Citati iz knjiga koji se vama dopadaju!

[odysseus]

..."A opet,covjek sam,ne znam sta je ucinio i nije moje da sudim,a i pravda moze da pogrijesi,zasto da ga uzmem na dusu i opteretim se mogucim kajanjem.Bilo je dosta razloga i da mu pomognem.Ali su bili nekako blijedi,nedovoljno uvjerljivi,a sto sam ih izmisljao i davao im znacaj,bilo je samo zato da mi posluze kao zaklon ispred onog pravog,jedino vaznog:sto sam pokusavao da njime rijesim sebe.Naisao je upravo u casu kad je mogao da postane jezicac na kantaru moje kolebljivosti.Osudivsi ga,predavsi ga vlastima,presao bih preko svoje zbunjenosti,ostao bih ono sto sam bio bez obzira na sve sto se desilo,kao da se nista nije desilo,bez obzira na zatvorenog brata i na zalost zbog njega,zrtvovao bih njega unesrecenog i sebe ozlijedjenog,i isao dalje utrvenom stazom poslusnosti,nevjeran svojoj muci.Ali ako bih ga spasao,to bi bila moja konacna odluka:bio bih na drugoj strani,digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadasnjeg,nevjeran svome miru.A nisam mogao ni jedno ni drugo,od jednog me odvracala poljuljana sigurnost,od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato.Prije deset dana,dok brat nije zatvoren,bilo bi mi svejedno,ma sta da ucinim bio bih miran,sad sam znao da je to odredjivanje,zato sam ostao na pola puta,neodredjen.Sve je bilo moguce,a nista se nije ostvarivalo."

Mehmed Mesa Selimovic-Dervis i smrt

[venecija]

Ukleti potok

Vodotok u Miloševu nadomak Jagodine, od pamtiveka nosi naziv Ludi potok. Jedna od verzija kaže da je naziv nastao zbog toga što neobični potok, u vreme obilnijih kiša, „podivlja“, polomi sve ćuprije i odnese ih u Moravu. Nekada je, kaže legenda, odnosio čitave zaprege sa posadom. Drugi razlog prokletstva vodotoka je u imenu nastalom po tome što su se u njegovoj vrtači okupljali razbojnici u nedoba kako bi, među sobom, podelili krvavi plen koji su protekle noći opljačkali od imućnijih domaćina u okolnim selima. Nije za zanemarivanje ni verzija koja ime objašnjava time što su na obalama potoka razbojnici „presuđivali“ onima koji su se o njih ogrešili i stali im na put,.
- Govorili su mi da nikako ne idem „u gluvo doba“ kroz Ludi potok. Nisam ih poslušao i žestoko sam se pokajao. Gotovo svake noći su me budili nekakvi zli ljudi i vodili po bestragijama sve do oglašavanja prvih petlova. Deset godina su me tako mučili iz noći u noć! Deset žena me je napustilo govoreći „kako sa mnom nešto nije u redu“, pošto noću, poluodeven, tumaram bespućima - priča čovek iz sela na obroncimna Bešnjaje.

[odysseus]

..."Okrenuo sam glavu,i lice zagnjurio u vreli jastuk:sta su ucinili od mene?
I zasto?
Zar zato sto sam bio glup,sto sam bio pijan,sto sam bio izazvan?Zar zato sto sam rekao sto i ne mislim?Zar zato sto sam rekao ono sto mislim?Kad se tako svete vrapcima,sta ce uciniti kopcima?Sta su oni?Osioni ludaci?Maloumne siledzije?Zvijeri?
Ja,crv,sitan i nevazan,sta sam mogao uciniti njima,slonovima?Kakvu sam im stetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onog koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama,ptica sto zanijemi kad kobac nadleti sumu,glista,koju kokos kljucne,kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali.Uvrijedio sam ih sto se usudjujem da mislim.
Zasto im je bila potrebna ta osveta?Da me uplase?Da mojom kaznom uplase druge?Da likuju nad slabim?Da zabrane misao?Da zabrane rijec?
Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem.Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti.Gdje smo mi?U kakvom to svijetu zivimo?
Ili je mozda i ovo san,jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?
Ali,ne!San je ono sto se zeli,a zivot je budjenje."

Mehmed Mesa Selimovic-Tvrdjava

[venecija]

Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. NJegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grehovi, ako grehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac ulog koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja... Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dve stvari koje vladaju nama.

[venecija]

Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekad avoleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.

[venecija]

Usamljena nikad nisam bila. Ni sama, ni sa nekim. Ali bih volela da budem sama. Usamljenost znači: konačno sam ja - ja! Sada to mogu da kažem, jer sam večeras konačno usamljena. Moram okončati sa slučajnostima!

Mladi mesec odluke! Ne znam da li postoji sudbina ali znam da odluka postoji. Odluči. Mi smo sada vreme. Ne samo ovaj grad, u našoj odluci učestvuje čitav svet! Sada smo mi više nego dvoje. Mi nešto otelotvorujemo. Sedimo na Trgu Naroda. Ima mnogo sveta čiji je san kao i naš. Svi žele isto što i mi. Ali Mi odreðujemo pravila za sve.

Spremna sam. Sad si ti na redu. Ti imaš potez u svojoj ruci. Sad ili nikad!

Nema veće istorije od naše... Od istorije muškarca i žene. biće to istorija džinova. Nevidlijvih, prozračnih... Istorija novih praroditelja.

[maida_20]

Jedna kisna kapljica iz oblaka, pala je u more.
"Sta sam ja, zaplaka ona, u poredjenju sa okeanom? Ja sam izgubljena u njegovoj ogromnosti. Kad bih barem mogla dostojno da imam svoj udeo u opstem zadatku?"
Allah cu ovu skromnu molbu i zapovjedi jednoj skoljki da da skloniste ovoj kapljici vode. Vremenom, ona se tamo pretvorila u sjajni biser, kojim je kasnije bilaukrasena kruna jednoh velikog i dobrog kralja.

Saadi

[maida_20]

Pitash me, brate, kada ce chovjek postati savrshen.
Poslushaj moj odgovor:
Chovjek ide ka savrshenstvu kada osjeti da je on bezgranichni kosmos; da je on more bez obala; da je on vatra shto vjechno gori; da je on svjetlost shto vjechno sija, da je on vjetra, bilo da duva ili miruje, da je u oblacima kada iz njih grmi, sijeva i kisha pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da plachu; da je u visokim planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.
Kada chovjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do savrshenstva. Ako hoce da dosegne savrshenstvo, valja da osjeti, ako uopshte mozhe osjecati, da je on dijete na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladic zalutao izmedju zhelja i strasti; da je zreo chovjek shto se bori sa svojom proshloshcu i buducnoschu; da je krijeposnik u svojoj isposnichkoj celiji; da je prijestupnik u svojoj tamnici; da je nauchnik medju svojim knjigama i hartijama; da je neznalica u tmini svoje noci i svoga dana; da je monahinja u cvijecu svoje vjere i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandzama svoje nemoci i potreba; da je siromah u svojim jadima i potchinjavanju; da je bogatash sa svojim strastima i potchinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim vecherima i blistavim svitanjima.
Ako chovjek mozhe sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savrshenstva i postaje sjenka bozhje sjenke.

Halil Dzubran

[maida_20]

"Misao koja stoji zaključana u magazama mozga i ne može da izađe, da se iskaže. Ona postoji i navire u rojevima, ali nekako samo do vrata tih moždanih magaza i onda tu zastane i vraća se nazad, a da nije ni iskazana, ni oblikovana, niti nekome proslijeđena na razmatranje i presudu. A šta ima ko da razmatra i presuđuje? koga se to još tiče i zar nekome to još uopće i treba? Svakome je dosta njegovih misli." ("Umihanin san")

[maida_20]

"(...)teško je vjerovati da su ljubav ili bol obveznice koje se kupuju bez ikakva plana i koje dospijevaju hoćeš-nećeš i koje se otkazuju bez ikakve prethodne obavijesti da bi se zamijenile kojekakvim papirima što ih slučajno bogovi u taj čas puste u opticaj po tržištu(...)" - Krik i bijes -William Faulkner

[venecija]

U to sam vreme mladić bio,
imao tek šesnaest godina, a detinjstva se više nisam sećao.
Na Å¡esnaest hiljada milja od mesta rodjenja
u Moskvi sam bio u gradu sa hiljadu i tri zvona i sedam železničkih stanica.
I nije mi bilo dovoljno ni tih sedam stanica i hiljadu i trikule,
jer moje dečaštvo beše toliko strasno i toliko ludo
da je moje srce plamtelo kao Hram u Efesu,
ili kao Crveni trg u Moskvi u času večernjeg sutona...
I moje su oči ozaravale te stare puteve,
a bio sam već toliko pesnik loš
da nisam znao da idem do kraja.
Tada je Kremlj bio ogromni tatarski kolač inkrustiran zlatom,
sa krupnim bedemom katedrala sasvim belih
i sladunjavim medom zvona.
Jedan stari monah čitao mi je legendu o Novgorodu.
Bio sam žedan i tumačio znake klinaste azbuke,
kad odjednom, golubi Svetog Duha poleteše sa trga.
I moje ruke poleteše takodje sa šumom albatrosa.
To je bilo poslednje sećanje poslednjeg dana,
sa zaista poslednjeg putovanja...

[nella26]

Odjednom, usred središnjeg broda, shvatim nešto iznimno važno: ja sam katedrala, svatko od nas je katedrala. Rastemo, mijenjamo oblik, nailazimo na pogreške koje moramo ispraviti, ne odabiremo uvijek najbolje rješenje, ali unatoč svemu i dalje napredujemo, pokušavamo koračati uspravni, ne iskazivati poštovanje ni zidovima ni vratima ni prozorima, već praznome unutarnjem prostoru, prostoru u kojemu se klanjamo i obožavamo ono što nam je drago i važno.
Da, mi smo katedrale, bez imalo sumnje. Ali Å¡to se nalazi u praznini moje unutarnje katedrale?
Esther, Zahir.

"Zahir" Paulo Coelho

[nella26]

Kada nisam imao što izgubiti, primio sam sve. Kada sam prestao biti onaj koji sam bio, pronašao sam se. Kada sam se ponizio i unatoč tome nastavio uzdignute glave, shvatio sam da sam slobodan odabrati svoju sudbinu. Ne znam jesam li bolestan, je li moj brak bio san koji nisam shvaćao dok je trajao. Znam da mogu živjeti bez nje, ali volio bih je ponovno vidjeti kako bih joj rekao ono što nisam dok smo zajedno živjeli: volim te više od sebe. Ako to budem mogao reći, moći ću nastaviti živjeti u miru — jer ta me ljubav otkupila«.

"Zahir" P.K.

[nella26]

"Oproštajno pismo" Gabriel Garcia Marqez

Spavao bih manje, a sanjao vise
Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko
grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne
znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i
podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto
mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cijenio, ne po onome sto vrijede, vec po onome sto znace.
Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji
provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svjetlosti. Hodao
bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih
druge kada govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo, vec i
dusu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i
cekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama
jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao
serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i
strastveni poljubac njihovih latica…
Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…
Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima
koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku zenu i svakog muskarca da
su mi najblizi i zivjeo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se
zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da
se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama
nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu, vec
sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…
Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna
da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom sakom, po
prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvijek. Naucio sam da
covjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu
pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na
zalost poceti da umirem…