Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!

[odysseus]

..."Razvitak duhovnog zivota u Evropi,pocev od svrsetka srednjeg vijeka,izgleda da je imao dvije velike tendencije:oslobodjenje misljenja i vjerovanja od svakog autoritativnog uplitanja,dakle borbu razuma koji se osjecao suverenim i zrelim,protiv gospodstva rimske crkve i s druge strane-potajno,ali strasno traganje za legitimisanjem te svoje slobode,za jednim novim,njemu adekvatnim autoritetom koji proizilazi iz njega samog.Uopstavajuci,moze se reci:siroko uzeto,duh je dobio tu cesto cudnovato protivrijecnu bitku,bitku za dva cilja koji u principu jedan drugom protivrijece.Nije nam dopusteno da pitamo da li je taj dobitak vrijedan bezbrojnih zrtava,da li je nas danasnji poredak duhovnog zivota savrseno dovoljan i da li ce on dovoljno dugo trajati da bi pokazao kao opravdanu zrtvu sve patnje,grceve i nenormalnosti,od procesa protiv jeretika i lomaca do sudbina mnogih genija koji su zavrsili ludilom ili samoubistvom.
Istorija se odigrala-da li je bila dobra,da li bi bilo bolje da je izostala,da li mozemo priznati njen "smisao",to nema znacaja."

Herman Hese-Igra staklenih perli

[venecija]

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja ni čistog života.
- Meša Selimović -

[odysseus]

..."Potisnuo sam te unutarnje glasove,te unutarnje kusnje koje je samo djavo mogao nadahnuti.Vise no ikad zedjao sam za njenom ljubavi,bio sam zdvojniji no ikada ranije.Zatim se sjetih jedne noci,prije vise godina,kad sam sjedeci za kuhinjskim stolom(moja je zena spavala gore u krevetu)izlio svoje srce u zdvojnom,samoubilackom apelu.Pismo je djelovalo.Uspio sam doprijeti do nje.Zasto onda knjiga ne bi imala cak i veci ucinak?Narocito knjiga u kojoj sam na dlanu pruzio srce?Sjetih se pisma koje je jedan Hamsunov lik pisao svojoj Viktoriji zavrsivsi "Bog je bio prisutan gledajuci preko mojih ramena."Razmisljao sam o pismima koja su izmjenili Abelard i Heloise i kako ih vrijeme nije moglo zasjeniti.
Oh,snaga pisane rijeci!
Te veceri dok su moji sjedili citajuci novine,napisao sam joj pismo koje bi dirnulo srce lesinara.Saopcih joj plan o knjizi i kako sam je skicirao u jednom jedinom dahu.Rekoh joj da je pisem za nju,da je ona ta knjiga.I da cu je cekati makar hiljadu godina.
Bilo je to velicanstveno pismo,a kad sam ga dovrsio,svatih da ga ne mogu poslati-zaboravila mi je javiti adresu.Uhvatio me bijes.Kao da mi je odsjekla jezik.Kako je mogla to uciniti?Zar nije osjecala,gdje god bila,u cijem god narucju,da se borim da doprijem do nje?Usprkos prokletstva koje sam sada bacao na nju,moje je srce govorilo "Volim te,volim te,volim te..."

Henry Miller-Nexus

[Bebana_de]

Radost nisu ni srebro ni zlato niti bilo Å¡ta drugo materijalno i propadljivo!
Ne tražimo od Gospodina da nam da nešto prolazno, jer bi kao onda bili radosni. Ne bi!
Tražimo Gospodina da nam neprestano daje svoju radost. Jedino takva radost je ona prava radost. Samo ona nam može ispuniti srca – Božja radost!

Pogledajmo Å¡to nam je Bog dao, razlog zbog kojeg bi trebali biti neprestano radosni: TO JE ISUS!
I kada nam „ne cvjetaju ruže“ u životu i kada si mislimo: „o Bože kako li će ovo završiti“...radujmo se!
Pogledajmo samo Isusa, da li je bio tužan kada je nosio križ i kada je bio ismijavan i pljuvan. Nije! Bio je radostan! On želi da i mi budemo radosni. Dok nosimo svatko svoj križ, dok trpimo uvrede i nepriznavanja – RADUJMO SE!


Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.
1 Sol 5,16-18

[Bebana_de]

ТИ СИ ЖЕНА ПОТАМАН

спржимо свануће
нама једним
дрангулије сећања
бацимо на таван
окренимо небо
да виси наглавачке
и као да није
аман и за аман
ти си жена потаман

балетске тачке
атлетске стазе
трибине и трапези
све што се из чељусти
горопади и кези
од наше капље
има да залуди
ко ништа
ко ветар
ко шаман
ти си жена потаман

Спасоје Ж. Миловановић

[venecija]

Mene ne zanima koliko godina imaš.
Mene zanima da li ćeš rizikovati da ispadneš budala zbog
ljubavi, zbog snova,
zbog avanture koja se zove biti živ.

Mene ne zanima koje plamete zakriljuju tvoj mesec.
Ja želim da znam da li si didirnuo središte sopstvene tuge,
da li su te otvorile izdaje života ili si se skvrčio i zatvorio
iz straha od daljeg bola!
Želim da znam, možeš li sedeti sa bolom,
sa bolom mojim ili svojim ,
ne meškoljeći se da ga prikriješ ili umanjiš ili zatreš.
Želim da znam možeš li drugovati sa radošću
sa radošću mojom ili svojom ;
možeš li se prepustiti divljem plesu i dopustiti
da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju
i ne upozoravati nas da budemo pažljivi , da budemo realistični,
niti da se setimo svojih ljudskih ograničenja.

Mene ne zanima da li je priča koju mi kazuješ iskrena.

Ja želim da znam možeš li razočarati druge
da bi bio iskren prema samom sebi.
Možeš li podneti optužbu izdaje i ne izdati sopstvenu dušu.
Ja želim da znam možeš li biti veran te stoga dostojan poverenja.
Želim da znam možeš li videti lepotu čak i ako nije lepa svaki dan
i možeš li crpsti svoj život iz Božijeg prisustva.
Želim da znam možeš li živeti sa promašajem,
promašajem mojim ili svojim i još uvek stajati na rubu jezera
i srebrnastoj mesečini uzvikivati : " Da!"

[ra-ja]

Mary je imala slobodan dan, Bila je sama ,i upravo je razmisljala da li da ode na vikendicu,jer se tam nekako najljepse osjecala....Vikendica je bila udaljena oko 3km od njenoga stana.Rijetko je kada isla autom do nje , radije je pjesacila...Nikoga nije htjela voditi , jer je bio veoma strmovit i opasan put do tamo.
Ocistila je mali cvjetnjak i osjekla par ruza koje su upravo u cvatu,da bih ponijela kuci.Dan je bio veoma topao,sumoran.kao pred kisu,iako je nebo bilo plavo....
Sjela je u lezaljku da se omori, i slucajno zaspala.
Iznenada je nesto probudilo.nesto je cula ,sto je izazvalo neki strah u njoj.
Sama se pitala.
Sto se dogodilo?Ne znam, osjecaj da se nesto dogodilo....Najedanpit se pojavila neka ptica ,koja je neprestano grakala..kao da je izazivala uzbunu...tjerala Mery da krene....
Nekome sam potrebna..
Pokupila je stvari,momentalno krenula nazad,....Ta ptica ...taj jauk je nije napustao.
tokom cijeloga puta.
Dosla je do njegove majke ...cula je da je bolesna...Tamo su bili skoro svi...Ona je lezala neotvarajuci oci ...Nije htjela u bolnicu.Posto je Mary bila panicar u takvim situacijama ,jer je osjetila da je joj treba hitna intervencija.Cudila se kako to ostali nisu primjetili.....Odvezli su je ali je vec bilo kasno.....Mary je bila veoma zalosna, plakala je danima, a i ljuta ,ali na koga ....na sebe ..sto tada nije bila u mogucnosti da joj pomogne...
Jeli to bio onaj glas koji je probudio..i ona ptica koje je nesto ruzno nagovjestavala..? pitala se.Cudnije stvari od toga dogadjale su se cvrscim ateistima od nje , a da nisu pokolebale njihov ateizam...Zasto zivi konopci koji povezuju bice u jednu cijelinu ne bi mogli njezno dodirivati voljenu osobu u trenutku kada se odmotaju? Ipak ona nije bila sama u tom trenutku...Ipak je Mary neko dobro poznavao...a ona se prenula da mu odgovori...Ponekad kilometrima udaljenosti ne predstavlja nista ,pomislila je ,ponekad se zbiju u kratkom trenutku tisine izmedju dva otkucaja srca.....

[odysseus]

"U Robert-Collegeu pohadjao sam cetiri razreda gimnazije,ukljucujuci i pripremnu godinu ucenja engleskog.Presavsi u gimnaziju,shvatio sam da je moje djetinjstvo zavrseno,da je svijet slozeniji no sto sam to mislio kao dijete,tesko uhvatljiv i toliko beskrajan da covjeku nanosi bol.Cijelo djetinjstvo proveo sam na mjestu koje su za mene cinili:majka,otac,brat,kuca,ulica i nasa cetvrt,i koje je bilo srediste moga svijeta.Skolovanje do gimnazije proteklo mi je u nastojanju da taj svoj osobni,"zemljopisni"svijet ucinim sredistem svoga zivota,i da samoga sebe uvjerim u to da je on mjerilo i za ostatak svijeta.U gimnaziji sam polako shvacao da to mjesto nije ni srediste svijeta,a ni mjera svih stvari(druga spoznaja bila mi je bolnija).Otkrice da su moj svijet,znanje i uvjerenja krhki i da je stvarni svijet beskrajno velik(volio sam se zavuci u labirinte knjiznice koju su utemeljili laicisticki americki profesori koledza,cijim se prostorijama s niskim stropovima sirio ugodan miris staroga papira,te satima prelistavati knjige),stvaralo je u meni osjecaj samoce i nemoci,koji dotad nisam bio iskusio."

Orhan Pamuk-Istanbul

[odysseus]

..."Oduvijek sam vise volio istambulsku zimu nego ljeto.Volim promatrati spustanje ranih zimskih veceri,ogoljelo drvece sto drhturi na sjevercu,ljude koji se u danima smjene jeseni i zime,odjeveni u duge i kratke crne kapute,polumracnim ulicama zurno vracaju kucama.I zidovi starih zgrada i srusenih drvenih konaka,koji su,zapusteni i neoliceni,poprimili posebnu,istanbulsku boju,bude u meni sjetu koju volim i uzitak gledanja.Crno-bijela boja ljudi koji u zimske dane,nakon sto se rano smraci,hitajuci kucama,izaziva u meni osjecaj da pripadam tom gradu i da dijelim nesto s tim ljudima.Imam dojam da ce nocna tama prekriti siromastvo zivota,ulica i stvari,i da cemo se svi mi,dok disemo u kucama,sobama i posteljama,zbliziti sa snovima i mastanjima satkanima od starog i pradavnog bogatstva Istanbula,njegovih izgubljenih zdanja i legendi.Tamu hladnih zimskih veceri,koja se,unatoc prigusenoj svjetlosti ulicnih svjetiljki,kao poezija spusta na pusta prigradska naselja,volim i zbog toga sto smo u njoj daleko od pogleda zapadnih ociju i sto prekriva siromastvo koje s osjecajem stida zelimo sakriti."

Orhan Pamuk-Istanbul

[venecija]

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Èak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujedjen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od
mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan
pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži.

Tvrdjava

[ra-ja]

Ni govora ! Poljubio me je,to je sve,ali mu se svidjelo,i ta ga svar od tog trenutka proganja.Uspjela sam ga uvjeriti kako je to izmedju nas zabranjeno,ali on se probudio.Rone, probudio se !To se dogodilo samo jednom ,nikada nebih dopustila nesto vise od toga,ali kako bismo ti i ja izbrisali to iz njegovih misli ?
Sto je bilo bilo je? Dok nije bilo nimalo istine u onome sto su ostali pricali.
Ali kako dalje.Trazila sam nekoga da me posavjetuje.
Mislimda taj poljubac je smrtni grijeh za okolinu....
Zasto nisi porazgovarala sa mnom Mary?
Vidis suvise si pristrasan sa ostalima...pa jednostavno mislim da mi nebih mogao dati pravedan odgovor.....

[venecija]

Usamljena nikad nisam bila. Ni sama, ni sa nekim. Ali bih volela da budem sama. Usamljenost znači: konačno sam ja - ja! Sada to mogu da kažem, jer sam večeras konačno usamljena. Moram okončati sa slučajnostima!

Mladi mesec odluke! Ne znam da li postoji sudbina ali znam da odluka postoji. Odluči. Mi smo sada vreme. Ne samo ovaj grad, u našoj odluci učestvuje čitav svet! Sada smo mi više nego dvoje. Mi nešto otelotvorujemo. Sedimo na Trgu Naroda. Ima mnogo sveta čiji je san kao i naš. Svi žele isto što i mi. Ali Mi odreðujemo pravila za sve.

Spremna sam. Sad si ti na redu. Ti imaš potez u svojoj ruci. Sad ili nikad!

Nema veće istorije od naše... Od istorije muškarca i žene. biće to istorija džinova. Nevidlijvih, prozračnih... Istorija novih praroditelja.

Gledaj, moje oči. One oslikavaju neophodnost. Budućnost svih onih na Trgu.

[ra-ja]

Oprosti, dragi.nisam htjela da te uvredim -rekla je Mary ,koja nikad nije vodila racuna o tome vrijedjaju li njene rijeci koga.Ne moze se reci da je imala obicaj da govori uvredljive stvari,ali Mary je izbjegavala vredjanje zbog takta,dobrog odgoja i iz diplomatskih razloga, a ne zato sto je nastojala da drugima ne zadaje bol.
mahnula mu je u znak pozgrava s ulaznih vrata,
.Tu pred njom je stojao covjek ..grofovskog drzanja...
Svako tko bi ga sreo na ulici vidjeo bi da je nevjerovatno lijep mladic koji ide svojim putem i cvrsto zna sta hoce u vrhuncu zdravlja i snage,uvjeren da je citan svijet njegov.Sve to izgleda kao jedan boziji dar.
Kakav samo gargantuanski smijeh izaziva svojom pojavom.....
Kako ga nevoliti...kako negajiti najvece simpatije prema tom covjeku....
Kada nekog volis ,on postaje idol idola...

[odysseus]

..."Sad sam shvatio:To je prijateljstvo,ljubav prema drugome.Sve drugo moze da prevari,to ne moze.Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste,to ne moze,jer zavisi od nas.Ne mogu da mu kazem:Budi mi prijatelj.Ali mogu da kazem,bicu ti prijatelj.Ali,bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.Zavolio sam ga,znam po tome sto mi je postao potreban,sto nisam zamjerio nicemu ma sta da je rekao ili ucinio,i sto mi je sve njegovo postalo vazno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razloge.Pa ipak to cinim,makar samo zato da jos jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj zivot.Pitao sam ga jednom,kako to da je bas meni poklonio svoje prijateljstvo.
Prijateljstvo se ne bira,ono biva,ko zna zbog cega,kao ljubav...A nista ja nisam poklonio tebi,vec sebi..."

Mehmed Mesa Selimovic-Dervis i smrt

[nella26]

Pjesma je iluzija sto luta beskrajem svemira i samo je vjetar ljubavi razimije i sluti...I PONEKI COVJEK

autor Ante (ne znam prezime, Poezija)

Prezime ovog pjesnika je Tomić