- kol'ko si..?
- tri put....
sutnja...
- nemoj zajebavat'....
sutnja....
- ozbiljno ti kazem...
sutnja....
- ti to mene jebas..?
- sta ti je bolan...
sutnja...
...
sutnja....
konobar donosi sljedecu rundu...
omer nagnu i iskapi za tren...: - ma ti to mene zajebajes....
himzo nije stig'o ni da izusti... ni da razmisli, sta ce izustit'... pogodi ga prvo kroshe... pa malo zatim i aperkat....
- ti mene "ufatio" zajebavat' majku ti j**** u picku... da ti j****...
pa opet aperkat, aperkat, krose, glavom, aperkat...
...
himzo se pribr'o... ust'o.. opr'o se... nije vise krvav... ni po licu, ni po vratu... ni po novoj "kosi"... amra proleti niz kafanu, noseci novu narudzbu za sto sedam... joj guzova, pomisli. da mi je uronut' makar na sekund'....
na tracnicama perona dva napolju je stig'o voz za zagreb... preko strizivojne, bosanskog broda i nasica... himzo ustade... - ovo je moj....
ost'a iskapljena casica loze iza njega...
Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
* "Patnja zadaje bol samo zato Å¡to je se bojiÅ¡. Ona te proganja zato Å¡to bježiÅ¡ od nje. Ne moraÅ¡ bježati, ne moraÅ¡ je se bojati. MoraÅ¡ voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to Å¡to ti nanosi bol i niÅ¡ta drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne uÄÂiniÅ¡ time..."
* "Postoji neko zlo meÄ‘u ljudima koje ih spreÄÂava da se udružuju i nagoni ih da izmeÄ‘u sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste."
* "Postoji neko zlo meÄ‘u ljudima koje ih spreÄÂava da se udružuju i nagoni ih da izmeÄ‘u sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste."
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluÅ¡kivah suptilne note mjeseÄÂeve sonate, sluÅ¡ah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviÄ‘enje iz drevnih vremena, predivna ilzija sa zvijezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U ÄÂudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u ÄÂasu kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproÅ¡taja ÄÂujem Å¡apat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proroÄÂice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa iz rijeke sjećanja izranja. U Danicinom sjaju iskri tvoje nadahnuće, svitanje je sretan trenuak tvoje iz tmine laži, kraÄ‘a i podmetanja uzdignuće. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno satkan u moju knjigu od odsanjanih snova.
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
venecija je napisao/la:Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluÅ¡kivah suptilne note mjeseÄÂeve sonate, sluÅ¡ah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviÄ‘enje iz drevnih vremena, predivna ilzija sa zvijezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U ÄÂudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u ÄÂasu kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproÅ¡taja ÄÂujem Å¡apat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proroÄÂice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa iz rijeke sjećanja izranja. U Danicinom sjaju iskri tvoje nadahnuće, svitanje je sretan trenuak tvoje iz tmine laži, kraÄ‘a i podmetanja uzdignuće. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno satkan u moju knjigu od odsanjanih snova.
bjese to Dijana S..
lijepo zaista
moj rodni grad Sarajevo volim kao samoga sebe....
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
nazalost ima ljudi koji ga isto tako ne vole....
ali nisu oni krivi sto im Bog nije dao dusu
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
Mila,
moram o ovome sa tobom razgovarati. O tome ÄÂega smo svjesne i ti i ja.Ti si stalno ćutala, ja sam ÄÂekala kada ćeÅ¡ neÅ¡to reći. Ćutnja me tiho i blago opominje, ne može tako...
Sa tobom sam od roÄ‘enja, progovorila (tvojim ÄÂistim jezikom Bosanske Krajine), prohodala (blagim koracima Å¡irokih ulica), djeÄÂije bolesti preležala (tvoje ljetnje veÄÂeri me lijeÄÂile) i sve igre izigrala (ulice Mejdana me krile od vjeÅ¡tica i babaroga, Å¡to izmiÅ¡ljenih, Å¡to stvarnih). Bila si mi majka, ja sam bila ponosna! Imala sam najljepÅ¡u i najblažu majku na svijetu!
Ko te tako lijepu smjestio među bosanskim brdima, da se razlikuješ?! Želim ti priznati da si divna! Sve preživiš, svašta si prošla, a na tebi se ništa ne vidi. Da li te je uvijek tišina spasavala? Ne znam, nisam svjedok tih vremena, samo ovih, sada i samo onih, nekada, ne tako davno.
Mila, kada ćeÅ¡ o njima bilo Å¡ta reći. Hoćemo li ikada saznati da li te boli ono Å¡ta se desilo? Jesi li nekome majka, a nekome maćeha? Ili si majka sve svoje djece, pa i one prema kojima si bila gruba.Da li je grubost bila nužna, da neÅ¡to nauÄÂimo. Ne vjerujem, jer iako smo nauÄÂili, ti nam niÅ¡ta ne priznajeÅ¡. Majka bi se na to osvrnula. Ti to ne spominjeÅ¡, nikada, nikako. Ti se ne osvrćeÅ¡. Da li samo postoji sada i ovdje? Ne, ti to dobro znaÅ¡. Ã…Â to ne priznaÅ¡? ProÅ¡lost te ÄÂini onim Å¡to jesi, sve Å¡to si proÅ¡la, nekad jaka, nekad tako slaba.
Ja sam vidjela dane tvoje mraÄÂne proÅ¡losti, nedaj da je zovu slavnom. Moje djeÄÂije oÄÂi su bile njihovi svjedoci. Vidjela sam kako si se promijenila, onih dana kada si bila ljepotica i u dronjcima, u pogreÅ¡nom druÅ¡tvu, na pogreÅ¡nom putu. Oćutale smo te dane skupa. Moje je djetinjstvo moglo samo da ćuti, ti si birala ćutnju. Obe smo uÄÂile život, ja po prvi put, ti po ko zna koji. UÄÂile i ćutale. Nikad se nisi osvrnula. Nisi vidjela, nisi htjela da vidiÅ¡? Nisi osjetila, nisi htjela ili mogla da osjetiÅ¡?
Mila, zar misliÅ¡ da se na tiÅ¡ini može budućnost graditi? Može li se na milion razliÄÂitih istina iÅ¡ta stvarno stvoriti? Ili samo kule u vazduhu? Možda tako i treba, ti tako nestvarna u ovom okruženju i moraÅ¡ poÄÂivati na bajkovitoj proÅ¡losti koju svako prema svojoj maÅ¡ti piÅ¡e. Možda, mila, i ne treba o stvarnoj proÅ¡losti priÄÂati? Možda ti, kao i svaka dobra majka, svojoj djeci priÄÂaÅ¡ bajke pred noć i gorkom tiÅ¡inom ÄÂuvaÅ¡ ih od istine.
ZnaÅ¡ li koliko je tvoje djece sa gorkim okusom u ustima? Ja znam, priznali su mi, mila. Ã…Â to rijeÄÂima, Å¡to pogledima dok hodaju ulicama kojima svaku pukotinu znaju, kao boru na tvom licu. Svaku znaju, a kao potpuni stranci se osjećaju. Nisi se osvrnula.
Kada odem negdje, na mjesto samo tebi i meni znano, znaš li da osjetim tvoj miris. Znaš li da boju tvoje zemlje znam i u mraku? Znam te i kad si umorna i kad si sama. Znam te i u istini i u laži. Ja te vidim dalje od tvog zelenila, dalje od širokih aleja, moj pogled je širi od onog sa Šehitluka.
Znam, mila, da nije lako biti ovdje majka. Možda je i tebe tuga ućutala što si sudbinom za ovakvu djecu vezana. Nisi ti ova brda birala, ova brda koja tvoju raskoš ne prepoznaju i uvijek i neprestano žele da je unište.
Ko te razumije? Ko ÄÂita ono Å¡to simbolima piÅ¡eÅ¡, ko sluÅ¡a ono Å¡to tiÅ¡inom govoriÅ¡? A moraÅ¡, mila, progovoriti. MoraÅ¡ se osvrnuti, bar jednom, da vidimo ima li suze u oku ili nas ledeni pogled ÄÂeka. Kakvo je zaista tvoje lice? Koliko si novih bora dobila?
Koliko na tebe liÄÂim? Tvoje banjaluÄÂanke, kakve su one danas? Da li se sa njihovih lica može proÄÂitati Å¡ta su sve vidjele, doživjele? Da li i one ćute svoje istine? Hoću li i ja svojoj djeci bajke priÄÂati i joÅ¡ gušćom tiÅ¡inom od istine ÄÂuvati?
Mila, ponovo uÄÂim blagim koracima hodati. Gledam babarogama u lice i osmjehujem se, jaÄÂa sam od njih.
Ali, moram ti priznati! Uvijek ću te voljeti. Shvatim to grudima, oÄÂima i ćutanjem. TeÅ¡ko te ne voljeti! Voljeću te ćutanjem, tiÅ¡ina o tebi misli...
Ovo je namjenjeno mom gradu,.... ...ali ponosna sto sam rodjena i sto zivim ovjde...
moram o ovome sa tobom razgovarati. O tome ÄÂega smo svjesne i ti i ja.Ti si stalno ćutala, ja sam ÄÂekala kada ćeÅ¡ neÅ¡to reći. Ćutnja me tiho i blago opominje, ne može tako...
Sa tobom sam od roÄ‘enja, progovorila (tvojim ÄÂistim jezikom Bosanske Krajine), prohodala (blagim koracima Å¡irokih ulica), djeÄÂije bolesti preležala (tvoje ljetnje veÄÂeri me lijeÄÂile) i sve igre izigrala (ulice Mejdana me krile od vjeÅ¡tica i babaroga, Å¡to izmiÅ¡ljenih, Å¡to stvarnih). Bila si mi majka, ja sam bila ponosna! Imala sam najljepÅ¡u i najblažu majku na svijetu!
Ko te tako lijepu smjestio među bosanskim brdima, da se razlikuješ?! Želim ti priznati da si divna! Sve preživiš, svašta si prošla, a na tebi se ništa ne vidi. Da li te je uvijek tišina spasavala? Ne znam, nisam svjedok tih vremena, samo ovih, sada i samo onih, nekada, ne tako davno.
Mila, kada ćeÅ¡ o njima bilo Å¡ta reći. Hoćemo li ikada saznati da li te boli ono Å¡ta se desilo? Jesi li nekome majka, a nekome maćeha? Ili si majka sve svoje djece, pa i one prema kojima si bila gruba.Da li je grubost bila nužna, da neÅ¡to nauÄÂimo. Ne vjerujem, jer iako smo nauÄÂili, ti nam niÅ¡ta ne priznajeÅ¡. Majka bi se na to osvrnula. Ti to ne spominjeÅ¡, nikada, nikako. Ti se ne osvrćeÅ¡. Da li samo postoji sada i ovdje? Ne, ti to dobro znaÅ¡. Ã…Â to ne priznaÅ¡? ProÅ¡lost te ÄÂini onim Å¡to jesi, sve Å¡to si proÅ¡la, nekad jaka, nekad tako slaba.
Ja sam vidjela dane tvoje mraÄÂne proÅ¡losti, nedaj da je zovu slavnom. Moje djeÄÂije oÄÂi su bile njihovi svjedoci. Vidjela sam kako si se promijenila, onih dana kada si bila ljepotica i u dronjcima, u pogreÅ¡nom druÅ¡tvu, na pogreÅ¡nom putu. Oćutale smo te dane skupa. Moje je djetinjstvo moglo samo da ćuti, ti si birala ćutnju. Obe smo uÄÂile život, ja po prvi put, ti po ko zna koji. UÄÂile i ćutale. Nikad se nisi osvrnula. Nisi vidjela, nisi htjela da vidiÅ¡? Nisi osjetila, nisi htjela ili mogla da osjetiÅ¡?
Mila, zar misliÅ¡ da se na tiÅ¡ini može budućnost graditi? Može li se na milion razliÄÂitih istina iÅ¡ta stvarno stvoriti? Ili samo kule u vazduhu? Možda tako i treba, ti tako nestvarna u ovom okruženju i moraÅ¡ poÄÂivati na bajkovitoj proÅ¡losti koju svako prema svojoj maÅ¡ti piÅ¡e. Možda, mila, i ne treba o stvarnoj proÅ¡losti priÄÂati? Možda ti, kao i svaka dobra majka, svojoj djeci priÄÂaÅ¡ bajke pred noć i gorkom tiÅ¡inom ÄÂuvaÅ¡ ih od istine.
ZnaÅ¡ li koliko je tvoje djece sa gorkim okusom u ustima? Ja znam, priznali su mi, mila. Ã…Â to rijeÄÂima, Å¡to pogledima dok hodaju ulicama kojima svaku pukotinu znaju, kao boru na tvom licu. Svaku znaju, a kao potpuni stranci se osjećaju. Nisi se osvrnula.
Kada odem negdje, na mjesto samo tebi i meni znano, znaš li da osjetim tvoj miris. Znaš li da boju tvoje zemlje znam i u mraku? Znam te i kad si umorna i kad si sama. Znam te i u istini i u laži. Ja te vidim dalje od tvog zelenila, dalje od širokih aleja, moj pogled je širi od onog sa Šehitluka.
Znam, mila, da nije lako biti ovdje majka. Možda je i tebe tuga ućutala što si sudbinom za ovakvu djecu vezana. Nisi ti ova brda birala, ova brda koja tvoju raskoš ne prepoznaju i uvijek i neprestano žele da je unište.
Ko te razumije? Ko ÄÂita ono Å¡to simbolima piÅ¡eÅ¡, ko sluÅ¡a ono Å¡to tiÅ¡inom govoriÅ¡? A moraÅ¡, mila, progovoriti. MoraÅ¡ se osvrnuti, bar jednom, da vidimo ima li suze u oku ili nas ledeni pogled ÄÂeka. Kakvo je zaista tvoje lice? Koliko si novih bora dobila?
Koliko na tebe liÄÂim? Tvoje banjaluÄÂanke, kakve su one danas? Da li se sa njihovih lica može proÄÂitati Å¡ta su sve vidjele, doživjele? Da li i one ćute svoje istine? Hoću li i ja svojoj djeci bajke priÄÂati i joÅ¡ gušćom tiÅ¡inom od istine ÄÂuvati?
Mila, ponovo uÄÂim blagim koracima hodati. Gledam babarogama u lice i osmjehujem se, jaÄÂa sam od njih.
Ali, moram ti priznati! Uvijek ću te voljeti. Shvatim to grudima, oÄÂima i ćutanjem. TeÅ¡ko te ne voljeti! Voljeću te ćutanjem, tiÅ¡ina o tebi misli...
Ovo je namjenjeno mom gradu,.... ...ali ponosna sto sam rodjena i sto zivim ovjde...
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
ti si
sada tek sjećanje
izigrali smo naše snove
ispili gorke ÄÂaÅ¡e nade i boli
dvije budale i dvije istine
obje laži razotkivene
živa je tek iluzija
da ljubav je
je ikad
bila
to.............
sada tek sjećanje
izigrali smo naše snove
ispili gorke ÄÂaÅ¡e nade i boli
dvije budale i dvije istine
obje laži razotkivene
živa je tek iluzija
da ljubav je
je ikad
bila
to.............
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
Ljubav je jaka koliko i smrt, teška koliko i pakao. Smrt odvaja dušu od ljubavi, no ljubav odvaja sve stvari od duše
Andrew Davidson "Vodoriga"
Andrew Davidson "Vodoriga"
Vezite me cim pocnem sanjati vinograde, zna se ko sam kad se pogase ljeta...
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
A njima sad pred ocima taj Andjeo,lijep i umiljat k´o zensko i kaze;ËÂËÂVi ste moji najbolji prijatelji,a ja drugujem s vjetrom,pa ako zelite ,rastjerat cu mecavu!´Ocete li sa mnom??ËÂËÂI svi osim jednog,podjose za Azrailom,a preko onog sto se spasio ,spasila se i prica.
Kad bi covjek prigrlio tudju smrt kao svoju,plac i smijeh bi,kad za to dodje vrijeme,bili isto.
Kad bi covjek prigrlio tudju smrt kao svoju,plac i smijeh bi,kad za to dodje vrijeme,bili isto.
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
Najpre ti bese mineral,a zatim biljka;onda si postao zivotinja;zar ti to ocigledno nije????Potom si postao covjek.Kad prevazidjes stanje ljudsko,Andjeo ces bez sumnje postati.Ali nadmasi cak i to andjeosko stanje:prodri u Okean,i od kaplje vode ti...more postani
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
''Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruže su se osećale veoma nelagodno.
Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
Zbogom, reče joj on.
Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne.
Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom.
Vreme koje sam uložio oko moje ruže… reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu.''
Antoan-Sent Egziperi "Mali princ"
Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruže su se osećale veoma nelagodno.
Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
Zbogom, reče joj on.
Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne.
Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom.
Vreme koje sam uložio oko moje ruže… reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu.''
Antoan-Sent Egziperi "Mali princ"
''Hrabriji si nego što veruješ, jači nego što izgledaš i pametniji nego što misliš.''
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
''Nemati prošlosti je ostati bez budućnosti. Ali ako tamo ostanemo, ako se tamo zaglibimo, budućnost zbog koje smo se u nju vratili postaće nedostižna. Proći će prije nego što shvatimo da je sve – sadašnjost. Da je sve uvijek u istoj ravni. Da je nerazumijevanje onoga što je bilo juče jemstvo da ćemo još manje razumjeti ono što nas čeka, a najmanje ovo što danas radimo.''
Borislav Pekić
''Ima ljudi čije tragove sledimo kao umetnička dela. Njihove stope nisu u život utisnute, one su izvajane kao što se vajaju kipovi. Ne možemo misliti da su mogle biti drukčije, drugog oblika, niti u drugom pravcu voditi. I oblik i smer određen je njihovom idejom.
Oni su bića Metala. Metal je njihov Element. Metal, priroda i sudbina.''
Borislav Pekić
Borislav Pekić
''Ima ljudi čije tragove sledimo kao umetnička dela. Njihove stope nisu u život utisnute, one su izvajane kao što se vajaju kipovi. Ne možemo misliti da su mogle biti drukčije, drugog oblika, niti u drugom pravcu voditi. I oblik i smer određen je njihovom idejom.
Oni su bića Metala. Metal je njihov Element. Metal, priroda i sudbina.''
Borislav Pekić
''Hrabriji si nego što veruješ, jači nego što izgledaš i pametniji nego što misliš.''
Re: Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!
.“Pa ipak, koliko god je svetlost večeri nesumnjivo čudesna, postoji nešto sto je lepše i od večernje svetlosti, a to je upravo kad, zbog nerazumljivih igri struja, šala vetra i nastranosti neba, zbog međusobne neotesanosti izobličenih oblaka i desetina kojekavih slučajnosti, zbog prave zbirke slučajeva i besmislenosti – kada na toj neponovljivoj svetlosti kakva je večernja svetlost iznenada počne padati kiša. Sunce je, i to ono večernje, a pada kiša. To je vrhunac. I nema čoveka koji, koliko god bio skrhan bolom ili iscrpljen nemirom, pred takvom apsurdnošću odnekud ne oseti kako mu se pokreće nezaustavljiva želja za smehom. Posle se možda i ne nasmeje, stvarno, ali kada bi svet bio milostiviji uzdah, uspeo bi da se nasmeje. Jer to je kao kakav kolosalni i univerzalni geg, savršen i neodoljiv. Prosto neverovatno. Čak ni voda, ona koja ti pada na glavu sitnim kapljicama ukradenim suncu što je nisko na obzorju, ne liči na običnu vodu. Ne bi bilo čudno da, kad je čovek proba, primeti da je pošećerena. Da tako kažemo. U svakom slučaju to nije obična voda. Opšti i spektakularni izuzetak od pravila. Zezanje svake logike. Emocija. Tako da se među mnogim stvarima koje daju opravdanje ovoj inače tako smešnoj navici da živimo, svakako ističe i ova, kao jedna od najjasnijih, najčistijih: biti tu, kada na tu neponovljivu svetlost kakva je večernja, nenadano počne da pada kiša. Barem jedanput biti tu”.
Zamkovi gneva, Alessandro Baricco
________________________________
Zamkovi gneva, Alessandro Baricco
________________________________
''Hrabriji si nego što veruješ, jači nego što izgledaš i pametniji nego što misliš.''