako jedem to je vikendom najcesce
jedino mogu jesti zeljanicu i ponekad burek